Prepoznala je njegovu košulju. Nakon sedam godina bezuspješne potrage i nadanja da će ga ugledati na nekoj od razmjena zarobljenika, bila je sigurna da ga je našla. Konačno. Osjetila je i olakšanje - jer je mučna potraga bila završena - i neizmjernu tugu - jer od nade u sretan kraj više nije ostalo ništa. Njezin suprug Milan Rašić, časnički namjesnik iz Đakova, ubijen je 20. studenoga 1991. godine na Ovčari, kamo je odveden iz vukovarske bolnice gdje je završio nakon ranjavanja:
– Sin Franjo imao je deset, a kći Ivona dvanaest godina kad je Milan rekao da ide braniti Vukovar. Pitala sam ga zašto baš on ide pa mi je objašnjavao da se Hrvatska brani u Vukovaru i da će, ako on padne, biti gotova cijela zemlja. \"Svi ćemo bježati, od nas neće ostati ništa\", govorio je – priča njegova udovica Marica Rašić kojoj je Milan rekao da se ne brine, da će on brzo doći kući.
Prije odlaska rekao joj je da će se vratiti, da to neće trajati dugo, da sve mora imati kraj. Ali, ni 33-godišnji Milan Rašić ni još sedmorica đakovačkih dragovoljaca nisu stigli kući
Rašić je bio jedan od 46 dragovoljaca iz Đakova i okolice koji su potkraj rujna krenuli braniti Vukovar: Toliko nas je stalo u jedan autobus. Više mjesta nismo imali. Dovezli smo se do Bogdanovaca, a zatim smo pješice kroz kukuruzni put krenuli prema Vukovaru. Pola naših dečki raspoređeno je u Borovo, u mjesnu zajednicu Budžak, polovina je otišla u prigradsko naselje Lužac. Kad smo stigli u Vukovar, izgledalo je kao da smo došli u kameno doba. Nije bilo vode, struje, hrane. I nije bilo oružja – kaže Ivan Ćurić Ićo koji je i okupio đakovačke dragovoljce te bio zapovjednik u Lušcu.
Ne može se Ćurić ne sjetiti da su ih na ratište htjeli poslati nenaoružane, iako je nedugo prije njihova odlaska bilo zarobljeno naoružanje iz đakovačke vojarne:
– Otišao sam u zapovjedništvo smješteno u podrumu u Đakovu u kojem su sjedili ljudi naoružani do zuba i tvrdili da ćemo oružje dobiti u Vukovaru, da ga tamo ima. Na kraju smo dobili oružje u Đakovu. U Vukovaru smo se sreli sa Zagrepčanima. Oni nisu bili naoružani, ali su imali uniforme. Isti dan kad i mi došli su i Našičani. Oni nisu imali ništa – priča Ivan Ćurić Ićo.
Prisjetio se i da su dobili jakne i šljemove JNA pa su preko petokraka nalijepili hrvatske grbove. Trebali su ići na dva-tri dana kao ispomoć na Sajmište, no kada je shvatio da ih naša vojska zbog odore neće prepoznati, naredio je svima da bace i šljemove i jakne:
– Bolje da ti je zima, nego da dobiješ metak od svog – objašnjava.
Neki se nisu vratili s ratišta, većina ih je bila ranjena, bilo je onih koji su odvedeni u logor. Ali, odličja nitko od Đakovčana nije dobio, kaže Ćurić:
– Ako ga mogu dobiti dezerteri i profiteri, onda ono ne vrijedi i nama i ne treba. Tražili su nas da napravimo popis, da predložimo nekoga. Na kraju smo odustali. Dovoljno je reći da smo branili Vukovar – govori.
I Marica Rašić i njezina djeca i unuci mogu reći da je njihov Milan branio Vukovar. I da se njime ponose.
Sve o obilježavanju 21. obljetnice stradanja Vukovara i ostale priče iz specijala Junaci Vukovara možete pročitati ovdje.
>>Igor je u džepu nosio igračke, a na ramenu pušku
