Za Vladimira Putina mnogi će reći da je državnik koji je već obilježio 21. stoljeće ponajprije zato što je izbavio Rusiju iz kaosa i neimaštine te je iznova pretvorio u jednu od svjetskih velesila. Čak je i u hrvatskim intelektualnim krugovima primjetna simpatija za Putinovu čvrstu ruku, što je inače karakteristika slabije obrazovanog ruskog puka koji maltene plebiscitarno Putinu i njegovoj kamarili poklanja izbore za izborima.
Može se razumjeti da u onemoćaloj Hrvatskoj mnogi jedinu nadu vide u odlučnom lideru te su čak spremni unaprijed zažmiriti na neke njegove mane. Isto tako, u aktualnom sukobu zapadne Europe i Sjedinjenih Država s Rusijom oko ukrajinskog pitanja može se reći da je bilo puno iracionalnosti s obje strane te je zapravo pitanje hoće li sveukupno više novca, recimo, izgubiti zapadnoeuropske tvrtke propuštajući ruske šanse rasta ili Putinova Rusija zbog američko-europskih sankcija. Međutim, ni u jednom trenutku ne bi se trebala zaboraviti prava priroda Putinova režima. Svi koji danas dižu glas protiv “europskog naivnog političkog srljanja” ili “bahate američke hegemonije” možda bi se jednostavno trebali zapitati bi li zaista željeli uživati u svim dražima velike Rusije koju je stvorio novi veliki “car” Vladimir Putin.
Ovih dana jedan domaći ugledni poduzetnik pomalo nas je uzbuđeno upozorio na nevjerojatno dojmljivu “Putinovu kleptokraciju”, novu knjigu Karen Dawishe, znanstvenice koja je jedan od najjačih svjetskih autoriteta za istočnu Europu. Iako je knjiga izašla u rujnu ove godine, već je privukla pažnju ključnih zapadnih medija zbog upečatljivosti kojom objašnjava pozadinski smisao Putinova režima. Knjiga je to koja šokira brojnošću i detaljnošću argumenta. Razmjeri političko-obavještajne kleptokracije koja se opisuje u knjizi su šokantni, a idejne poruke su jasne: od pada Sovjetskog Saveza u Rusiji stvarna tema na stolu političkih i obavještajnih moćnika nikad nisu bili ni istinska demokratizacija ni reforme; dvije riječi koje su carevale u stvaranju novog ruskog autoritarnog režima bile su moć i pohlepa.
Put u autoritarni režim
Nakon što se pod Gorbačovom raspao Sovjetski Savez te nakon što je kroz nemušte pokušaje reformi uz previše votke Jeljcin uveo Rusiju u financijsko i socijalno beznađe, Zapad je lamentirao o vlastitim greškama: jesu li u rusku vatru poslali naivne ekonomiste s Harvarda koji su dali krive savjete, zašto nije napravljen Marshallov plan, zašto ruski ekonomisti nisu na pravi način slijedili logične zapadne recepture... “Putinova kleptokracija”, kao što je već primijetio niz zapadnih analitičara, nije prva knjiga koja je postavila potpuno drugačija pitanja, ali ih je postavila najupečatljivije dosad, tj. s najviše argumenata. Osnovno pitanje glasi: što ako u Rusiji od raspada Sovjetskog Saveza uopće nisu bili bitni stvaranje istinske liberalne demokracije i protržišne reforme? Odgovor koji se nudi jednostavan je i užasavajući: cijelo vrijeme radilo se o igri moći i bogaćenja s ciljem stvaranja novog ruskog autoritarnog režima u kojem demokracija služi samo kao dekoracija. Za to autorica proziva direktno “spasitelja Rusije”, Putina i njegov uži krug.
“Putinova kleptokracija” sa svojom prezentacijom činjenica kreće još od 80-ih godina, od doba kad su se visoki oficiri KGB-a već počeli pribojavati gubitka moći i utjecaja. Nakon kolapsa Sovjetskog Saveza ti revanšisti uspjeli su stvoriti mrežu poduzetnika, mafijaša i beskrupoloznih offshore bankara koja je uspjela iz majke Rusije izvući enorman novac te ga kasnije reinvestirati u Rusiji tako da su oni iz kruga utjecajnih stekli nevjerojatno bogatstvo. U objašnjavanju te historijske burleske posebno je bitno podsjetiti na knjigu “Prodaja stoljeća” koju je još 2000. godine izdala Christa Freeland, a koja je suptilno objasnila da konfuzna i kontradiktorna regulacija nipošto nije bila slučajna ni privremena nego je bila mehanizam vladanja, osvajanja sve više imovine i moći. To što su pravila bila nedosljedna zapravo je povezanim elitama omogućavalo obračun sa svima onima koji su se pomislili otrgnuti kontroli; prema ruskim pravilima baš svakoga se moglo utužiti. Taj mehanizam zloupotrebe moći danas je i posebna poruka za Hrvatsku kad svjedočimo čudnim i nelogičnim nejednakostima u postupanju prema inkriminiranim političarima i poduzetnicima. Naravno, razmjeri se ne mogu usporediti s ruskim slučajem, ali je potpuno jasno da srednjoročno i dugoročno posljedice pravne zbrke odnosno nejednakosti u postupanju mogu biti tragične kad govorimo o suvremenom pojmu uspješnog, demokratskog, civilnog društva. Hoćemo li si priuštiti tako nešto pod plaštom obračuna s političkim kriminalcima i prljavim tajkunima? Vratimo se Rusiji.
Foto: Reuters/PIXSELL
Dragocjeno u “Putinovoj kleptokraciji” jest sistematično prikupljanje i prezentiranje materijala iz najrazličitijih izvora; iz sudskih procesa, iz članaka europskih istraživačkih novinara ili pak onih ruskih koji su objavljene informacije platili karijerom ili čak glavom, iz intervjua s biznismenima i bankarima, iz već poznatih knjiga kao što su “Gospodin Putin, operativac u Kremlju” ili “Čovjek bez lica”... Ukratko, “Putinova kleptokracija“ prati Putinovu karijeru kroz detalje raznih pozadinskih kriminalnih operacija s imenima, datumima i iznosima.
Dawisha je ušla u trag Putinovim aktivnostima još iz doba kad je bio agent KGB-a u Dresdenu i kroz arhive zapadnih službi. U to vrijeme “tvrdi partijaši” i obavještajci koji nisu vjerovali Gorbačovu počeli su organizirati transfer novca u inozemstvo uz pomoć švicarskih i britanskih bankara. Da bi zaštitio partijske “ekonomske interese”, Centralni komitet podržao je u početku te aktivnosti, a slasnu ulogu dobili su operativci KGB-a koji su već imali iskustva sa stranim računima. Do puča u kojem su KGB-ovci maknuli Gorbačova s vlasti, iz Rusije, u kojoj je vladala opća nestašica, izvučeno je oko 4 milijarde dolara na razne tajne račune Partije, Komsomola, KGB-a, raznih kompanija...
Posebno je pikantan dio u kojem se opisuje razvoj Putinove mreže još iz dresdenskog KGB-a. Intrigantno je koliko su Putinovi dresdenski kontakti postali utjecajni nekoliko desetljeća kasnije. Warning, Putinov kolega iz Stasija, otvorio je u St. Peterburgu prvu podružnicu Dresdner banke (tada je Putin već živio u Peterburgu). Poslije je Warnig poštao šef svih operacija banke u Rusiji, a banka je pak potpomogla demontiranje Yukosa, kompanije Mihaila Hodorovskog, poduzetnika kojeg je Putin utamničio. Usto je Warning uspio postati direktor projekta rusko-njemačkog plinovoda.
U “Putinovoj kleptokraciji” iz predsjednikovih ranih godina može se probrati i zanimljivi dio kad ga je ‘91. kao gradonačelnika St. Peterburga član gradskog vijeća optužio za protupravne ugovore o izvozu sirovina vrijednih stotine milijuna dolara u zamjenu za hranu koja nikada nije stigla. Od tih optužbi nije ostalo ništa jer je Putin navodno imao zaštitu, ali su, eto, ostale zanimljive informacije. U tim ranim godinama građenja mreže Dawisha otvoreno optužuje Putina da je osobno organizirao ili pomogao ustrojiti nekoliko institucija pod sumnjivim okolnostima. Primjerice, u St. Peterburgu osnovana je Banka Rusije, gdje je navodno korišten novac Centralnog komiteta, a španjolski istražitelji tvrdili su da je banka postala logistička baza za vezu Putina, drugih gradskih moćnika i ruskog organiziranog kriminala. U knjizi se spominje i grupa Ozero Dača, koja se bavila ulaganjima, a imala je misteriozne izvore novca. Nadalje, tu je i peterburški SPAG – za njega je njemački BND utvrdio da je pomagao ruskim i kolumbijskim kriminalcima prati novac. Spominje se i “Twentieth Trust”, građevinska kompanija povezana s Putinom, koja je prema Novaya Gazeti kupila zemljište u Španjolskoj gdje je gradila vile koristeći radnu snagu ruske vojske. Naravno, od tih ranih dana Putinova mreža, kako dokumentira “Putinova kleptokracija”, samo se širila i jačala.
Sheme kao u Hrvatskoj
U knjizi posebnu težinu ima objašnjavanje sustava izvlačenja državnog bogatstva i njegova pretvaranja u privatnu imovinu. Ponešto nalikuje na neke hrvatske procese. Tu su uzimanje mita od domaćih i stranih kompanija za izdavanje raznih dozvola, prevarantske sheme s nekretninama koje su osiguravale megaprofite, privatizacijski dealovi sa svrhom jačanja Putinova kruga, odnosno okoštavanja strukture chronie kapitalizma, rikverci iz prenapuhanih ugovora u velikim državnih infrastrukturnim projektima, ilegalni izvoz sirovina dobavljenih po subvencioniranim cijenama... Pri tome su donacije oligarha i pranje novca te pojedine izborne namještaljke samo dio rituala koji je rezultirao time da svi koje žele biti superbogati moraju biti i superodani. Putinu.
Valja naglasiti da je Dawisha procijenila Putinovo osobno bogatstvo na 40 milijardi dolara te upozorila kako ono uključuje avione, palače, dače, jahte, satove vrijedne više stotina tisuća dolara... U svoj toj raskoši nije čudno da je u Putinovoj Rusiji na zimsku Olimpijadu potrošeno 50 milijardi dolara jer je, tvrdi autorica, pola trebalo završiti u džepovima Putinovih chronieja.
Zaključno, možda nakon svega napisanog ne treba posebno objašnjavati da su Sanader i ortaci bili mala djeca prema Putinu i prijateljima, čak i u slučaju da je u “Putinovoj kleptokraciji” tek svaka druga teza istinita. Možda je to najbolji odgovor onima koji s čežnjom gledaju prema oligarhnim ili sličnim autoritarnim modelima vlasti, prema Putinovoj Rusiji ili Orbanovoj Mađarskoj.
Demokracije koje počivaju na moći i bogatstvu nekolicine ne bi nam smjele postati ciljem. To bi tek bilo pogrešno rješenje.
Obama je u 6 godina vladanja bombardirao 7 zemalja: Afganistan, Jemen, Pakistan, Somaliju, Libiju, Irak i Siriju. Svejedno ne mogu zamisliti naslov u VL "Obama - dobitnik Nobelove nagrade za mir ili bombaš?".