Moj je mali u Irskoj. Počeo je s 1700 eura i nakon dvije godine svoj je na svome, razgovor je to aktualan očito ne samo u Slavoniji. Za slučajnog susreta vode ga dvojica starijih Riječana zastavši ispred zgrade tamošnjeg HNK. U industrijskom gradu u kojem industrije više nema čeznutljivo se pamte dani kad su proizvodili šećera za cijelu Austro-Ugarsku ili svjetske zalihe torpeda.
No inata ima, i srca, i pameti, pa čak i ljudi i entuzijasta koji upravo na industrijskoj povijesti grada kroje i projekt EPK 2020. kojim se Rijeka priprema za važnu godinu kada postaje europska prijestolnica kulture. Dakle, industrija u uvodu nije slučajna jer, osim umjetničkih programa, osnova je ambicioznog projekta gentrifikacija napuštenih prostora. A nije slučajan ni HNK, već je kao glavni partner EPK 2020. idealna polazna točka za uvid iz prve ruke u to što i kako riječka ekipa priprema.
– Tijekom 2020. predstavit ćemo četiri premijere u koprodukciji s nekim od najznačajnijih autora europskog kazališta poput Jana Lauwersa iz trupe Need Company. Prvi put u povijesti Rijeke izvest ćemo neku Wagnerovu operu, preciznije “Tristana i Izoldu” u veljači 2020. Tu je i veliki gradski spektakl u režiji Olivera Frljića po dramskom tekstu Gorana Stefanovskog, a u planu je da se ta predstava izvodi na vlaku koji prolazi gradom i da se građani prema njoj odnose kako god žele – najavio je Marin Blažević, intendant HNK Ivana pl. Zajca. Hoće li građani na Frljićev vlak bacati kamenje ili cvijeće? Sudeći po nedavno mu dodijeljenoj nagradi Nade Dimić koju dobivaju rušitelji tabua koji provokacijom i aktivizmom mijenjaju svijet, a dodjeljuju je građani Zagreba, usuđujemo se primijetiti da postoji masa koja očito razumije teatar i prilike. Nema razloga sumnjati da takvih nema i drugdje. U Rijeci pogotovo. Znači, nadajmo se cvijeću. I zgrada kazališta iz 1885. proći će makeover. U protekle dvije godine postigli su nešto što je za Hrvatsku gotovo nemoguće, zahvaljujući donacijama sugrađanki i sugrađana te riječkih firmi, dakle filantropskom metodom, počeli su obnavljati interijer.
Luka različitosti
– Prikupljeno je oko 400.000 kuna uz pomoć kojih smo financirali obnovu partera i mezanina te prostorija oko gledališta. Uz pomoć Grada počela je i obnova vanjske stolarije koja se raspadala od trulosti. Paralelno kreće obnova tehničke opreme. Najvažniji dio pak prošlosti, ako izuzmemo predstave i zgradu, tri su alegorijske kompozicije Gustava Klimta te one Franza Matscha. Riječ je o ranoj fazi Klimtova slikarstva, onoj figurativnoj, a važna je informacija da će tijekom ljeta prvi put od kada su postavljene na strop biti skinute i restaurirane. Dok traje restauracija, na strop će biti postavljene kopije, a originali se vraćaju do 2020. – kaže Blažević. Interijeru će biti vraćena i crvena boja zidova koja je za zadnje obnove 70-ih postala smeđa. A zanimljiv je povijesni kuriozitet i da su tu zgradu bečki arhitekti Fellner i Helmer prvotno projektirali za ljubljansku operu. Zbog premale parcele projekt su prebacili u Rijeku, a Ljubljana je dobila znatno manju opernu zgradu. Osim toga, HNK je 1885. bio prva zgrada u koju je uvedena prva telefonska linija i postavljena prva električna žarulja u Rijeci, deset godina prije elektrifikacije grada. Ali još je zanimljivije da je zgrada trebala biti otvorena 3. listopada 1875., ali došlo je do kratkog spoja i ta električna žarulja nije mogla ništa osvijetliti. Tako da, iako u svim povijesnim knjigama piše da je otvaranje bilo 3. listopada, otvorena je 4. listopada premijernom izvedbom “Aide”. Nadam se da 1. siječnja 2020. neće doći do nekih sličnih povijesnih nevolja – smije se intendant. Put nas vodi dalje u urede tvrtke Rijeka 2020. na riječkoj Delti, kamo su se u industrijske prostore uselili prije nekoliko mjeseci. Zgrada Delta 5 ima povijest alternativnoga kulturnog prostora. Takva je ostala i poslije ove obnove jer tu su sustanari svi od ureda EPK i Male scene HNK, preko studija umjetnika pa do jednog planinarskog društva i anarhističkog kluba u suterenu. “Politikom” zrcale parolu EPK 2020.: “Luka različitosti”. U zgradi je i arhitektonski studio čuvenog Idisa Turata, u ovoj priči voditelja aktivnosti programskog pravca Slatko i slano. Orijentirani su na revitalizaciju dijela grada koji prati tok Rječine (slatko) do njezina utjecanja u more (slano). Glavna je zadaća oživljavanje napuštenih prostora uz Rječinu i more, od tvorničkih hala nekadašnje Hartere, preko parkirališta i skladišta Delta do lukobrana i mora.
– Baš je došao k meni u ured moj brat koji plovi na brodu i rijetko je u Rijeci. I on mi kaže: “Čuj, Idis, što tebi treba da ideš u taj projekt EPK? Vidiš da je to katastrofa.” A ja mu kažem: “Čuj, Darkić, u nekim godinama, kad napraviš tri ili četiri kruga, moraš raditi i iracionalne stvari u koje nitko ne vjeruje. To mi se dogodilo s Apoksiomenom, muzejom u koji nitko nije vjerovao. Sa Školom na Krku također, pa i s pastoralnim centrom. Sada sam uvjeren da je odlično uložiti energiju u neke stvari u koje više nitko ne vjeruje. EPK radimo godinu dana, a ja već dvije godine u potpunoj tajnosti analiziram stvari. Problem je Rijeke taj da nemamo gentrifikaciju, nemamo gradonačelnika i pročelnika kulture kojega mrzimo i nemamo jako puno ljudi koji žele doći u naš grad. Ja sam jedan od rijetkih koje žive u centru, u stanu od 600 eura po kvadratnom metru, imam biro koji je na rubu skvota, za dva sata mogu biti na Venecijanskom bijenalu, radim kao profesor na zagrebačkom fakultetu i putujem i sve to nabrojeno je predivno. I s tim želim upoznati ljude. Ovom prvom restauracijom pokazali smo kako prenamijeniti ono što imamo. Naš je zadatak nanovo smisliti grad – govori Turato.
Za uvid u puni krug valja potegnuti još koji kilometar do kompleksa Benčić. To je gradilište u punom smislu riječi, mjesto na kojem se događaju najvidljivije promjene i koje postaje novi kulturni riječki kvart i svojevrsni nastavak Korza koji će 2020. biti i centralna pozornica projekta, a za radove u tom kompleksu, predviđa se, potrošit će se 35 milijuna eura. Lani u rujnu tamo je već zaživio Muzej moderne i suvremene umjetnosti. Nakon više desetljeća podstanarskog statusa, na sceni se pojavio 1948., sada se prostire na 1550 četvornih metara. U obnovu je uloženo 1,159.512 eura gradskog novca, a u tijeku je linearni postav njegove zbirke od 50-ih do 90-ih godina pa, tko svrati u grad, neka ne propusti vidjeti djela raznih umjetnika, od Vlaste Delimar, Srneca, Kulmera i Jermana do Vanište.
Galeb je bio RAMB III
– Unutar kompleksa trenutačno je najglasnije u velebnoj palači upravne zgrade bivše tvornice šećera. Do te 1752. kada je sagrađena, Rijeka je sa svojih dvije tisuće stanovnika bila obično trgovačko, poljoprivredno, ribarsko mjesto na obali kakvih je kod nas bilo mnogo. Dok se nije urotila sila. A sila su bili austrougarska carica i nizozemski vlasnici robova iz West Indiesa koji su se dogovorili da ovdje proizvode šećer i sagradili su ovu palaču. Naknadno je obnovljena 1870-ih jer ju je poharao veliki požar, ali zadržala je raskošnu unutrašnjost koja se danas ne može ni naslutiti na temelju njene vanjštine i uopće ju je nemoguće povezati s tvorničkim objektom. Uglavnom, tvornica je dvije godine nakon gradnje zapošljavala oko 800 ljudi i grad se rapidnom akceleracijom počeo razvijati i postao je ono što kasnije pamtimo kao industrijsku Rijeku i što danas više-manje ne postoji – kaže Ivan Šarar, pročelnik Odjela za kulturu Grada Rijeke. Ne čudi stoga što će u ovu zgradu, kada obnova bude dovršena, biti smješten Muzej grada.
– Ovu priču, uz brod Galeb i dječju kuću i knjižnicu, sve u kompleksu Benčić, sufinancirat ćemo s gotovo 19 milijuna eura iz europskih fondova. U palaču bivše šećerane, kada bude obnovljena, useljava se Muzej grada, a dio muzeja nalazit će se i na brodu Galeb. Ubrzo ćemo krenuti i na radove na Gradskoj knjižnici i na dječjoj kući, odobrena su sredstva, čeka se još samo potpisivanje ugovora i u rujnu ili listopadu očekujemo početak radova. Treća grupa radova na kompleksu odnosi se na infrastrukturu i uređenje javnih površina. Uglavnom sve možemo zaokružiti na oko 250 milijuna kuna, a za nešto manje od pola iznosa izvor su fondovi EU – dodaje Šarar. Doznajemo da je upravo završena i natječajna dokumentacija za radove na Galebu tako da će brod na jesen put nekog doka na preuređenje. Sagrađen je 1938. za potrebe talijanske trgovačke kompanije Regia Azienda Monopoli Banane (RAMB) i, zaplovivši pod nazivom RAMB III, ispisao je zanimljive stranice povijesti. Prema planu, prva će se otvoriti zgrada Muzeja grada u ožujku ili travnju 2020., u lipnju je otvaranje Dječje kuće, a otvaranje Gradske knjižnice bit će čin zatvaranja projekta početkom veljače 2021. Valja dodati da će postav novog Muzeja grada biti baziran na priči o industrijalizaciji do 50-ih godina, a Galeb će periferno tematizirati jugoslavensko razdoblje grada do 90-ih. Ostaje pitanje hoće li se sve stići. Sudeći po entuzijazmu, nema zime, a Rijeka ima tendenciju opet postati grad koji odgovara vremenu u kojem živimo.
Sudeći po nedavno mu dodijeljenoj nagradi Nade Dimić koju dobivaju rušitelji tabua koji provokacijom i aktivizmom mijenjaju svijet, a dodjeljuju je građani Zagreba, ----------------------------------------------------------------------------------- ja sam oduvijek "građanin Zagreba" kao i gomila mojih prijatelja i rođaka i svima nam se bljuje na spomen idiota frljića iz neke BiH zabiti!