Nakon što je uzrečici da je najlakše biti general poslije bitke dodano
"osim u Hrvatskoj", odnosno nakon što je preokrenuta u da je u
Hrvatskoj najteže biti general poslije bitke i Vlatko Marković bi
mogao proći blaže nego bi inače prošao poslije gubitka bitke u
Cardiffu. Ipak, unatoč spomenutoj relativizaciji stare uzrečice,
revoltirani dio "generala" teško će mu oprostiti što se iz "bitke kod
Cardiffa" vratio poražen.
Ta je ljutnja možda čak i manje posljedica samog gubitka nadmetanja
najboljih europskih nogo-reprezentacija, a puno više Markovićeva
uvjerenja i uvjeravanja da će Hrvatska i Mađarska to prvenstvo sigurno
dobiti. Predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza ispao je nakon svega
naivan i lakovjeran.
Razlog? Precijenio je trajnost, pouzdanost i čvrstinu svojih
prijateljstava i istodobno podcijenio moć novca i politike. Sasvim
dovoljno razloga da njegovi protivnici, razočarani nogometni fanatici i
dio marketinških optimista i gospodarskih futurista, zatraže Markovićev
glavosjek.
Unatoč veličini njihova pritiska i pripravnosti dijela pučanstva da si
daju oduška na javnom giljotiniranju Vlatka Markovića, nije sigurno da
će nogometno dugovječni Marković završiti kao žrtva "pobune masa".
Marković je stari lisac, koji je dosad preživio mnoge hajke, pa bi
mogao i najnoviju.
Marković je za nju kriv utoliko što je posvuda uvjeravao da su hrvatske
i mađarske šanse velike te što je mnoge stare i nove svoje hajkače
iziritirao tvrdoglavošću i prepotencijom, bahatim uvjerenjem da je
nezamjenjiv. Svima koji ga zbog toga ne trpe ovo će biti prilika da ga
okrive za sve, pa i zato "što Mađarska nema mora". Ali tvrdoglavi je
Bosanac (rođen 1937. u Bugojnu) prije hajke postao žrtvom svoje
zablude.
U Cardiffu se nije potvrdio kao tradicionalni bosanski "lukavi latin",
nego kao tradicionalni hrvatski hlebinac. Ponio se poput tipičnog
hrvatskog političara. Vjerovao je da mu je Europa sklona iz
prijateljstva, da joj je prijateljstvo ispred interesa. A iznova se
pokazalo da je nogomet najprije veliki business, da "stara dama" svoj
ekonomski i politički interes vidi u Poljskoj i Ukrajini, da se ondje
nada velikoj zaradi i političkom probitku te da je Hrvatska naivno
vjerovala širokim osmijesima i tapšanjima po ramenima.
Poslije Cardiffa vidjelo se i koliko su dolarski potkoženi neki
istočnjački tranzicijski tajkuni i koliko su spremni "podmazati" tamo
gdje je potrebno. Od Markovićevih "velikih prijatelja" i tapšača naše
delegacije nismo dobili ni glasa. Ako je sastavljao tu delegaciju,
Marković bi trebao naći neki opravdani razlog zašto među putnicima nisu
bili i hrvatski svjetski brandovi, zašto ondje uz nogometnoj Europi
prepoznatljive
Zvonu Bobana, Davora Šukera i Slavena Bilića nisu bili ni
planetarno znani Janica Kostelić, Goran Ivanišević, Ivano Balić?
Naravno da ni tada ne bilo sigurno da bi u Hrvatskoj za pet godina bio
nogometni Euro. Budu li se u europskim pregovorima slično ponašali i
naši političari, onda je neizvjesno kada će u Hrvatskoj biti i
euro.
OSOBA TJEDNA
