Prošloga tjedna Đurđa Adlešić napravila je pravu predstavu oko svoga inače favoriziranog potpredsjednika Hrvoja Vojkovića. Njegovo ljubakanje po Hvaru, gdje se slegla svita uglednih gostiju koje je Oroco grupa pozvala na otvaranje hotela Riva, pretvorila je u prvorazredni stranački problem. Osudila je Vojkovića i njegova stranačkog prijatelja za prijetnje fotoreporteru, a za sve drugo proglasila se nenadležnom.
Vojković je javnosti zanimljiv kao direktor Croatije osiguranja, a ne kao plejboj, no Đurđa Adlešić bacila je lopticu Šukeru da odlučuje o njegovoj poslovnoj sudbini kao da ga je on postavio na to mjesto. Ministar financija, kao predsjednik Nadzornog odbora Croatije osiguranja, brzo je uzvratio da neće smjenjivati Vojkovića jer je on u "kvoti HSLS-a". Iako bi takvo što rado učinio jer nikad nije baš simpatizirao Vojkovića, Šuker nije pristao, ili barem ne sada, upletati se u afere HSLS-a.
Novi standardi
Predsjednica liberala odrekla se Vojkovića, ali ne i Croatije osiguranja. Mjesecima se priča da će na njegovo mjesto sjesti neki drugi predstavnik kvote, Josip Kereta, koji je također došao u CO u Vojkovićevu mandatu i početnik je u tom poslu. HSLS bi učinio velik odmak, a možda nametnuo i nove standarde kad bi javnim natječajem potražio stručnjaka za vođenje jedne takve tvrtke koja na dulji rok ne trpi improvizacije. Zbivanja u CO-u Vlada pak samo prati sa strane, nezadovoljna je, kažu, a neki tvrde da je zbog toga i krenulo spajanje s Poštanskom bankom.
Privid ozbiljnosti
Dok nema ekscesa, privid je da se državnim poduzećima upravlja ozbiljno. No, već način postavljanja direktora i uprava stvara neprirodnu atmosferu u kojoj malo tko kome vjeruje. Stranke obično isprepletu svoj utjecaj u najvećim kompanijama, poput Ine ili HEP-a. Tu ravnotežu na štetu kompanije svi čuvaju zbog svojih radnih mjesta i fotelja.
Upravljanje državnim tvrtkama među najslabijim je točkama svih dosadašnjih vlada. Politički obruč koji se svom snagom ovija oko državnih kompanija, kao u slučaju državnog osiguravatelja, više se i ne prikriva. Stranke koje uđu u vladajuću koaliciju smatraju prirodnim podijeliti plijen, to je njihovo i mogu raditi što hoće, namještati koga hoće, a intervenirati tek na događaje poput "cirkusa na Hvaru".
Javne tvrtke koje kontroliraju najveći dio nacionalnog prirodnog bogatstva vjerojatno će i trebaju ostatati pod kontrolom države. No, kako ih uspješno voditi i spriječiti da one prestanu biti praonice novca za političke stranke, donatori za prijatelje i sigurno utočište za brojne partijske zaslužnike. Zapravo drugih motiva za imenovanje i nema, no riječ je o kapitalno velikim tvrtkama i monopolistima koje same po sebi amortiziraju udar politike i ostaju na nogama. Ljubo Jurčić s Ekonomskog fakulteta kaže da bi se i Siemens raspao za tri dana kad u vođenju kompanije ne bi bilo kontrole jednog tako čvrstog korporativnog sustava. Bez toga nadzora naši direktori, pa i nadzorni odbori, upravljaju poput slijepaca velikim dijelom nacionalne ekonomije.
Politički lobij
U Hrvatskoj je, međutim, velik problem pomiriti politiku i nezavisno vođenje kompanija. Jurčić kaže da je taj problem već poprimio dramatične razmjere i u Saboru treba uskoro otvoriti taj problem. Smatra da nad državnim tvrtkama treba biti kontrola nezavisne agencije koju Vlada ne može tek tako smijeniti. Dok se takvi zaokreti ne dogode, pojedinci će dolaziti na čelo državnih tvrtki najčudnijim putovima, spletom okolnosti u svojim strankama, uz pomoć političkih i interesnih lobija kojima uvijek ostaju dužni. I Bandićev holding na lokalnoj razini posebna je priča. Tamo je pak ustoličen model kadroviranja po prijateljskoj i zavičajnoj liniji. Da nije tako, Slobodana Ljubičića, šefa holdinga, hrvatska javnost nikad ne bi vidjela na jednoj tako zahtjevnoj funkciji.
Jaka državna banka
Sanaderova vlada, koja uglavnom nije puno zagledala ni u stručne profile svojih ministara, ipak se trgla na jednom segmentu. Ako nije bitno tko upravlja Hrvatskim vodama jer sve što teče u državnoj je tvrtki, trećina područja Hrvatske pokrivena šumama također je pod nadzorom jedne tvrtke, distribicija i proizvodnja struje pod HEP-ovom kapom bitno je tko upravlja u bankarstvu. Pritisak javnosti i nezadovoljstvo dominantnom kontrolom stranih banaka prisililo je Vladu da jedinu državnu banku koja je ostala, Hrvatsku poštansku banku, ojača toliko da se ona može upustiti u bitku za dio tržišta. Dovela je mlade bankare iz PBZ-a, što se ubrzo osjetilo u radu banke.
HPB je postao agilnom bankom sa svim proizvodima i uslugama koje pružaju velike komercijalne banke. Primjer je svakako poučan. Kad bi država ispustila dio monopola kojim raspolaže i državne tvrtke dovela barem u djelomičnu natjecateljsku poziciju, partijski kadrovi teško bi se probijali u prve redove.
