Od četnog ćate u jednoj predsjedničkoj gardi do predsjednika, vrhovnog zapovjednika i korisnika druge predsjedničke garde. To je životni krug koji se zatvorio u tjednu na izmaku, tjednu u kojemu je Zoran Milanović prisegnuo i počeo obnašati dužnost predsjednika Republike Hrvatske i tjednu u kojemu smo, na temelju niza razgovora s njegovim drugovima iz vojske, prvi put rekonstruirali javnosti dosad nepoznate detalje iz vremena kad je Milanović služio vojni rok u gardi JNA, poznatijoj i kao Titova garda, u Beogradu.
Možda najvažnije, dvoje sugovornika u ovom istraživanju potvrdilo nam da je Zoran Milanović tijekom služenja vojnog roka u Gardijskoj motoriziranoj brigadi (GMTBR) pristupio Komunističkoj partiji, što Milanović nikad nije otkrivao, čak je još 2017. izrijekom tvrdio da nikad nije bio član Komunističke partije, a kad su nekoliko dana uoči drugog kruga predsjedničkih izbora u Državnom arhivu u Zagrebu pronađeni dokumenti o njegovu primanju u KP inzistirao je na tome da su to krivotvorine. Sada, međutim, tadašnji sekretar Osnovne organizacije SK u GMTBR-u Borislav Grozdić izrijekom potvrđuje da je on potpisao odluku o prijmu Zorana Milanovića u SKJ, potvrđujući svojom izjavom dokument pronađen u Državnom arhivu u Zagrebu za koji je Milanović rekao da je krivotvorina. A drugi naš sugovornik, Zoran Manić, tvrdi da mu je Zoran Milanović, kad je već bio član Partije, napisao preporuku za (Manićev) ulazak u članstvo KP-a. Iz svoje kućne arhive Manić nam izvlači taj dokument s potpisom Zorana Milanovića. Upitan za komentar putem svog glasnogovornika, predsjednik Republike rekao je da ne želi komentirati ništa od otkrića iz ovog članka.
Borislav Grozdić, danas umirovljeni pukovnik Vojske Srbije i izvanredni profesor na jednom fakultetu u Novom Sadu, bio je partijski sekretar koji je 1985./1986. potpisivao odluke o prijemu vojnika iz vojne pošte VP 4795 u Partiju.
– U to vrijeme najbolji vojnici primani su u SK i Zoran Milanović bio je jedan od najboljih vojnika. On je kao takav bio primljen. Ja sam u to vrijeme bio njegov starješina i stojim iza toga što sam vam sad rekao – izjavio je Grozdić kad smo ga u četvrtak ujutro, nakon višednevnih pokušaja, dobili na telefon i upitali sjeća li se Zorana Milanovića, današnjeg predsjednika RH, i je li autentičan dokument o primanju Milanovića u SK s Grozdićevim potpisom, pronađen u Državnom arhivu u Zagrebu.
Drugovi iz vojske
Taj je dokument, podsjetimo, prvi pronašao i objavio kontroverzni istraživač partijskih arhiva Bože Vukušić, a potom ga je, neovisno o njemu, pronašla i novinarka Faktografa, portala specijaliziranog za provjeru činjenica. Faktograf, međutim, nije uspio u svojim pokušajima da kontaktira Grozdića ili nekog drugog tko bi se mogao sjećati Milanovića iz te epizode. Večernji list je u tome uspio i dobio potvrdu. A u priču smo zapravo krenuli tražeći Milanovićeve drugove iz vojske ne zbog pitanja članstva u Partiji, nego zbog zanimljivosti same priče da je novi predsjednik Republike Hrvatske, koji je odmah ukinuo ceremonijalne povijesne odore za Počasno-zaštitnu bojnu, crvene odore stvorene za vrijeme Franje Tuđmana i uskrsle za vrijeme Kolinde Grabar-Kitarović, bio gardist u bivšoj državi i nosio plavu odoru, viđanu, među ostalim, i na počasnoj straži pokraj Titova groba u Kući cvijeća.
Svi naši sugovornici, koji ga se sjećaju iz tog razdoblja od kolovoza 1985. do rujna 1986., potvrđuju da je Zoran Milanović bio iznimno sposoban, fizički snažan i intelektualno potkovan, pa je vrlo brzo postao – ćato. Pisar. Neki, doduše, sugovornici tu riječ upotrebljavaju u onoj verziji kako se izgovara u Beogradu: Milanović je, kažu, bio “ćata”. Zanimljiv je to podatak i u svjetlu činjenice da je tu riječ “ćato” upravo Milanović popularizirao u hrvatskoj politici danas: premijeru Andreju Plenkoviću, tada svom protivniku na parlamentarnim izborima, prišio je etiketu “bruxelleskog ćate”, što je kategorija koja u stvarnosti baš i ne postoji, a zapravo je sâm Milanović bio ćato u sustavu u kojem je ta kategorija, baš pod tim nazivom, itekako postojala. I bio je to privilegij u odnosu na ostale vojnike.
Pavo Marinković bio je Milanovićev kolega iz srednje škole, Centra za usmjereno obrazovanje za upravu i pravosuđe (CUP) u Zagrebu, i nekim čudom su se obojica, zapravo trojica iz razreda, jer tu je još bio i Predrag Matić (ne Fred iz Vukovara, aktualni SDP-ov europarlamentarac, nego drugi s tim imenom i prezimenom), našli u vojarni na Dedinju, u istoj četi na odsluženju vojnog roka. Marinković ovako govori o Basti, što je Milanovićev nadimak iz mladosti:
Basta se odlično pripremio
– Pješadijska obuka trajala je 6 mjeseci, ali Basta se mnogo bolje psihički pripremio od ostalih, a fizički je ionako, kao sportaš, bio spreman. Naime, dok sam ja tada propitivao besmisao života, on se potrudio pa je za nagradu vrlo brzo postao ćato, pisar. To je bilo pametno jer mu je obuka bila puno kraća, a poslije mu nije prijetio dugi stražarski staž kojega smo se svi užasavali. Kao ćato, pomagao je frendovima, pisao dozvole za izlazak u grad iako to baš nije smio činiti. Nakon obuke, ja sam imao sreće te sam uređivao zidne novine te tako na neko vrijeme izbjegao stražu. Međutim, nakon što sam na oglasnu ploču, kao u nekoj češkoj komediji, okačio političke viceve objavljene u tadašnjem Vjesniku, smjesta sam za kaznu poslan na stražu u Beli dvor. Tu sam se ponovno puno družio sa Zoranom koji je također zbog nekog prijestupa, a nije da ih nije bilo, poslan u kantinu stražarnice da nam daje čaj i jogurte – prisjeća se Pavo Marinković, danas pisac i filmski redatelj koji je snimio, primjerice, i čuveni film Ministarstvo ljubavi. Gardisti su za vrijeme obuke išli i na beogradski aerodrom kako bi dočekivali strane državnike. Marinković se ne sjeća je li i Zoran Milanović bio na tim dočecima, ali sjeća se da je on osobno čekao istočnonjemačkog čelnika Ericha Honeckera.
Smjene u Kući cvijeća
– Na doček su nerado slali vojnike niže od prosjeka. Također smo vježbali smiješak koji je trebao biti prijateljski, ali ne previše, kako bismo pokazali odrješitost tadašnje politike prema istočnom bloku. Braća smo, ali nismo… Glavu smo trebali držati visoko da podupremo takvu političku tezu. Ali kod Honeckera se dogodilo nešto bizarno. Naime, on je bio visok otprilike metar i šezdeset, na što nas nitko nije upozorio pa je prošao ispod naših pogleda. Naši pogledi su se samo spuštali te tako postali manje odrešiti – sjeća se Marinković.
Drugom sugovorniku koji se sjeća Zorana Milanovića iz tog vremena postavili smo pitanje koja su zapravo zaduženja jednog takvog ćate kakav je bio današnji hrvatski predsjednik.
– Posao ćate je da zapisuje, da kuha kavu kapetanu, da mu očisti čizme i tako. Ali ćato ima privilegiju da ne mora na stražu svaku smjenu, ne mora na fiskulturu, nego lagano nosi teku ispod miške i šeta. Ide prije nas ostalih na objed, sve mu je servirano, a kako mora biti oko kapetana, onda i spava u boljoj sobi i u boljem šatoru kad smo na terenu – objašnjava Zoran Manić. Čovjek iz Pirota bio je najprimjereniji vojnik generacije i jedan je od onih koji su te 1986. u redovnim smjenama držali počasnu stražu pokraj Titova groba u Kući cvijeća. Manić tvrdi da Zoran Milanović kao ćato, ali i zbog razloga vezanih uz njegov fizički izgled nije bio dio te redovne smjene, no da je želio imati fotografiju držanja straže u Kući cvijeća kako bi to pokazao kod kuće u Zagrebu te da su ga “ubacili na falš” u jednu smjenu.
– Napili smo zastavnika i ubacili ga na počasnu stražu pokraj Titova groba kako bi se slikao i imao što pokazati kad se vrati doma. Koštalo ga je to gajbu pive, litru rakije i nekoliko pakiranja napolitanki – kaže Zoran Manić, s kojim smo također razgovarali telefonski. Manić je taj koji u svojoj privatnoj arhivi ima dokumentaciju o svom ulasku u Komunističku partiju za vrijeme služenja vojnog roka i u toj dokumentaciji pismo preporuke koje potpisuje Zoran Milanović. Iz te dokumentacije proizlazi da je Manić primljen u KP 30. listopada 1985., mjesec dana nakon Milanovića, i Milanović već kao partijski aktivist piše prijedlog za prijam novog člana: “S drugom Manićem dobili bismo, siguran sam, izuzetno vrijednog člana, pravog komunistu, upravo onakvog čovjeka kakvi nam i trebaju i pravo je čudo kako do sada nije ušao u članstvo. Stoga, drugovi, predlažem da Zorana Manića primimo u SK što prije…”
Dani u gardi prije 35 godina
Nismo grafološki vještaci, ali potpis izgleda isto kao i na biografiji koja nosi potpis Zorana Milanovića, a nalazi se među dokumentacijom o njegovu ulasku u Partiju, koja se čuva u Državnom arhivu. Onamo je došla iz SDP-a i nju je Milanović uoči predsjedničkih izbora nazvao “običnom jeftinom krivotvorinom”, ali autentičnost te dokumentacije sada potvrđuje osoba koja je potpisala samu odluku o prijemu Milanovića u KP. U toj biografiji, iznad potpisa Zorana Milanovića, među ostalim piše: “Unatoč komunističkim idejnim stremljenjima u mojoj porodici, a samim tim i odgoju, do dolaska u JNA nisam ušao u članstvo SK, prvenstveno iz razloga subjektivne prirode, a to su loš rad partijske organizacije u mojoj školi i MZ, loš sastav članstva i ostali činioci…”
Zoran Belovan iz Majdanpeka također govori kako se sjeća “legendarnog ćate” Milanovića, “velikog ortaka” o kojem, kaže, može napisati “samo hvalospjeve”. Sjeća se da su zajedno čuvali stražu u Belom dvoru u iznimno hladnoj novogodišnjoj noći, od 22 do 2 sata na prijelazu 1985. na 1986. godinu. Navodno je temperatura bila minus 20 stupnjeva. Kao ćato, a neki kažu i kao čovjek koji je imao neku vezu ili zaštitu u Generalštabu, gdje je svoju vezu imao i Milanovićev najbolji drug iz vojske Aleksandar Trbović, Zoran Milanović nije često držao straže. Ali tih novogodišnjih praznika nedostajalo je ljudstva pa su, kako se prisjeća Zoran Manić, svi ljudi raspoređeni na stražarske dužnosti. Tako i Milanović.
Imao je 18 godina kad ga je vojna obveza odvela u Titove gardiste i, prema svim svjedočenjima, u Komunističku partiju, u koju tvrdi da se nikad nije učlanio, premda sva nova otkrića iz ovog članka ne demantira, nego poručuje samo da – nema komentara.
Danas, kao predsjednik Republike Hrvatske, ima svoju predsjedničku gardu, Počasno-zaštitnu bojnu. Imao je doticaja s njom i kao premijer, ali sada puno više kao vrhovni zapovjednik Oružanih snaga, primarni korisnik i uživatelj počasno-ceremonijalnih zadaća koje obavljaju ovi vojnici. Dočekuju ga svaki dan kad dolazi na posao, i ispraćaju kad odlazi. Prođu li mu ikad kroz glavu zgode iz vlastitih dana u gardi prije 35 godina? Nema komentara.
Dva od tri zadnja predsjednika su nam bili elitni beogradski gardisti, a niti jedan nije bio hrvatski dragovoljac ili hrvatski vojnik u Domovinskom ratu... Bravo Hrvateki...