Nepozivanje predstavnika vjerskih zajednica na inauguraciju novog hrvatskog predsjednika sasvim je jasna poruka i ne treba se zavaravati kako se radi o protokolarno-načelnim kriterijima kojima su se ravnali režiseri ovoga ustoličenja, ograničivši broj uzvanika na minimum, za razliku od prijašnjih. Ona ukratko glasi: Crkvi tj. religiji nema mjesta na Pantovčaku.
Možda se to nekome neće svidjeti iz povijesnih ili kurtoaznih razloga, ali je ovako odaslana poruka više nego korektna, pa i dobrodošla u često zbunjujućim hrvatskim političkim prilikama.
Naime, dobro je znati što se točno i konkretno misli i gdje je ona crta razdjelnica između hinjene i patvorene političke pobožnosti i konkretnoga života i vjerske prakse.
A politički život u Hrvatskoj, budimo iskreni, boluje upravo od te slike iskrivljenosti javno deklariranih stavova, njihove osobne proživljenosti i tzv. političke korektnosti.
Najbolji primjer za to su sve one kontradikcije kojima smo bili bombardirani upravo u posljednje vrijeme, osobito u vrijeme predsjedničkih izbora, kada su “katolički” kandidati govorili o prakticiranju joge i služili se uslugama numerologa, što nema veze s vezom u katoličkom nauku.
Pa ako je prije na Pantovčaku sudbu krojila numerologinja, sada je očito došao netko novi. I to je posve u redu.
Vjerske zajednice, a osobito Katoličku crkvu, treba zabrinuti nešto što se preklopilo s inauguracijom na kojoj nisu bili, a to je isplivavanje masonske afere na površinu, koja sigurno nije došla slučajno i sama od sebe. Premda je u ovome trenutku još previše pitanja u zraku, iz crkvene je perspektive sve jasno.
Primjerice, dovoljno je postaviti upit kako je moguće da je u jednoj “katoličkoj zemlji” glavni državni odvjetnik član masonerije, koja je Crkvi trn u oku i koja svakoga katolika koji uđe u masonsku ložu ekskomunicira po automatizmu.
Odnosno, kako je moguće da je masonski državni odvjetnik imenovan s najvišeg državnog vrha, kada se zna da niti za čistačicu u Saboru ne možeš primirisati ako obavještajne službe nisu pročešljale i tebe i svu tvoju rodbinu, susjede, prijatelje i ekipu s kojom se družiš u lokalnom kafiću.
Očigledno je netko u državnom vrhu sve to dobro znao i ako je iz tih pozicija gradio odnose s vjerskim zajednicama i Katoličkom crkvom, onda to nije činio u dobroj namjeri. Što se, uostalom, i potvrđivalo u životu, od usvajanja Istanbulske konvencije preko stava o pobačaju pa nadalje.
Izazov za Crkvu, dakle, nije to što nisu bili ovih dana pozvani na Pantovčak, nego upravo suprotno – to što su pozvani reagirati na ono što nije u skladu s crkvenim učenjem, a masonstvo je tu na prvome mjestu. Barem u ovom aktualnom trenutku.
E sad, posve je drugi par rukava odražava li ovaj Milanovićev stav korektno tumačenje sekularnosti tj. odvojenosti države i religije. Sigurno ne, jer je sekularnost kroz povijest nastala u okrilju Crkve, koja se time štitila od nasilnog političkog utjecaja na vlastito poslanje.
Dakako, nevinih nije bilo ni s crkvene strane, jer je slast moći uvijek jednako zamamna, zvala se ona političkom, crkvenom ili nekom drugom.
No, tek će vrijeme i potezi koji će se prema vjerskim zajednicama vući s Pantovčaka pokazati radi li se o dijalogu ili fajtu novoga predsjednika s vjerskim zajednicama, koje su, naučene na prigodničarski povlašteni tretman, često znale zaboraviti na vlastito poslanje, a ono je uvijek na strani slabih i marginaliziranih, a nikako na strani moćnih.
Stoga, ako se ovo nepozivanje na inauguraciju u Crkvi prepozna u tome svjetlu, onda ima nade i za optimizam. Jer je ni vrata paklena, ni stupovi masonskih loža, ne mogu nadvladati.
zoran je bar iskren, pola tzv demokršćana, božicara koji se naslikavaju po crkvama samo kad ih kamere snimaju, veze nemaju ni s bogom ni s vjerom ni s ljudima