U životu, kune se, nije vidio internet. No internet je prepun njega. Riječ je o Arsenu Dediću. Posebno mu predstavljanje ne treba. Svatko zna barem stih, redak, notu, film u kojem je ostavio i ostavlja trag. Stvara i dalje. Piše svaki dan. Putovanja mu smetaju, ali kada je pred njim izazov poput sutrašnjeg koncerta u rodnom Šibeniku sa sinom Matijom Dedićem i suprugom Gabi Novak, pristaje i na put i na razgovor. U kavani Esplanade, gdje kavu ispija već 50 godina, priča o životu, strasti i povratku kući.
Je li suludo pitati imate li tremu od nastupa u rodnom gradu?
– Nemam ja nikad tremu. Najlakše mi je biti na sceni jer ono što znam – znam. Ako me služi zdravlje, nemam prepreka. Ali sve ono što okružuje koncert, to mi više nije lako. Osobito putovanja. Padaju mi teško pa ih otkazujem kao, recimo, poziv od menadžera iz Australije i Kanade. Ali Šibenik je moj domicil, moja rodna kuća... a kada su još sa mnom Gabi i Matija, to je obiteljska pozicija u kojoj se osjećam sigurnije. Gabi k tome ima više uspješnica od mene, a i omiljenija je pa će preuzeti veći dio tereta.
Kakva sjećanja vas vežu uz tvrđavu sv. Mihovila na kojoj nastupate?
– To je čaroban prostor koji izvanredno poznajem. Ispod te, kako mi kažemo, fortice predivno je groblje sv. Ane na kojem sam često boravio jer sam još kao 11-godišnjak počeo svirati u šibenskoj narodnoj glazbi koja je svirala koncerte, budnice, ali i sprovode. Sada prvi put imamo skupa koncert tamo.
Kada ste prvi put nastupili sa sinom Matijom?
– Ima dosta godina, još je studirao u Grazu. Ali znate što, koliko god imali obiteljskog sentimenta, ja uvijek reagiram i drugačije, a to se zove “koliko zna i koliko može”. Dakle, da Matija tako ne svira, ne bih ja bio milostiv ni prema njemu. Ali svira prekrasno.
Tko je objektivno bolji glazbenik – vi ili Matija?
– Kako u čemu. Ja sam više onaj koji piše pjesme, teme... On je izvorni pijanist. Virtuoz. Sjajno obrazovan. Prije puno godina, kada sam vidio da je njegova priroda džezistička, darovao sam mu album genijalnog pijanista Keitha Jarretta i rekao mu: “Matija, to bi mogao biti tvoj put”. U kući imamo dva klavira, i dandanas na njegovu klaviru stoji taj LP koji je za njega imao presudan utjecaj.
Gabi vam je već 40 godina ljubav, suputnica, inspiracija... Kako ste se sreli?
– Ona je tada bila u 23. godini. Sada ima malo više. Kao sada se sjećam, koncertirali smo u Radničkom domu, današnjoj Tvornici kulture. Tamo je bio i studio Lenjin, kasnije Krešimir u kojem je imala neko snimanje, a ja sam tada bio glazbeni suradnik na televiziji dok me iz političkih razloga nisu odande otjerali. Znala je da pišem i poželjela da napišem nešto i za nju. I jesam. Bio je to prepjev pjesme “Netko bdije nada mnom”, Gershwinovo djelo. I u braku smo, evo, 42 godine. I ona bdije nada mnom.
Kako vas trpi?
– To bi trebala ona reći. Iako mislim da me nije teško trpjeti. Ako si nitkov, onda od mene imaš najveći nasrtaj. Ali ako si časna osoba, njegovat ću te do kraja života.
Na Matiju ste prenijeli ljubav prema glazbi kao što ju je vaš otac prenio na vas.
– Da, da. Moj je otac svirao u šibenskoj narodnoj glazbi. Dobrotvorno punih 50 godina. Svirao sam s njim do odlaska u Zagreb i ja, ali i moji brat i bratić. I u zadnje sam vrijeme sa šibenskom narodnom glazbom imao nekoliko nastupa. Uvažavam ih i volim. S njima sam počeo i možda ću tamo kao flautist i završiti.
Kada ste po dolasku u Zagreb osvijestili čime se želite baviti?
– U Zagreb dolazim od 1948., od svoje desete godine, kod ujaka koji je imao slastičarnicu preko puta Glazbenog zavoda. Tada sam se i prvi put u životu vozio taksijem. I malo po malo došlo je vrijeme studiranja. Htio sam ići na Likovnu akademiju. Ipak, roditelji su htjeli da studiram nešto “ozbiljno” pa sam otišao na pravo i apsolvirao ga. Ipak, svojom sam voljom u Zagrebu pohodio još dvije godine srednje glazbene škole iako sam je u Šibeniku već završio, a sve da se čim bolje pripremim za akademiju. Upisao sam je i diplomirao... S obzirom na to da su moji preci bili težaci, volim reći da sam akademski težak.
Foto: Davor Višnjić/PIXSELL
Na kojem ste se polju osobno najviše ostvarili?
– Napravio sam toliki opus da mi se ponekad čini da ga je radilo nekoliko ljudi. Kada se zbroje filmovi, napravio sam glazbu za njih oko sto. Pa oko 150 kazališnih predstava. Tu je više od 30 objavljenih knjiga... Jedan je pisac rekao “ni dana bez retka”. Čini se da me to sljedovalo.
I danas pišete baš svaki dan?
– Svaki dan. Ako ostanem dulje u krevetu, a rano se budim, onda su tu samo zle misli. Zato mi se bolje tjelesno aktivirati i prihvatiti se rada.
Na čemu trenutačno radite?
– Pišem novi ciklus pjesama, a dovršio sam i songove za “Petra Pana” za Zagrebačko kazalište mladih. Glavna će tema biti “Ustani Pane, ZKM te zove, zove”.
Prati vas glas velikog šarmera. Što je tako magnetski privlačilo žene?
– Ja nisam nikada dobro izgledao.
Ali bili ste jedini muškarac na naslovnici kultnog “Starta”, a znamo da je bila rezervirana za lijepe žene?
– Istina. Ali to je bila greška i list je povučen iz prodaje! Ma šalim se. Ali doista, moja prva fotografija datira iz vremena kada sam si sam mogao platiti fotografa jer sam toliko loše izgledao da me roditelji nisu fotografirali. Uvijek kažem da je bilo ženske sklonosti, ali ja se nikada nisam udvarao. Udvarale su se moje pjesme. One su radile u moje ime.
Kažete, život je rat u kojem je najvažnije oružje zdravlje. Kako vas ono služi?
– U životu sam glede zdravlja prošao sve moguće. Počeo sam imati problema još kao tridesetogodišnjak. Vratio sam se iz Brazila s koncerta u Riju i tada su počeli prvi problemi s unutarnjim organima. Bio sam krivo liječen, pa dobro liječen i tako do transplantacije jetre u Italiji od koje je prošlo, evo, deset godina. Na operaciju nisam iz luksuza išao u Italiju nego na poziv iz te zemlje, a zahvaljujući stanovitom statusu koji sam tamo imao. Općina Veneto platila je sve troškove, ja nisam platio ni lire. Što je najgore, to mi se nije dogodilo ni od pića ni od pušenja nego je u pitanju bilo jednostavno trovanje hranom.
Apolitični ste. Gledate li Dnevnik?
– Minimalno. Aktualna društvena zbivanja neugodno mi je slušati jer sve je prepunjeno mržnjom. Nitko se nikome ne obraća ni s tolerancijom ni s ljubaznošću nego se odmah starta džonom. Pa drugo mišljenje ne mora značiti mržnju prema drugome, nego se razlikujemo, a to nije stvar da te pljunem. To je teško gledati.
Je li lakše bilo biti umjetnik u bivšoj državi ili umjetnik danas?
– Ja sam problema imao uvijek. Spašavala me neka fascinacija mojim radom zbog koje su mi davali filmove, serije i sve ostalo. No već početkom 60-ih imao sam ozbiljnih problema, a nije mi ih nedostajalo ni u najnovijim vremenima. Ponudio se nisam nikada u životu, osim gospodičnama, i to s polovičnim uspjehom. Menadžera nisam imao nikada, živio sam kao slobodnjak. Imao sam i ponude i za funkcije, ali, mojim riječima, “ne tražim vlast niti bih ti je dao”.
Kako živite kao umirovljenik?
– Imam mirovinu kojom mogu platiti odvoz smeća i stubišnu rasvjetu. Ali dobijemo Gabi i ja kao posebni zaslužnici i ono što zovemo “posmrtna pripomoć”.
Žalite li za ičim?
– Ne žalim. Volio bih da sam bio zdraviji, ljubavi je bilo, imam dvoje krasne djece, dvije unuke, Gabi Novak, pjevačicu teških riječi i lakih nota uz koju sam cijeli život, a tako će i ostati. Ali meni već ide odjavna špica.
Arsen Dedić i Zdenko Runjić su definitivno najkvalitetniji hrvatski autori lakoglazbenih "nota" i obojica zaslužuju posebno mjesto u povijesti hrvatske pop glazbe.