Međimurka Sanja Feher (41) s dvoje djece pridružila se prije dvije godine suprugu Željku u Halifaxu, kanadskom gradu sa 400.000 stanovnika, gdje je već godinu i pol radio kao vozač kamiona. Pretpostavila je da će kao carinica ulaskom Hrvatske u Europsku uniju ostati bez posla, pa odluka o preseljenju u pokrajinu Novu Scotiju i nije bila teška. Prije nekoliko dana vratila se u Hrvatsku, ali nakratko, samo da bi kao zaposlenica agencije za posredovanje u zapošljavanju pronašla četrdesetak vozača, bravara i mehaničara spremnih reći zbogom Hrvatskoj i potražiti bolji život u Sjevernoj Americi, 6000 kilometara od kuće.
– Potražnja za radnicima u Kanadi je velika, godišnje ih stigne između 200 i 300.000, a procedura dobivanja radne dozvole na dvije godine vrlo je jednostavna. Vlada donosi odluku o tome treba li uvesti radnu snagu, a poslodavci angažiraju agencije poput ove u kojoj i ja radim, da im pronađu radnike. Oni se ne zamaraju raspisivanjem oglasa. Naruče toliko i toliko radnika, a na nama je da do njih dođemo. Važno je napomenuti da nas plaća poslodavac, a uzimanje naknada od radnika je zakonom zabranjeno, mada vidim da neke agencije masno naplaćuju svoje usluge, čak i po nekoliko tisuća dolara. To je strašno – kaže. U dva tjedna Sanja i njezin šef Daniel Billard, vlasnik tvrtke Gyre immigration, obišli su gradove na obali i sjeverozapad Hrvatske, tražeći radnike. Najzanimljiviji su im bravari koji su radili u brodogradilištima, ali i u ostalim tvrtkama. Uvjet je završena srednja škola, osnovno poznavanje engleskog jezika i da nisu stariji od 55 godina. Poslodavac plaća avionsku kartu, a radnik 150 kanadskih dolara za radnu dozvolu. Sve papire oko radne dozvole i druge dokumentacije sređuju agenti. Vozači kamiona moraju izdvojiti još 200 dolara za kanadsku vozačku dozvolu, te još 65 dolara za liječnički pregled. Plaće se kreću od 3500 do 4000 kanadskih dolara, odnosno od 18.900 do 22.000 kuna! – Poslodavci najviše cijene iskustvo. Njima nije toliko važan uspjeh u školi koliko praktično znanje. Kod njih je srednja škola za sve jednaka, a onda oni koji ne žele na fakultet biraju zanat za koji se obučavaju od šest mjeseci do godinu dana. Tu su Hrvati u prednosti jer više nauče tijekom trogodišnje strukovne škole. Drugo je pitanje treba li ići toliko u širinu znanja koja im poslije neće trebati – ističe Sanja koja je u Kanadi upisala fakultet.
Djeca, 13-godišnji Vid i 16-godišnja Ena, brzo su se navikli na novu sredinu. Ena je čak bila najbolja učenica u generaciji. Za normalan život prosječnoj četveročlanoj obitelji potrebno je oko 2500 dolara, u što su uključeni troškovi stanovanja, hrane, odjeće i sličnog. – Tamo je hrana jeftinija nego u Hrvatskoj. Nisam bila doma dvije godine i šokiralo me koliko su cijene porasle! Strašno. U Hrvatskoj su samo cigarete i alkohol jeftiniji nego u Kanadi – kaže Sanja, inače rodom iz Preloga. D. Billard je oduševljen ljepotama Hrvatske, u kojoj je prvi put. Posebno mu se sviđaju arhitektura i hrana. – Ljudi su vrlo srdačni, ali teško žive. Plaće su vrlo male, a cijene visoke. Osjeća se silno nezadovoljstvo i strah od gubitka radnog mjesta. Šteta je to za tako lijepu zemlju – kaže. Najavio je da će iduće godine doći na ljetovanje. U Kanadi su ljudi manje opterećeni poslom jer ako se i ostane bez njega, novi se brzo pronađe. Sanja kaže da se ne planira vraćati u Hrvatsku. Najviše zbog djece. Halifax ima čak šest sveučilišta, a odlični učenici lako dolaze do stipendija. Klima im odgovara, ljeta su ugodna, a zime slične onima u Hrvatskoj. Pokrajina Nova Scotia je, kaže, idealna za obitelji. – Nedostaje mi samo pijuckanje kave s prijateljima u kafiću. Tog običaja u Kanadi nema – smije se Sanja.
>>Ovo su najbolje države za radnike! Pogodite koja je Hrvatska
