Max! donosi razgovor s Blankom Vlašić, europskom i svjetskom prvakinjom u skoku u vis.
Prije nego što sam krenuo prema dvorani u trgovačkom centru Joker na razgovor s Blankom Vlašić malo sam se “konzultirao” s Googleom. Blanka na operaciji, Blanka otkazala Olimpijske igre, Blanki upitna karijera, Blanka ponovo operirana, Blanka se po kišnom vremenu mučila s ozljedom i osvojila peto mjesto u Bruxellesu...
Dobro, Google izbaci i sve te silne medalje splitske klinke, koja je u mašinu velikih natjecanja ušla na početku ovog tisućljeća. Ali, u posljednje vrijeme crni tonovi dominiraju u priči o jednoj od najvećih hrvatskih sportašica svih vremena. Dvadeset mjeseci bila je izvan stroja zbog ozljede noge, propustila Olimpijske igre u Londonu. Od 16. rujna 2011. i zaključnog nastupa u Dijamantnoj ligi nije je bilo na zaletištu. Dvadeset mjeseci nam je nedostajala.
Toliko puta smo je, ovjenčanu slavom, čekali u splitskoj zračnoj luci. Dugo je nije bilo, nedostajala nam je. Ne samo zbog rezultata. Nedostajao je i onaj njezin osmijeh, ona lakoća osvajanja trofeja, nedostajala je i ona njezina nepredvidljivost koje se i Joško Vlašić nekad plaši. Prolazili smo i suze i smijeh, Blanka je uvijek bila jedinstvena.
Ledom hladi tetive
Dvadeset mjeseci nismo bili u toj dvorani u Jokeru punoj rekvizita. Split, 9. svibnja 2013, rano ujutro, Blanka u punom ritmu trenira u tišini, Bojan Marinović i Joško Vlašić daju kratke upute, ona je samouvjerena, ozbiljna... Par riječi prozborila je kad se pojavio brat Marin. Dva je tjedna do velikog povratka hrvatske sportske heroine, 25. svibnja. New York je njezin grad sreće, grad neizvjesnosti. Puno je onih koji u Americi traže nove početke, i Blanka je među njima. Sjela je nakon treninga, ledom hladila tetive i mirno govorila.
– Odlično sam, dosta sam mirna, ne razmišljam puno o povratku na skakalište. Ne želi opterećenje, predugo se pripremala za novi početak i željno ga čekala. Veseli se odlasku u SAD, ostat će koji dan više jer mora na neka sponzorska snimanja.
– Prije dva mjeseca sam odlučila i prihvatila New York kao mjesto povratka na skakalište. Nije loš izbor... Bit će lijepo u New Yorku, bit će to posebno natjecanje, puno emocija. Čuvam se za taj dan, ušla sam u dva najnapornija tjedna treninga pa ćemo vidjeti kako će biti u New Yorku. Na put idem dva dana prije, o natjecanju ću razmišljati kad stignem u New York.
Bit će to zanimljiva sezona Blanke Vlašić, koja bi trebala kulminirati na Svjetskom prvenstvu u Moskvi u kolovozu. Nije ni trznula kad smo joj podastrli Svjetsko prvenstvo. Nismo izgovorili riječ “medalja”, ali zna Blanka na što smo mislili. Samo je procijedila: “Ići ću na svjetsko, ako Bog da”.
– Još sam pod jakim treninzima, nemam predodžbu za koje sam visine sposobna, nisam još ni sto posto zdrava. Nogu još osjećam, cijela godina bit će godina prilagodbe. Svaki novi stadion nosit će nove okolnosti. Bila bih sretna da izdržim sva natjecanja. Puno toga nije definirano, nisam pred sebe stavila imperative. Možda sam vam dosadna, ali ne mogu reći ništa ni okvirno. Idem skakati, idem se natjecati i tome se veselim. Osjećam kao da sam dobila novu prigodu, sve ono što sam doživjela opet ću doživjeti na novi način, kao da mi je prvi put. Svi se sjećamo onih emocija koje smo prvi put doživjeli, one su posebne. A ja imam sreću da ću opet sve to doživjeti. Nakon petnaest godina karijere, dolazi nešto novo, zahvalna sam na toj prigodi.
>> Blanka: Mislila sam da će biti veća euforija oko mog povratka
Sada cijenim svaki trening
Nekako se u razgovoru stalno nametalo tih dvadeset mjeseci stanke. Dugo je bila na tamnoj strani, imala je vremena napretek. Osim u mukotrpnom oporavku provela ga je i razmišljajući. Kao da je pronašla neke nove puteve. Blanka se ne želi vraćati u prošlost, ali ne želi ni u budućnost. Previše je toga prošla, primila je puno teških udaraca da bi se zamarala onim što je bilo ili da bi se nadala onome što će biti.
– Došao je trenutak da ne razmišljam o tome što je bilo, ali ni o onome što je ispred mene. Zanima me samo ono trenutačno, trening koji je na redu.
Premda ne želi u prošlost, tjerali smo je natrag. Što je proživljavala, kako joj je bilo, kako se izvukla iz svega, odakle crpi motive... Pitanja je stotinu, nijedan odgovor nije lagan ni jednostavan. Ali, Blanka je pobjednica, na to nas je naučila tijekom karijere. Pobijedila je prošlost.
– Shvatila sam koliko je sve nestalno i koliko moram cijeniti svaki trenutak koji mi je dan, svaki trening, svaki skok. Prije to nisam tako doživljavala, nisam tako razmišljala. Uvijek sam htjela sve, centimetar više, možda nisam bila zahvalna na sposobnosti da skačem, da radim ono što volim.
Imala je svoj tim, Joško i Bojan stalno su bili tu, ostali članovi obitelji davali su joj potporu. Ali, uvijek je njezina bila najvažnija, posljednja. Tako je to u životu, kad ostanete sami sa sobom rješavate najvažnije stvari. Tako je i na skakalištu, prije skoka možete primiti savjet, ali kada krenete, sami ste. Blanka je to uvijek znala prebroditi, pobijediti sebe.
– Činjenica da sam toliko izbivala znači da je to ružno razdoblje. Trebalo je to podnijeti, trenirati svaki dan, a nemate konkretnog rezultata, ostvarenja... Nemate produkt svog rada. Teško je to psihički, ali s druge strane trening me spašavao, bila sam korisna sama sebi. Kad sam došla s operacije, vratili smo se u dvoranu i radili što smo mogli. Kad se nisam mogla osloniti na jednu nogu oslanjala sam se na drugu. Pa, kad je bilo bolje smišljali smo vježbe kako opteretiti ozlijeđenu nogu do neke mjere. Tata je upalio sve svoje kreativne lampice, njemu je to bio izazov. Održavali smo taj sistem rada na visokoj razini, uspjeli smo napraviti cijele pripreme, koje godinama nismo napravili. Bila sam na štakama i prebacivala se sa sprave na spravu.
>> Blanka se vraća u New Yorku: Dočekala sam drugo poluvrijeme
Infekcija me najviše unazadila
Danas sve izgleda obojeno svijetlim tonovima. Vraća se skokovima, vraća se onome što najbolje zna, vraća se svom životu. Blankina je psiha vrhunska, uvijek je bila takva. U najgorim razdobljima muke svih ovih mjeseci tek je jednom pomislila da bi mogla odustati. U dvadeset mjeseci na jedan dan, u jednom trenutku, jednog jutra promislila je da bi bilo bolje da stane. Ali, to je kratko trajalo, u njoj je proradio onaj borac. Sada sa smiješkom gleda na travanj prošle godine.
– Kad stvari krenu dobro, zaborave se svi problemi. Ma, to je moralo biti tako. Bilo je teško, jedan dan mi je došlo i da prestanem skakati. Probudila sam se s infekcijom, nisam znala što mi je, nikada takvu bol nisam osjetila, bilo je to prije nešto više od godinu dana. Ta infekcija me dosta unazadila, nakon toga mi je bilo gore nego poslije operacije. Infekcija je došla na neoporavljeno tkivo, dva mjeseca sam pila antibiotike, tek je sredinom ljeta prošle godine počeo moj pravi oporavak. Razmišljala sam što ću... I evo me...
Vraća se nikad odlučnija, nikad iskusnija, vraća se da opet pokori svijet. To je dojam koji smo stekli razgovarajući s njom. Ali, neće juriti, neće tražiti onaj centimetar više, tražit će svoje mjesto pod atletskim suncem. Znamo da će ga pronaći na neki svoj način. Uvijek je bila svoja. Posebna. Nakon svega što je prošla svjesna je koliko je zdravlje bitno. Pazit će se, ali i slušati onaj svoj unutarnji glas. To je presudno.
– Imam osjećaj da još nisam sve rekla, dok me nosi taj osjećaj da se vratim sigurno ću pokušavati. Na kraju, bitno je da me se svi sjećaju po tome kakva sam. Medalje nisu presudne. Slušam sebe iskreno, to je onaj pravi glas. Imam force da još dugo skačem, samo da bude sve u redu sa zdravljem. Zato mi je bitno ozljedu zaliječiti kako treba, a sigurno ću biti obzirnija prema svom zdravlju. Više nikada neću skakati pod antibioticima ili slično. Već sam u godinama kada tijelo sve pamti...
Hm, u godinama. Uskoro će napuniti trideset, nije pristojno s damama razgovarati o godinama. Ali, s Blankom je i o tome lako razglabati. Takva je, jednostavna i jedinstvena. Uvijek je u životu bilo važnije srce u junaka, a ona ga ima.
– Osjećam se bolje nego ikada, fizički sam odlično. Tridesete se približavaju, kažete... Ne pada mi to teško, ne vjerujem u neke teorije da je sportaš najbolji od tada do tada ili slično. Nisu svi ljudi isti, nema univerzalnog obrasca. Najbitnije je da se dobro osjećate, a iza mene je veliko iskustvo i godine treninga i to će mi puno pomoći. Ovo iza mene je odličnon razdoblje obnove, nema razloga da godine rade protiv mene.
Kad smo već spomenuli godine, onda smo joj nabacili i Olimpijske igre u Rio de Janieru. Kao da joj Londona nije dosta, mi odmah skočili već na 2016. Nije baš ugodno, ali olimpijsko zlato tako dobro zvuči. Bila je svjetska i europska prvakinja... Samo joj olimpijsko zlato još nedostaje.
Atletski svijet je željno čeka
– Što će biti za tri godine? Ne mogu se zamisliti toliko unaprijed. Ne mogu zamisliti ni skakanje u New Yorku, a kamoli u Riju. Neću se igrati Boga u tom smislu, to sam naučila i ne pitajte me više o tome. Znam samo da mogu odraditi trening, skuhati ručak, paziti na sebe. U ovom trenutku želim dati najbolje od sebe. Nadanja i želje uvijek postoje, ali najvažnije je da u datom trenutku date sve od sebe. Kad sve napravite kako treba, onda znate da ste na pravom putu. Ne želim se opterećivati time što će biti, zar trebam tri puta dnevno proživljavati ono što se još nije dogodilo. Proživite sve na sto načina, a nijedan nije pravi, nego onaj sto i prvi.
I atletika željno čeka njezin povratak. Blanka je zvijezda, jedna od najvećih. Toliko je godina “unutra”, toliko je suparnica nadskakala. Raduje se novim susretima, starim prijateljima...
– Nemam baš nekih kontakata, u atletici je tako, stalno dolaze nova lica, a ja sam dosta toga propustila. Kad dođem u New York, vidjet ću puno novih lica, bit će zanimljivo.
Nedavno je, baš uoči svog velikog povratka, bila na duhovnoj obnovi u Samoboru, u Taboru kod fra Zvjezdana Linića. Vjera je intima svakog čovjeka, tako je kod nas običnih ljudi. No, Blanka je puno više od “obične”, kod nje je sve zanimljivo. Tako i pitanje vjere.
– Vjera mi je oslonac u najtežim, ali i najsretnijim trenucima. Sve doživljavam puno dublje, svatko ima svoj trenutak. Ne želim previše filozofirati, to je jednostavno tako kako jest, kako treba biti... Bilo je odlično kod fra Zvjezdana Linića, to je predivno iskustvo.
