Tema viteških redova, kao i brojne teme koje se paralelno provlače uz njih, primjerice, njihova politika prema vladarima ili križarski ratovi, u hrvatskoj historiografiji davno je otvorena, međutim veliki dio toga je i dalje neistražen što je rezultat niza okolnosti.
Utoliko je monografija "Vranski prior Ivan Paližna" iznimno vrijedan pokušaj rekonstrukcije biografije poglavara viteškoga reda ivanovaca na prostoru Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva, kojom je autor Lucian Borić želio skrenuti pozornost na važnost proučavanja viteške ostavštine u Hrvatskoj. Riječ je o knjizi koja je nedavno objavljena u izdanju zagrebačke nakladničke kuće Despot infinitus.
Ivan Paližna, rođen još uvijek neutvrđene godine, koji je umro 1391., pripadao je viteškom redu ivanovaca – malteških vitezova – koji su, zajedno s drugim, i to, čini se, mnogo poznatijim viteškim redom, templarima, bili dionici istaknutih epizoda hrvatske srednjovjekovne povijesti.
Od nepoznatih početaka Paližna je svoj uspon gradio mačem u ruci i u službi kralja Ludovika Anžuvinca, a u usponu mu je pomoglo i kaotično stanje unutar reda ivanovaca koje je znao vješto iskoristiti. Nakon Ludovikove smrti bio je aktivan u dinastičkim previranjima na hrvatsko-ugarskom prijestolju, pobunivši se iz nepoznatih razloga protiv legitimne vlasti kraljica Elizabete Kotromanić i Marije Anžuvinske, a svoju borbu kasnije je nastavio voditi i protiv Marijina zaručnika, kralja Sigismunda Luksemburškoga.
Na vrhuncu karijere, u podjednako kaotičnom stanju unutar Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva, domogao se i titule bana, a u Dalmaciji se u prvoj polovici 1387. ponašao i poput pravoga gospodara.
Suradnja s Tvrtkom
No zbog svega toga Paližna je predstavljao i iskrivljenu sliku viteškoga ideala, onu koja ne poznaje poslušnost, čistoću i siromaštvo. Svojim djelovanjem Paližna nije ostavio samo duh vremena srednjega vijeka – stariji hrvatski povjesničari, osim što su bili impresionirani njegovom vojničkom vještinom, "omamljeni" su bili i njegovom suradnjom s bosanskim kraljem Stjepanom Tvrtkom, vladarom koji je također znao vješto iskoristiti dinastička previranja u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu te proširiti svoj posjed.
Budući da je Paližna surađivao s Tvrtkom protiv "tuđinca" Sigismunda, svojim romantičarskim viđenjem Paližnina djelovanja ti su hrvatski povjesničari, osim hrvatskoga, u duhu ideje južnoslavenskoga "bratstva i jedinstva" gradili i budući "jugoslavenski" nacionalni identitet, nekritički uvidjevši u Paližni borca za južnoslavensko oslobođenje od tuđinske vlasti, ali i neargumentirano, mimo metodologija povijesne znanosti, često i prenaglašavali njegovu suradnju s Tvrtkom.
Mišljenje kada je osnovan viteški red ivanovaca, međutim, nije sasvim ustaljeno. Prema jednoj verziji, nastao je najvjerojatnije oko 1070. godine u konačištu (hospitium, hospital) za hodočasnike koji su u Jeruzalemu osnovali trgovci iz Amalfija, dok je prema drugoj osnovan 1099. godine. Papinu zaštitu dobili su bulom 1113. godine, a usvojili su i pravila sv. Augustina. Svoja središta ivanovci su imali redom u Margatu u današnjoj Siriji (1187.), Akku (1197.), Limassolu (1291.), Rodu (1309.) i na Malti (1530.). Kao viteški red ivanovci su osebujna pojava spojena od dva do tada nespojiva zvanja: redovničkoga, koje podrazumijeva čistoću, siromaštvo i poslušnost, te vojničkoga, koje podrazumijeva vještinu, viteštvo i snagu. Činjenica da oni predstavljaju takvu osebujnu pojavu jedan je od glavnih razloga njihova širenja u 12. i 13. st. u zapadnoj Europi.
Njihovi lokaliteti postoje i u Hrvatskoj, no rijetko su spomenuti u povijesnim izvorima, što je posljedica njihove organizacijske strukture koja odstupa iz okvira teritorijalne crkvene organizacije, ali i iz okvira svjetovne feudalne moći. Iako su osnovani kao hospitalci, ivanovci u Hrvatskoj nisu se bavili zbrinjavanjem i njegom bolesnika. Umjesto toga, živjeli su od prihoda sa svojih imanja, a na tim imanjima radili su seljaci koji su bili njihovi podanici. Nosili su crni redovnički plašt s bijelim križem.
Na čelu Reda ivanovaca bio je veliki magistar (meštar) koji je s visokim dužnosnicima stolovao u Konventu i kojega su birala braća. Ivanovci su imali i organizirane preceptorate, kao manje jedinice kojima su upravljali preceptori, a na čelu svih preceptorata neke pokrajine ili države bio je magistar. U 14. st. titula magistra zamijenjena je titulom priora (npr. prior vranski – prior per Ungariam et Sclavoniam).
U Hrvatskoj postoje sljedeći preceptorati ivanovaca: Vrana, Gora, Glogovnica, Dubica, Sveti Martin (Dugo Selo – Božjakovina), Našice, Bela (na Ivančici), Novi Dvori (Nova Curia, Uj-Udvor) – Hlapčina, Pakrac, Čičan, Požeška kotlina, Istočna Slavonija i Čurgo (Čorgo). Osim prethodno nabrojanih posjeda ivanovaca, u hrvatskoj historiografiji je iznesen i podatak da je papa Inocent III. (1198. – 1216.) potvrdio ivanovcima crkvu i posjed sv. Jurja u Kastelcu kod Senja (s. Georgii de Castelluz).
Od 1165. godine (možda čak i nešto prije) Vrana je pripadala templarima, sve do njihova ukinuća koje je papa proglasio 1312. godine, kada ona prelazi u ruke ivanovaca. U templarsko je vrijeme Vrana imala na čelu preceptora poput drugih templarskih sjedišta, no prema Jurju Baliću (2017.), iako se to ne može s pouzdanošću tvrditi kako i sam navodi, Vrana je bila vrhovno sjedište templara na području pokrajine Ugarske i Slavonije. Osim toga, uzevši u obzir i činjenicu da je područje vranskoga preceptorata zbog svoje strateške i ekonomske pozicije bilo vrlo pogodno za izvršavanje glavne zadaće templara, tj. prikupljanje sredstava za obranu Svete Zemlje, Balić navodi i da se svakako može prihvatiti misao da je to bio najvažniji templarski posjed na ovim prostorima.
Prva vijest o Ivanu Paližni otkriva da je 1366. godine sudjelovao u diobi baštine svojega roda. S obzirom na to da se inače već i u starijoj historiografiji znalo da je prior imao braću Petra i Tomu, kao i spomenute nećake, te oca po imenu Ivan (Fodor), te još jednoga brata, literata Nikolu (Nicolaus literatus de Garich) koji se spominje 1354. godine, a u vrijeme diobe baštine (1366.) već je mrtav. Isprava o stupanju Ivana iz Zagreba u red ivanovaca glasi ovako:
"Brat Rajmund bratu Baudonu Cornutiju, prioru Ugarske pozdrav. Budući da Ivan iz Zagreba želi svemogućem Bogu, blaženoj Mariji uvijek djevici, njegovoj Majci, sv. Ivanu Krstitelju, našem patronu, i siromacima Kristovim kao redovnik našeg Reda (sub regulari habitu domus nostre) trajno služiti, a mi hoćemo udovoljiti njegovoj pobožnoj želji u tom dijelu, ovime vam povjeravamo i nalažemo da rečenog Ivana, ako je sposoban, zdrav i čitavih udova, na njegovo traženje primite svečano, kako je običaj, za brata služitelja (in fratrem servientem) našeg Reda, i njemu odredite boravište u jednoj od bajulija rečenog priorata, i pobrinete se da bude opskrbljen potrebnim, prema dobrim običajima i hvalevrijednim navikama našeg Reda. Kad ga vi, kako je prije rečeno, primite za brata našeg Reda, ovime mu dajemo dopuštenje da dođe kad bude htio, pošto prije dobije dozvolu od svog pretpostavljenoga, u naš Konvent na Rodosu s konjima i dovoljnim oružjem."
Paližna je u karijeri svakako napredovao s mačem u ruci čemu su znatno doprinijele i epizode ratova u Italiji tijekom 70-ih godina 14. st., odnosno dugo vremena nepoznati period njegove biografije. Zuanne Zotto, koji se javlja kao junak ratova u Italiji u Kararskoj kronici, zapravo je Ivan Paližna. Na funkciji priora Paližna se prvi put javlja 1379. godine, vjerojatno milošću kralja Ludovika koji mu je također pomagao u uzdizanju ugleda. Službeno je imenovan priorom tek tri godine kasnije (1382.) od magistra Ivana de Heredije, važne osobe za njegovu daljnju karijeru preko koje je postao i privrženik pape Klementa VII. U periodu dok je bio vranskim priorom po prvi puta (1379. – 1383.) čak se i opirao volji kralja Ludovika, odnosno osobe koja mu je pomogla u gradnji karijere, a razlozi njegove pobune (1383.) protiv legitimne vlasti kraljica Marije i Elizabete ostaju nejasni.
Nakon spomenute bune 1383. Paližna je smijenjen s priorske časti, ali ga protumeštar Rikard Caracciolo opet imenuje priorom 1386. godine, titulom kojom će se kititi do smrti. Ivan Paližna očito je dugo vremena proveo na poziciji priora, no malo na poziciji legitimnoga priora, a opravdano je pretpostaviti i da je nosio titulu dubičkoga župana, koja je kod njegovih prethodnika i nasljednika bila često spojena s titulom priora.
U svakom slučaju, osim mačem, karijeru je gradio i kroz nestabilnosti unutar Kraljevstva i reda ivanovaca, a nakon bune (1383.) u dinastičkim previranjima podržavao je Karla Dračkoga. Dolaskom na prijestolje kralja Karla Dračkoga (1385. – 1386.), Paližna se prvi put javlja i na legitimnoj funkciji bana, a taj položaj najvjerojatnije je izgubio već i prije travnja 1387. kada se sukob s novim kraljem, Sigismundom, intenzivirao, iako se naslovom bana očito nastavio kititi do 1390. godine nakon čega više nema takvih potvrda u izvorima. Dakle, kao i na poziciji priora, i na poziciji bana je proveo mnogo vremena, no malo na onoj legitimnoj.
Događaji iz razdoblja 1386. – 1390. (davanje u zakup prihoda od soli, česti napadi na Split i Zadar) indiciraju da Paližna definitivno nije bio primjer viteškoga ideala, a njegovo djelovanje prije je moguće pripisati onom običnoga feudalca. Također, imajući na umu i široku koaliciju dalmatinskih gradova i knezova koja je protiv njega sklopljena, teško ga je promatrati kao borca za južnoslavensko oslobođenje od tuđinske vlasti, kako je to možda željela hrvatska historiografija 19. st. Umjesto toga, kao što je naveo i povjesničar Budak, bolje ga je gledati kao krivca za građanski rat.
Sudjelovao u boju na Kosovu
Danas se s velikom sigurnošću može reći i da je Paližna sudjelovao u boju na Kosovu polju (1389.), a na temelju danas dostupnih izvora ne može se dokazati njegova krivnja za umorstvo kraljice Elizabete (1387.), međutim, danas postoje i vrlo jaki argumenti da Elizabetina smrt uopće nije bila nasilna. Vjerojatno najveću moć je i stekao netom nakon smrti Elizabete, kada mu je vlast u Dalmaciji, u kojoj su i inače ugarski vladari imali slab utjecaj, bila vrlo čvrsta što je trajalo do oslobođenja kraljice Marije iz zarobljeništva u lipnju 1387. godine kada je razbijena u združenoj akciji Ivana Krčkoga, krbavskih knezova i mletačkoga brodovlja.
Iako je i nakon toga ostao vrlo moćan i nastavio borbe protiv legitimne vlasti, od toga perioda nadalje osjeća se sve jači otpor njegovoj vlasti i utjecaju u Dalmaciji, sve dok se, u konačnici kako se čini, nije mogao osloniti samo na Vranu. Isto tako, bosanski kralj Stjepan Tvrtko postaje mu sve veći oslonac, a kraći ponovni uzlet dogodio se 1390. kada su Paližna i Tvrtko pod svoju vlast uspjeli staviti Split.
Nakon lipnja 1387. godine četiri izvora tituliraju Paližnu kao bana: isprava Trogirana iz 1388., Forlijski godišnjaci (1389.), isprava Splićana kojom se oni podvrgavaju vlasti Stjepana Tvrtka I. (1390) te ona Paližninih nećaka (1392). U ispravi Trogirana Paližna se spominje i kao vranski prior, što bi odgovaralo legitimnoj titulaciji, i kao ban, no budući da znamo da nije bio legitimnim vranskim priorom, upitna je i sama legitimnost titule bana kojom se Paližna u istoj ispravi spominje, odnosno ispravi koja je vjerojatno sastavljena od predstavnika grada koji je Paližninom utjecaju bio podložan. Titulu bana u talijanskoj kronici (Forlijskim godišnjacima) ne treba previše ozbiljno uzimati jer je njome pisac mogao titulirati bilo koga, pa i onoga tko više nije bio ban. U ispravi Splićana također je upitno kolika je vrijednost titule bana s obzirom na to da se u toj ispravi Splićani pokoravaju Tvrtku i Paližni pa stoga nije isključeno i da je tako tituliran zbog političkoga "pritiska". Također, iz te isprave jasno je da Paližna titulu bana nosi jamačno milošću bosanskoga kralja, a ne hrvatsko-ugarskoga.
U ožujku 1390. godine, Paližnini su vojnici opet prodrli do zadarskih zidina, a nakon vranskih bojeva Paližna se ne spominje cijelu godinu ni na ratnom, ni na političkom poprištu. Također, onodobne isprave ne navode ga ni u časti bana, već bilježe Ivana Horvata kao namjesnika Stjepana Tvrtka I. u Dalmaciji. Prema nekim tumačenjima, uzrok smrti bila je ljuta rana koju je Paližna zadobio u srazu kod Vrane, od koje je i umro 16. veljače 1391. u Vrani, a svoga vjernoga prijatelja u smrti je samo mjesec dana kasnije, 23. ožujka 1391. godine, slijedio bosanski kralj Stjepan Tvrtko. Povjesničari pretpostavljaju da je Paližna u trenutku smrti mogao imati pedesetak godina.
"Paližna je nesumnjivo iskazao velike vojne sposobnosti (navodi Kararske kronike, npr.) kojima je gradio svoju karijeru i politički uspon. Dapače, s obzirom na to da je Paližna bio ivanovac, njegova vojnopolitička uloga čak je i prenaglašena uzevši u obzir mišljenje da je ivanovcima ipak prvotna uloga bila skrb za bolesnike i hodočasnike, dok je, s druge strane, templare krasila vojnička aura. Definitivno je s uma smetnuo viteške zavjete i brojni navodi iz izvora idu u prilog tome da se ponašao tek kao običan feudalac (potpuna suprotnost viteškom zavjetu siromaštva)", navodi autor.
Duh vremena
Ivan Paližna nije imao djece pa su ga naslijedili njegovi nećaci Ivan (Mlađi) i Nikola. Nikola je bio knez Ostrovice, a Ivan Mlađi bio je također prior Vrane (1392. – 1395.), zbog čega u historiografiji nerijetko dolazi i do zabuna. Vuk Vukčić obojicu je zarobio 1392. godine i zahtijevao da bosanskom kralju predaju obje utvrde smatrajući ih, djelomično s pravom, kraljevskim gradovima. Obojica su opet na slobodi i u posjedu svojih gradova u travnju iste godine. No 1395. Nikolu zarobljavaju Osmanlije, ali vratio se iz ropstva i živio na Sigismundovu dvoru kao aulae regiae juvenis. Godine 1395. Ivan Mlađi maknut je s položaja priora i postavljen za preceptora Bele.
"Čitajući sekundarnu literaturu hrvatskih povjesničara 19. st. o Ivanu Paližni, mi paralelno iščitavamo i ondašnji duh vremena, i tu je onda i zorno uočljivo koliko su srednjovjekovne teme ključne u oblikovanju hrvatskoga identiteta. Osim toga, Ivan Paližna imao je specifičan karakter – mnoga njegova djelovanja u potpunoj su suprotnosti s osnovnim viteškim načelima. Djelovanje Ivana Paližne potpuna je preslika političkoga stanja u Hrvatskoj tijekom dinastičkih previranja, koje je trajalo od smrti Ludovika Anžuvinca (1382.) do Ladislavove prodaje kraljevskih prava na Dalmaciju 1409. godine.
Ivanovci predstavljaju ogroman dio hrvatske kulture s kojom Hrvatska pripada sferi europskoga Zapada, a Ivan Paližna, kao istaknuti ivanovac, sasvim sigurno zaslužuje više pažnje u hrvatskoj znanstvenoj literaturi. Sve u svemu, Ivan Paližna je sve samo ne obična ličnost, a ova monografija upravo je pokušaj sistematiziranja njegove biografije u što smisleniju cjelinu", zaključio je autor Lucian Borić.
>> VIDEO Jovanka Broz preminula je na jučerašnji dan 2013. godine u 89. godini života: Posljednje godine života živjela je u ekstremnoj izolaciji i velikoj bijedi
