Na osnovi informacija iz izvora bliskih Nadzornom odboru Ine i vrhu SDP-a, može se rekonstruirati da je hrvatskim članovima Uprave Ine i Nadzornog odbora jasno da sisačka rafinerija ipak nema budućnost te da je izbjegavanje glasovanja od članova Uprave o odluci koja bi de facto značila gašenje sisačke rafinerije tek kupnja vremena za prikupljanje dodatnih informacija. Na osnovi dostupnih informacija prilično je nejasno zbog čega resorni ministar Ivan Vrdoljak javno zauzima pozicije koje mu sužavaju budući manevarski prostor izjavama da će sačuvati sisačku rafineriju.
Trenutačno je Vrdoljak uspio zaustaviti odluku tako što je u Inu uputio pismo u kojem se pozvao na Zakon o energiji te ustvrdio da sukladno njemu Ina mora ulagati u objekte od strateškog interesa, odnosno u rafinerije. Međutim, čak i ako je to bio razlog zašto su hrvatski članovi Uprave napustili sjednicu, dobro upućeni tvrde da je vrlo diskutabilna tvrdnja kako Zakon o energiji Ini nalaže investiranje u rafinerije.
U međuvremenu bojkot odlučivanja o ulaganjima u tzv. downstream poslovanje (prerada, prodaja) od hrvatskih članova uprave otvorio je pitanje održivosti takve situacije. Kakvo će to biti poslovanje ako će članovi uprave stalno bježati sa sjednica kad će se donositi ključne odluke?
Igru vode izvršni direktori
Na kraju je čak ispalo dobro da u kompaniji postoje izvršni direktori s visokim ovlastima, a koji su uvedeni na osnovi zloglasnog dioničarskog ugovora koji je Polančec potpisao s Molom upravo zato da se izbjegnu problemi ako dođe do sukoba, odnosno politiziranja na razini uprave. No, i uz to je jasno, komentira nam izvor blizak NO-u, da je odgađanje donošenja odluka zapravo izvor mogućih šteta, odnosno gubitaka za Inu. Isto tako, isti izvori procjenjuju da je hrvatskoj javnosti podmetnuto kukavičje jaje kroz tezu da su Mađari ili Mol prema dioničarskom ugovoru dužni investirati u Inine rafinerije. Takva ugovorna obveza za Mol ne postoji i jasno je da u rafinerije Ina mora investirati sama, iz svojih sredstava. Drugim riječima, mađarski Mol i hrvatska država kao suvlasnici zapravo bi ugrubo po pola trebali u rafinerije uložiti oko milijardu dolara, što je vrlo velik novac. Teško je povjerovati da bi bilo tko u Ini, Mađari ili Hrvati, glasovali za investiciju koja je tako velika, a koja neće donositi povrat. Nitko nema hrabrosti graditi novi Obrovac, a onemogućiti Ini da investira u upstream poslovanje (istraživanje i vađenje ugljikovodika).
Doznajemo kako je manje prijeporno je li buduće poslovanje sisačke rafinerije isplativo, nego to što treba doraditi cijeli plan razvoja downstream poslovanja. Konkretno, trebao bi postojati jasno definirani plan za riječku rafineriju te plan investiranja u Sisku koji će podrazumijevati gašenje rafinerije, ali razvoj drugih vrsta poslovanja.
Pravne dileme
Doznajemo da se hrvatski članovi Nadzornog odbora nalaze u delikatnoj situaciji pronalaženja moderiranja rasprave o neodrživoj blokadi rada Uprave Ine u trokutu između mađarskih predstavnika, hrvatskih članova uprave te ratobornog ministra Vrdoljaka. Problem je u tome što Vrdoljak uz pravomoćnu presudu protiv Sanadera ima osnažene argumente kad inzistira na mijenjanju dioničarskog ugovora koji daje mađarskoj strani viša upravljačka prava. Međutim i tu postoje dileme. Naime, u situaciji sa sisačkom rafinerijom interpretira se da je presudan dvostruki glas predsjednika uprave Zoltana Aldotta proizišao iz posebnih prava dobivenih dioničarskim ugovorom, ali takva situacije predviđa i hrvatski Zakon o trgovačkim društvima, prema kojem u slučaju jednakog broja glasova članova uprave, predsjednik uprave na kraju ima presudnu riječ. Dakle, Aldott bi imao pravo presudnog glasa sve i da Ivo Sanader nije primio mito od Mađara.
