U faustovskoj dilemi spasiti zdravlje nacije ili gospodarstvo, Hrvatska je, poput većine zemalja, odabrala borbu za očuvanje ljudskih života.
Uvevši drastična ograničenja kretanja, rada i svakodnevne fizičke komunikacije, zadali smo posljedično udarac komercijalnom ljudskom stvaralaštvu od kojeg će se naša ionako krhka ekonomija dugo oporavljati. Međutim, to je bila jedina ispravna mjera u pokušaju zaustavljanja epidemije, koja, ako se razmaše, prijeti da do kraja dotuče naše ekonomske temelje. I to smo, prema svemu dosad viđenom u svijetu, napravili na vrijeme.
Ništa više nije se kasnilo ni s pokušajem saniranja materijalne štete koju će koronavirus uzrokovati. Pa valja ukazati na evolucijski napredak hrvatske izvršne vlasti, koja je za razliku od one ignorantske Sanaderove iz 2008. godine, gotovo usporedo s uvođenjem epidemioloških restrikcija krenula u donošenje gospodarskih mjera.
Kleš nastao između maksimalističkih zahtjeva privatnog sektora i onoga što Vlada poduzima sasvim je razumljiv i dobrodošao dok se vodi u okvirima civiliziranog dijaloga. S time da državni birokrati moraju biti svjesni stresa kojim su izloženi oni koji svaki mjesec moraju osiguravati plaće za svoje zaposlenike ili u crnom, ali realnom scenariju – dijeliti otkaze.
U konačnici, oni su ti koji svojim poslovanjem osiguravaju redovito punjenje državnog proračuna. S druge strane, poduzetnici i cijeli privatni sektor jako dobro znaju koji su fiskalni kapaciteti države i koliko je potencijalnih rezervi u proračunu.
Ne zaboravimo da junaci ove krize – liječnici, medicinske sestre, vatrogasci, policajci, carinici i civilna zaštita plaće dobivaju iz javnog proračuna. A smanjivanje njihovih materijalnih prava nitko ne bi poželio. Neozbiljne ideje da ministre i zastupnike treba staviti na minimalac običan su populizam kojim pojedini politički akteri nastoje u krizi ušićariti pokoji poen. Ono o čemu bi oporba i vlast trebale u ovome trenutku dobro razmisliti jesu načini i politički modaliteti provedbe reforme javnog birokratskog aparata s ciljem njegove racionalizacije u budućnosti.
Da je država jeftinija, više bi novca ostalo za borbu protiv epidemije i gospodarske krize. Sav novac koji će država nabaviti zaduživanjem kako bi pokrpala financijske rupe uzrokovane pandemijom i krizom na kraju ćemo platiti svi mi.
Mjere jesu bile drastične, ali spasile su nas od mogućeg talijanskog scenarija.. Koliko god ljudima da je teško, ipak smo u zdravstvenom smislu relativno sigurni. Cijeli svijet doživjet će krizu, a tako i mi. Neki model već će se naći..