Iz usta nekoliko vrlo uglednih akademika bilo je, rekao bih, sasvim jasnih naznaka da je, bojim se, u ovom trenutku jedina politička mudrost na koji način s nekim elementima dostojanstva napustiti Kosovo koje de facto i de iure nije u našim rukama. Tako je nedavno zborio predsjednik Srpske akademije nauka i umetnosti Vladimir Kostić, inače ugledni beogradski neurolog i intelektualac, i izazvao veliku krizu u srpskom, ne samo akademskom nego i političkom životu.
Dreknuli su mnogi na prvog među srpskim akademicima. Nazvali ga izdajnikom i počeli intenzivno propitivati njegovo domoljublje ili bolje rečeno patriotizam. Među napadačima koji nisu birali riječi odmah se našao i predsjednik Srbije Tomislav Nikolić, da onog ministra Aleksandra Vulina i ne spominjemo. A predsjednik Nikolić nije imao dileme. Bez pardona je Kostića pozvao na ostavku direktno se miješajući u kadrovsku politiku SANU. I tako je SANU zahvaljujući radijskom intervjuu svog prvog čovjeka, za koji po prirodi posla nema naknadne autorizacije i naknadne pameti, od institucije koja je zahvaljujući Memorandumu bila visoko na braniku srpskog nacionalizma i regionalnog hegemonističkog unitarizma postala otpadnica od srpske stvari. A akademik Kostić morao se donekle posuti pepelom i javno se pohvaliti činjenicom iz biografije da je na čelu vojnog saniteta u uniformi i s oružjem u ruci (koje, doduše, nije znao upotrijebiti) svojedobno boravio na Kosovu te da je obišao sve manastire Srpske pravoslavne crkve na Kosovu.
Doista, vrijeme koje je predsjednik SANU Kostić izabrao da srpskom narodu kaže istinu nije moglo biti gore. Bilo je to baš u onim danima kada je Izvršni odbor UNESCO-a glasao o primanju Kosova u tu organizaciju, naravno, na prijedlog Albanije i uz svesrdnu podršku SAD-a i nekih vodećih zapadnoeuropskih sila. Pa su u srpskim gradovima održavane demonstracije mladih na kojima se, kao na nogometnim i inim utakmicama, vikalo da je Kosovo srce Srbije. Stranim novinarima i diplomatima prikazivani su filmovi o Kosovarima koji uništavaju srpsku duhovnu baštinu na Kosovu s porukom da službeno Kosovo u budućnosti nikako neće moći zaštititi neprocjenjivo blago Srpske pravoslavne crkve u toj mladoj europskoj državi. Vrh srpske politike intenzivno se bavio propozicijama o članstvu u UNESCO-u ističući da redovnim članom može postati samo država koja će na glavnoj skupštini dobiti dvotrećinsku većinu pa je narodu protumačeno da kosovska kandidatura ni u kojem slučaju neće sakupiti tu većinu jer su protiv toga najmnogoljudnije zemlje svijeta poput Kine, Indije, Rusije...
A predsjednik SANU Kostić, koji se svojedobno uspješno bavio i košarkom, naučio je da, dok je na toj funkciji, nema pravo na isticanje vlastitog mišljenja u javnom medijskom prostoru. Jer u protivnom može štetiti ne samo ugledu institucije kojoj je na čelu (i to tek od travnja ove godine) nego i državi čiji je građanin. U svakom slučaju, nakon Kostićeve izjave o Kosovu doživljaj Srpske akademije u srpskom društvu više ni izdaleka nije isti. I premda je velik broj intelektualaca, pa i akademika ustao u obranu Kostićeva prava na mišljenje, mnogima je od akademikove političke istinoljubive pilule ostao gorak okus u ustima. A taj bi gorki okus mogao postati latentan.
>>Najveća vrijednost Barčeve knjige scene iz ustaških logora
>>Podsjetnik na čovjeka i umjetnika čija kreacija traje i dalje
