Prije nekih godinu dana zaprepaštenje je preplavilo njemački grad Freudenberg u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji. Djevojčica Luise, stara tek 12 godina, u obližnjoj je šumi ubijena s 32 plitka uboda oštrim predmetom, od kojih je krvarila do smrti. Potpuni šok nastupio je kad je otkriveno da su Luisu dokrajčile njezine dvije prijateljice, u dobi od 12 i 13 godina, i to zbog svađe vezane za objavu na društvenoj mreži TikTok. Kako je to moguće? Kakva su to djeca? Tko je odgovoran? Što rade škole? Što rade roditelji? Što dalje…? Sva ta pitanja bljeskala su poput semafora pred očima ljudi u gradu koji je zločin, u kojemu su i žrtva i zločinci djeca, zamrznuo u stanju šoka. Budući da prema njemačkom Kaznenom zakonu nije moguće suditi tako mladoj djeci, jer je donja dobna granica za kaznenu odgovornost 14 godina, otvorena je rasprava treba li mijenjati zakon i sniziti dobnu granicu te omogućiti da se i tako mladoj djeci sudi kad je riječ o strašnim zločinima poput opisanog… No glavna je tema kako izliječiti društvo, kako smanjiti vršnjačko nasilje, kako pristupiti djeci tehnološki invazivnog doba. Netko će možda sad upitati kakve veze ima ta njemačka priča s Hrvatskom, pa kod nas djeca ne ubijaju jedna drugu… Da, točno, ne ubijaju… Još! Jer stručnjaci znaju da između poruke mržnje na društvenoj mreži i fizičkog nasilja koje može završiti smrću može biti vrlo, vrlo kratak korak… Svaka priča o vršnjačkom nasilju u Hrvatskoj koja dospije u javnost otvara potpuno ista pitanja poput onih kojima su se bavili stanovnici onog malog njemačkog grada… Neke od tih naših domaćih priča o nasilju mogle su završiti tragično, ali stjecajem okolnosti – nisu. No, jednako dramatično otkrivaju u kojoj je mjeri nasilje prisutno i prihvaćeno u društvenoj skupini koja bi trebala biti najnevinija – među djecom.
Evo samo nekoliko primjera koji su postali javni. Početkom travnja u Puli trojica maloljetnika nagovarala su četvrtog da uđe u trgovinu i za njih ukrade energetsko piće, a kad je odbio, jedan je izvadio nož i porezao ga po licu. Sve su snimili i objavili na internetu. Nešto prije toga u Belišću je kulminiralo sedmogodišnje zlostavljanje dječaka od 13 godina time da su mu petorica dječaka iz razreda, koji ga, prema svjedočenju majke, muče od prvog razreda – slomili kosti desne podlaktice. Prije tri tjedna skupina učenika petog razreda u jednoj slavonskobrodskoj školi pretukla je djevojčicu, također učenicu petog razreda. Ni 10 dana prije toga u Sesvetama je skupina od sedam dječaka i djevojčica u dobi od 14 i 15 godina nogama i rukama iz sve snage udarala svoju vršnjakinju, a jedna je napadačica sve to snimala i objavila na društvenim mrežama. U Dugom Selu, pak, skupina dječaka od nekih 13 godina prijetila je dječaku od 15 godina, da bi na koncu pozvali skupinu starijih dječaka koji su došli maskirani i šakama izudarali žrtvu verbalnog terora… Sjećamo se i slučaja u kojemu je u biogradskoj osnovnoj školi grupa od desetak starijih dječaka u školskom zahodu šakama napala učenika od 11 godina, a kad je pao na pod, jedan mu je cipelom gazio po licu…
Vršnjačko je nasilje u Hrvatskoj svake godine u porastu, čime i naša zemlja ulazi u statistiku koja je motivirala Svjetsku zdravstvenu organizaciju da upravo nasilje među mladima definira kao jedan od globalnih javnozdravstvenih problema. Statistika MUP-a otkriva da je 2021. godine zabilježeno 10 posto više slučajeva maloljetničkog nasilja nego 2020. godine, a da je 2022. godine porast bio 12 posto u odnosu na 2021. godinu… U porastu su svi oblici nasilja – fizičko, psihičko, internetsko i spolno. I žrtve i počinitelji su maloljetnici, neki toliko mladi da ih je moguće realno opisati samo riječju – djeca. Iako statistika, dakle, nudi postotke koji govore o porastu, stručnjacima iz svih područja rada s djecom i mladima jasno je da oni ne otkrivaju pravo stanje jer većina žrtava o tome šuti, smatraju da će im ako progovore biti još teže, da će mučenje kojemu su izloženi dobiti dimenzije koje ne mogu ni zamisliti…
U jeku pandemijske odvojenosti učenika od škola i izostanka društvene interakcije stručnjaci su upozoravali da će najveći danak biti plaćen na području mentalnog zdravlja, i to posebno u djece i mladih. Za razliku od odraslih, koji mogu koliko-toliko uspješno racionalizirati pandemijska ograničenja, djeca i jako mladi ljudi nemaju ni životno iskustvo ni znanje da bi se mogli sami nositi s promjenama koje su im nametnute. Porast vršnjačkog nasilja na globalnoj razini, stoga, djelomično je povezan s pandemijom. No krvotok tog nasilja na dnevnoj se razini puni posredovanjem tehnologije koja je mnoge mlade iz fizičkog svijeta gurnula u virtualni svijet, gdje pronalaze uzore, obrasce ponašanja, otkrivaju koliko opojna može biti moć nad slabijima, prihvaćaju inicijacije koje njih osobno ili neke druge mogu životno ugroziti… Zna li se hrvatsko društvo s time nositi? Znamo li tko su i kakva su naša djeca? Znamo li što ih zanima, kako s njima razgovarati, kako ih navesti da se povjere da bismo im kao društvo mogli pomoći?
– Imam veliku sreću da sam blizak sa svojim učenicima i njima nije teško povjeriti mi svoje probleme. Jednostavno zato što znaju da su im moja vrata uvijek otvorena i da ću učiniti sve što je u mojoj moći da im pomognem. Međutim, kad vidim koliko je duboko nasilje ušlo u svijet i svijest mojih učenika kao nešto očekivano i obično, kao ponašanje koje se čak i podrazumijeva, osjećam se bespomoćno. Osjećam se kao da smo ih na neki način izdali jer nismo na vrijeme primijetili što se događa i kako će to utjecati na njih… Nasilje je vidljivo u školi i oko nje, na obližnjim ulicama i parkovima, svuda gdje se učenici okupljaju… – govori nam iskreno Dejan Nemčić, profesor geografije i razrednik u zagrebačkoj OŠ Ive Andrića, učitelj koji je za svoju kreativnost u radu s đacima dva puta bio proglašen najboljim učiteljem na svijetu.
Primjetno je, kaže, da su se u nasilnom ponašanju učenika izbrisale spolne razlike pa je onaj tradicionalni pristup u kojemu su dječaci štitili djevojčice nestao i danas je svatko spreman napasti svakoga. – Postoje programi mjera za suzbijanje vršnjačkog nasilja, ali ne daju rezultat, između ostalog i zato što se u našem društvu, pa tako i u obrazovnom sustavu, pokazuje razumijevanje za nasilje, đake koji se nasilno ponašaju prema vršnjacima u pravilu se ne kažnjava niti ih se posebno, temeljito i trajno educira o tome što je prihvatljivo. Sustav češće staje uz nasilnika nego uz njegovu žrtvu. I što takvim pristupom dobivamo? To da nasilnik sjedi uz svoju žrtvu u istom razredu, da mu se ništa nije dogodilo osim upozorenja da se ne smije tako ponašati… Žrtve, s druge strane, kad to vide povlače se u sebe, mijenja im se osobnost, prestaju komunicirati, razmišljaju o suicidu… Za nasilnika će se uvijek pronaći neko opravdanje, tipa roditelji su dobili otkaz pa mu je teško ili netko će reći da je normalno da se djeca i potuku… Ne primjećujem da se tako staje uz žrtvu nasilja… Uz to, svi znamo da mnoge škole ne mogu zaposliti psihologe zato što Ministarstvo obrazovanja ne osigurava dovoljno novca za to. Mi nastavnici snalazimo se kako znamo, po nekom našem ljudskom poimanju, ali mi nismo stručni za probleme u ponašanju ili mentalne probleme s kojima se mnogi učenici, čak i u osnovnoj školi, muče… I kad pokušavam pomoći nekom svom đaku, pitam se neću li mu možda nekim svojim savjetom učiniti više štete nego koristi zato što nisam stručan… Sve češće me i učenici pitaju zašto naša škola nema psihologa jer bi rado razgovarali o svojim problemima… – otvoreno govori prof. Nemčić.
Upozorava da često i roditelji daju djeci loš primjer i, nesvjesni kakvu im poruku šalju, guraju ih prema nasilničkom ponašanju. Recimo, kad svim sredstvima, pa i prijetnjama i ucjenama, pritišću nastavnike da njihovoj djeci zaključe odlične ocjene iz svojih predmeta. – Djeca to vide i naravno da zaključuju da cilj opravdava sredstvo, da u primjeni sile nema ništa loše ako na kraju dobiješ što želiš ili trebaš – kaže prof. Nemčić.
Za konstruktivan razgovor o nasilju među mladima nužno je sagledati globalni i nacionalni, ali i neposredni kontekst, koji čine obitelj i škola. Ono što odrasli ne razumiju je da je povratak na staro iluzija te da je potrebno pronaći način kako razumjeti Z-genovce, prvu u cijelosti digitalnu generaciju, koja komunicira na potpuno nov način, ističe prof. dr. sc. Marina Ajduković, voditeljica mnogih znanstvenih projekata i dugogodišnja suradnica UNICEF-a, autorica niza knjiga i više od stotine znanstvenih članaka važnih za razumijevanje djece u suvremenom svijetu.
– Živimo u hibridnom svijetu, u kojemu su tehnologije sveprisutne i ubrzano se razvijaju, a upravo su se preko tehnologijom obilježene Z-generacije preklopili COVID-19 i globalna nesigurnost. U svijetu koji se naglo promijenio ključno je pitanje kako biti uz mlade i njihove roditelje, a znanstvenici tu moraju biti udruženi i glasni. Nažalost, tek je COVID-19 pojačao svijest o problemima s kojima se suočavaju djeca i mladi, uključujući tzv. internalizirane probleme poput depresije, anksioznosti, samoranjavanja… i eksternalizirane, u koje spada nasilno ponašanje. Kažem nažalost zato što smo i prije pandemije imali vrlo jasne podatke da su mnoga djeca i mladi u nevolji te da je potreban sustavan i promišljen društveni odgovor na to kako ih možemo podržati i voditi u svijetu ubrzanih primjena, ali nije poduzeto ništa ozbiljno. Dio nas stručnjaka u području mentalnog zdravlja i dobrobiti djece i mladih upozoravao je na to, ali naš se glas nije probio do donositelja odluka – ističe prof. Ajduković.
Podsjeća na međunarodno istraživanje o zdravstvenom ponašanju učenika (HBSC), koje se provodi u 45 zemalja. U Hrvatskoj ga provodi Hrvatski zavod za javno zdravstvo. Ono je, kaže, još 2018. godine, dakle dvije godine prije pandemije, pokazalo da je po nasilju među djecom do 13 godina Hrvatska na 10. mjestu među 45 promatranih zemalja! Na temelju iskaza učenika uključenih u istraživanje koji su rekli da su u posljednjih nekoliko mjeseci barem jednom slali svojim vršnjacima zlobne poruke i e-poštu te pisali zlobne objave na društvenim mrežama Hrvatska je bila na osmom mjestu od 45! To je trebalo aktivirati alarm, ali – nije. Slične su spoznaje došle i s istraživanjem subjektivne dobrobiti djece, koje je naša sugovornica provela 2019. godine u suradnji s UNICEF-om i skupinom znanstvenica. No ni nakon toga nitko nije reagirao.
– Zbog izostanka reakcije znanstvena zajednica mora ubuduće nastupati ujedinjeno, dosljedno i mudro. Ne da stvaramo moralnu paniku, već da ukazujemo na konkretnu odgovornost donositelja odluka. COVID-19 ogolio je mnoge probleme djece i mladih, ali još uvijek nemamo mudar i integriran društveni odgovor kako dalje iako je formalno dosta toga napravljeno – kaže prof. Ajduković ističući da problem i jest u prevagi formalne dimenzije nad operativnom. Dakle, resorno je ministarstvo u svrhu postizanja ciljeva definiranih Nacionalnim planom za prava djece u RH za razdoblje od 2022. do 2026. donijelo Akcijski plan, u kojemu je među pet ciljeva stavljena i zaštita djece od svih oblika nasilja te potpora djeci u digitalnom okruženju.
– Održavane su edukacije učenika, govorilo se o prevenciji, govoru mržnje i potpori, ali i dalje me iznenađuje da se uspješnost provedbe jednog akcijskog plana mjeri samo brojem realiziranih edukacija. Pa to su samo brojevi koji ne pokazuju što je drugačije i bolje u životu djece. Malo je vjerojatno da će pojedinačne, uzajamno neuvezane edukacije promijeniti obrasce ponašanja koji nas brinu. Za promjenu je potreban sustavan rad koji zahtijeva dovoljno ljudi i novca, ali ta investicija će se višestruko isplatiti – zaključuje prof. Ajduković.
Bitno je napokon se dogovoriti, kaže, koji su to preventivni programi koje trebaju proći sva djeca i koje je treba ponavljati u različitim razvojnim i obrazovnim fazama, počevši od vrtića. Uz to, iznimno je važno znanstveno evaluirati uspjeh preventivnih programa. – Jedna od vještina kojima treba poučavati djecu kroz preventivne programe je prepoznavanje i reguliranje neugodnih emocija kao što su strah, sram i ljutnja. Ako dijete ne nauči kako će se s njima nositi, može se agresivno ponašati prema drugima, ali i prema sebi. Bitno je jačati empatiju, solidarnost i društvenu odgovornost. Uz to, potrebno je razviti strukturirane i sveobuhvatne tretmane za situacije koje su izmakle kontroli. Uzmimo, npr., situaciju u kojoj grupa 15-godišnjakinja isplanira fizički napad na svoju vršnjakinju koji će snimiti i distribuirati na društvenim mrežama… To je nasilje samo sebi svrha i za njegovo zaustavljanje nije dovoljna vještina emocionalne regulacije. Obrazac je jasan. Grupa se bešćutno ujedini oko planiranog ili spontanog agresivnog napada na slabijeg pojedinca i pri tome koristi različite komunikacijske kanale i oblike nasilja, koje može biti tjelesno, psihološko i online. Najlakše se zgražati i osuđivati, ali bitno je razumjeti zbog koje se svoje nezadovoljene potrebe tako ponaša onaj tko inicira nasilje, ali i oni koji ga u tome slijede… Bitno je razumjeti bi li ih znanje o tome što ta trauma proizvodi kod žrtve zaustavilo u naumu ili ih potaknulo da nastave… Nasilje i njegovo sprečavanje su kontekstualni i treba vidjeti kako na to reagiraju roditelji, škola… Ako autoriteti pronalaze opravdanja da su "stariji učenici skloni glupiranju nad mlađima te da im cilj nije bio nasilje", to će poslati poruku da će sve ostati isto… – zaključuje prof. Ajduković.
I dok se često upozorava na manjkavosti u sustavu i kako oni koji rade s djecom nisu dorasli problemu nasilja te čak pokazuju toleranciju prema tome, dok se govori o tome da roditelji u pravilu izbjegavaju suočiti se s time da im je dijete sklono nasilju te se i sami okreću protiv žrtve i optužuju je da laže, jedna hrvatska spisateljica napisala je već stotine stranica posvećenih problemima adolescenata. I piše uporno romane koje adolescenti gutaju, iako uglavnom nema potporu resornih ministarstava niti je pozitivno odgovoreno na ijedan od brojnih zahtjeva nastavnika širom Hrvatske da se neka od njezinih knjiga uvrsti u obveznu školsku lektiru. Ona je Rosie Kugli, spisateljica koja piše o problemima djece i mladih. Njezini romani govore o maloljetničkom alkoholizmu, ovisnosti o drogama, vršnjačkom nasilju, maloljetničkim trudnoćama, problemima mentalnog zdravlja, suicidu mladih… Iza nje su stotine književnih susreta s učenicima osnovnih i srednjih škola, javnozdravstvenih kampanja kojima su u središtu bile neke njezine knjige, poput romana o nasilju među mladima "Hod po rubu" oko kojeg je kreirana kampanja "Nije cool biti bully". Upravo je objavljen roman "Izgubljena generacija", koji govori o problemu mentalnog zdravlja mladih u vrijeme pandemije i strahovima izazvanim potresom.
– Kad dođem na susrete s mladima u školama govoriti o svojim knjigama, odnosno o problemima koje u njima obrađujem, mladi ljudi odjednom počnu govoriti o samoozljeđivanju, ponižavanju i maltretiranju, o tome kako se boje, ne vide izlaz… Zbog svega toga i pišem romane o njihovim problemima. Uvijek nastojim poslati poruku da ima rješenja, da se ne predaju, ohrabriti ih… Gostujem po školama, sudjelujem u debatama, na kongresima, komuniciram s mladima i iz prve ruke čujem da se vrlo često potpuno sami moraju nositi s problemima koji ih muče. Nakon svakog novog slučaja tragedije ili nasilja među maloljetnicima javnost traži krivca. Pita se tko je pogriješio, a odgovora najčešće nema. Smatram da guranje glave u pijesak ne pomaže, stoga otvoreno i bez dlake na jeziku obrađujem tzv. tabuizirane teme. Knjiga je odličan komunikator prema mladima... – govori o svojim motivima Rosie Kugli kojoj su mnogi mladi ljudi uživo rekli ili napisali poruku da im je upravo neka njezina knjiga spasila život.
– Svi mi, roditelji, profesori, odgajatelji, liječnici, književnici, moramo ukazati na devijacije koje primjećujemo, moramo pokušati objasniti nasilje, drogu, alkohol, mentalne probleme i opće beznađe koje je zavladalo, ali objasniti to tako da nas mladi čuju. Ja to činim kroz njihovu priču, na njihov način, služeći se njihovim crticama iz života, njihovim jezikom koji će možda nekim zaparati uho, ali će me čuti. Gostovanja u osnovnim i srednjim školama, književno-zdravstvene tribine, okrugli stolovi koje provodim s eminentnim stručnjacima i liječnicima, osvrti koje dobivam jasno pokazuju da su to teme koje itekako zanimaju mlade ljude. O tim temama i dalje se nedovoljno piše, a još manje educira. Zato sam sretna što su moji romani uključeni u javnozdravstvene kampanje, postavljeni na kazališne daske i što ih mladi čitaju. Tim malim, ali opet velikim koracima nešto se mijenja... – zaključuje.
