Opet su, s nekoliko spornih gesta, malo slatkih, a više gorkih, i s nekoliko otužnih izjava, hrvatsko-srpski odnosi dospjeli u slijepu ulicu nepovjerenja, iz koje pošteno nikad nisu ni izašli poslije krvavog raspada bivše zajedničke države: pokazuje se još jednom kako puno treba da se pozitivni procesi pokrenu naprijed, a tako malo da se zaustave ili vrate natrag!
Čak i u izuzetnoj prilici božićnoga (pravoslavnog) slavlja, kad bi i nevjernici morali znati da se slavi mir među ljudima, politički emisari, vjerojatno novokomponirani vjernici, nose, i potežu, verbalno oružje koje samo može nanositi nove ozljede, jače od bodeža ili vrućeg streljiva, kako je ubitačnu snagu riječi opisao Paolo Coelho.
Prošlost dvaju susjednih naroda iz različitih država daje dovoljno tragičnih dokaza o tome što se sve može dogoditi poslije teških riječi, kad se ne zaustave na vrijeme. Iz nepromišljene, ili ipak promišljene, svjesno tempirane političke izjave oko božićnoga drvca, progovara dramatika (ne)prilika koje okružuje nove države, sa slojevima nepovjerenja koji opterećuju njihove narode; pod bremenom neraščišćene zajedničke prošlosti i s “kompleksom malih razlika“, koji redovito potiče agresivno ponašanje, Hrvati i Srbi nastavljaju isti događaj – posljednji međusobni rat – nazivati posve različitim imenima, i oko toga produžavati stare sukobe, samo drugim sredstvima.
Ono što je za Hrvatsku pravedni, obrambeni, legitimni domovinski rat, koji se odvijao na njenu tlu, za Srbiju je, blaže, progon Srba, a teže, etničko čišćenje ili najgore genocid! Dovoljno da rane ne mogu zacijeliti.
U poslušnom “društvu krda“ koje teško izrasta u kritičko “društvo pojedin(a)ca“, takvi sporovi služe kao pogonsko gorivo za proizvodnju sveopćeg nepovjerenja koje kao petarda može puknuti i pred samim Božićem.
Da se s Vučićevim predstavnikom u Zagrebu dogodio (samo) incident, već bi na nj netko reagirao i sveo ga na pravu mjeru, da ne zatvara opet perspektive pomirenja i nužnoga oprosta na koje pozivaju i mudri crkveni ljudi (mitropolit Porfirije).
Posrijedi je, čini se, politika. Jer, kad netko dođe u Hrvatsku s napisanim govorom i kaže hrvatskim Srbima da im je Srbija njihova “matična država“ (a ne, dakle, Hrvatska), i da će ih štititi “svim raspoloživim sredstvima“ (!), onda su moguće samo dvije reakcije – straha i zgražanja.
Namjerna ili slučajna, ali sličnost s nekadašnjim Miloševićevim prijetnjama “nitko Srbe neće da bije“ ili s njegovim mahanjem budućim ratom za proslave Kosovske bitke, unosi novu nesigurnost u ljude i u narode; skupo su oni p(l)atili zbog takve nerazumne politike da bi je mogli olako ponavljati “mangupi“ iz bilo čijih redova!
Zbunjuje što se to dogodilo, i što se uopće moglo dogoditi bez obzira na svježu oseku u političkim odnosima Hrvatske i Srbije. Politička šteta otprilike je ravna šteti koju bi izazvao hrvatski službeni govornik kad bi u Beogradu tamošnjim Hrvatima rekao da im je Hrvatska “matična država“ i da će ih od ugroze štititi “svim raspoloživim sredstvima“.
Bilo bi to izazivanje na koje dobar susjed i mudar političar nema pravo. Jer, niti stvari s “matičnim državama“ i manjinskim zajednicama stoje tako u modernoj koncepciji suverenosti i suvereniteta niti je – bez obzira na ove ili one stvarne probleme – ijedna manjina politički tako i toliko ugrožena da bi trebala “zaštitu svim sredstvima“ od države u kojoj živi njen matični narod (što je nešto drugo od “matične države“ koja je ondje gdje manjine žive, hrvatskim Srbima u Hrvatskoj a srbijanskim Hrvatima u Srbiji).
Možda to ostane samo epizoda više u zbirci glupih, ne i bezazlenih, ispada zbog kojih se odnosi između Zagreba i Beograda teško probijaju u 21. stoljeće. Kretanje se po sistemu pokušaja i pogrešaka odvija usporeno, uglavnom u ritmu korak naprijed-dva koraka natrag; kako će bolje kad svaki faux pas diže na stražnje noge cijele državne mašinerije i usred (kakve-takve) demokratske Europe proizvode buku o novoj ugroženosti sveukupne državne, narodne ili nacionalne zajednice.
Jedna ili više nesretnih ploča s natpisom “Za dom spremni“, ako je samo to pokrenulo najnovije strasti, može izazivati opravdani revolt jer nosi na sebi i u sebi trag zločina koji je pod tom egidom počinjen nad Židovima, Srbima, Romima i Hrvatima antifašistima.
Bilo bi bolje za sve da se počast poginulim HOS-ovim borcima iz Domovinskog rata pokraj nekadašnjeg logora smrti u Jasenovcu iskazala bez takvog zlokobnog poveznika; da je na vrijeme odvojen strašni simbol od zaslužnoga spomenika dok se “delikatno pitanje“ političkoga tretmana totalitarnih režima trajno na riješi; da se nosivost hrvatske demokracije ne provjerava na težini ustaških (ne)djela: jedan bi problem bio manje u Hrvatskoj i za Hrvatsku.
Ali, što u političkoj semantici, pa i u praksi državne politike, može (o)pravdati čin takvog brutalnog zastrašivanja? Europsko poslijeratno iskustvo, osobito u zemljama koje su za vrijeme rata bile dio nacističkog poretka, ne poznaje ni popustljivost, ni popuste prema “vrijednostima“ nacističkih režima (u koje spada i NDH-a).
U želji da rasvijetli i komunističke zločine poslije rata, jedan dio hrvatskog političkog i intelektualnog korpusa s desnice relativizira ustaške zločine, što može na srpskoj strani stvarati nepovjerenje u hrvatsku državu i njenu politiku, pa i otpor njenim institucijama.
Radikalnija politička frakcija u Hrvatskoj je kudikamo slabija nego u Srbiji, nije ušla u Hrvatski sabor ni pod svojim imenom ni pod svojim znakom da bi se moglo na nju pozivati u kampanji stigmatizacije Hrvata i Hrvatske.
Iako postoji, nema, dakle, nikakvu ozbiljniju političku težinu da bi mogla opravdavati novu kampanju o sindromu ili o vladavini ustaštva kod Hrvata, koju širi dio srbijanskih političara i dio dostojanstvenika Pravoslavne crkve (koji u ratnoj statistici nemaju mjesta i za srušene katoličke bogomolje)?
Političari koji štite lik Draže Mihailovića i nastavljaju njegovo djelo, koji su na putu da rehabilitiraju Dimitrija Ljotića, iako se i sam nacistički sluga hvalio da je “riješio židovsko pitanje“ bolje od gazde, i da se i Milanu Nediću da posmrtno ulaznica političke korektnosti, imaju što mesti u vlastitome dvorištu da bi to moglo činiti samo u susjedstvu (ako to susjed ne bi sam činio).
Političari iz Srbije od raspada Jugoslavije, s izuzetkom odlučnog Zorana Đinđića, koji je htio raščistiti s miloševićevskim naslijeđem (zato je i ubijen) i kolebljivog Borisa Tadića, koji je htio i ovce i novce (zato je odbačen), pate od elementarnog problema s političkom dioptrijom: ne mogu nikako vidjeti tko je pokrenuo ratove, gdje su se ratovi pripremali i s kojim ciljem.
Tko ne zna da je u Beogradu postojao razrađeni plan o stvaranju “velike Srbije” i da su Milošević i njegovi trabanti (od kojih su neki, i to najbliži, i sad na vlasti) varali Srbe u Hrvatskoj i u BiH obećanjima da će “živjeti u jednoj državi“?
Raspoloženje koje je politička propaganda proizvodila i na koncu proizvela među Srbima, ne samo u Srbiji, ili najmanje u Srbiji, odgovaralo je opisu koji je William Inge dao za mnogo neviniji britanski nacionalizam: “Društvo ujedinjeno na iluziji o svojim precima i na zajedničkoj mržnji prema susjedima“!
Takvo je stanje duha stvoreno 90-ih godina prošloga stoljeća , iz njega su potekli agresivni ratovi, i najviše se održavaju upravo u srbijanskoj vlasti koja se nije spremna odreći miloševićevske politike.
Prava normalizacija odnosa među novim državama i srpsko-hrvatsko i srpsko-bošnjačko pomirenje (među narodima) krenut će s mrtve točke tek kad netko moćan, i moralno, ne samo politički, u Beogradu (ne mora za to ići ni u Vukovar ni u Srebrenicu) prizna da su i demokratska Srbija i njeni susjedi žrtve velikosrpske politike.
I da je val nacionalizama, koji je zapljusnuo i druge narode, krenuo iz Beograda. Tad će imati moralni i politički legitimitet da upiru prstom na hrvatske ili bošnjačke ekstreme (koje bi vlasti u Zagrebu i u Sarajevu trebale same odstranjivati radi zaštite vlastitoga legitimiteta).
Političari iz Beograda imaju na tom planu i drugi elementarni problem, zbog kojeg ih s rezervama primaju – i priznaju – u državama koje su oružjem napadali i riječima dalje napadaju, čak i kad darove nose: čim dođu na granice, sustiže ih vlastita prošlost!
Na nekadašnjem klirinškom tržištu imaju visoku cijenu: ondje Vladimir Putin ima veću vlast nego nekadašnji “generalni sekretari“, a trebaju mu saveznici koji ne pitaju kako vlada. Na zapadnom, konvertibilnom (demokratskom) tržištu ima stanovitog interesa za Aleksandra Vučića i njegovu dvospolnu vanjsku politiku; vjerojatno se ništa bitnije neće promijeniti dok “jaki čovjek Srbije“ ne bude morao na bruxellesku diplomatsku burzu iznositi propale kosovske iluzije, i dok novi stanar Bijele kuće ne raščisti je li mu bliža Europa ili Rusija.
Njegovi senzori nisu dosad registrirali opasnosti od “putinizacije“, autoritarne i imperijalne politike, koja se ne nadvija samo nad Balkanom, a ni samo nad Europom; potvrdi li Donald Trump da će se u vanjskoj politici oslanjati na Rusiju, od nje bi više koristi mogao imati Putin nego Sjedinjene Države.
Ne treba sumnjati da će Vučić u tome slučaju nastaviti sjediti na dva stolca po uzoru na stanara Kuće cvijeća, od tamošnjeg vječnog stanara, i pokušavati i dalje biti srcem u Moskvi, a glavom u Bruxellesu.
Ne može Hrvatska stajati Srbiji kao prepreka na zapadnom putu nastavi li njime; obećala je podršku kad je sama pristupala EU, i ne može ga gaziti bez štete za vlastitu vjerodostojnost. Uostalom, europeizirana i europska Srbija spada o zonu strateškog hrvatskog interesa: iz takve Srbije neće dolaziti božićne prijetnje Božovićeva tipa, s njom će manjine postajati mostovi koji se grade, i štite, s obje strane.
Hrvatska se ne može odreći prava da riješi sporna pitanja; ako to objavi i uvjeri europske partnere da su njeni zahtjevi utemeljeni, neće se morati služiti nepopularnom mjerom blokade. Ostaje to kao posljednje sredstvo zaštite nacionalnih i državnih interesa, ali za opreznu upotrebu.
Srbija ima veći strateški potencijal, zato što – za razliku od Hrvatske – važe između Istoka i Zapada, i još može i tamo i amo. S tim hrvatske vlasti trebaju računati, da se što manje koriste soliranjem bez podrške i time iritiraju svoje europske prijatelje i saveznike koji žele smanjiti prostore “putinizacije“ (ako to nije postalo kasno) pa prihvaćaju Vučićeva udvaranja.
U složenoj igri oko budućnosti Srbije Hrvatska nije isključena ni osuđena na sasvim sporednu ulogu, ako ispuni dva uvjeta: ako u zemlji i vani zna valjano definirati i (o)braniti svoje strateške interese i ako dobro razumije što je Seneka htio reći kad je (na)pisao: “Nema povoljnih vjetrova za one koji ne znaju kamo idu“! Još donedavno su i bivšem premijeru Zoranu Milanoviću i u njegovoj zemlji spočitavali da za šniclu nekog jeftinog efekta ubija vola hrvatsko-srpskoga pomirenja; neće ni Andrej Plenković moći otezati s izjašnjenjem o politici njegove vlade prema Srbiji i prema Srbima (koji žive dijelom i u Hrvatskoj kao hrvatski državljani), da mu se ne bi ponavljalo da ga nepristojni gosti udaraju i po drugome obrazu.
Prvi vladar Hrvatske Franjo Tuđman nije ostavio obrazac za temeljito uređenje srpskog pitanja, više je funkcionirao kao povjesničar koji traži “svoga“ Pribićevića i ne nalazi ga ni u prefriganom Jovanu Raškoviću, njega je već bila zakaparila Srpska akademija, ni u dobričini Simi Rajiću, on nije imao nikakvu “bazu“, nego kao političar koji do kraja sagledava problem i daje za nj cjelovito rješenje.
Na tom planu “srpskoga pitanja“ prvi hrvatski predsjednik ostao je dužan a na glavnicu je još dodavao kamate nekih nepromišljenih izjava (o pripadnosti žene i dr). Kad je uspostavljana hrvatska nacionalna država, hrvatski su Srbi izgubili status konstitutivnog naroda i teško su pristajali da s takvoga naslova, koji se pravno više nije mogao braniti u radikalnoj konstrukciji “države nacije”, padnu na status nacionalne manjine, kojeg su politički teško prihvaćali.
Prijelaz je, još gore, obavljen bez temeljitih političkih priprema, iako bi – s obzirom na sve što se kotrljalo iz Beograda – i najbolje pripreme dale vjerojatno isti rezultat. Jedan dio Srba pobunio se protiv novih hrvatskih vlasti jer su povjerovali da će im Milošević osigurati da žive u istoj državi i zato što nisu pristajali ni na kakvu hrvatsku državu, bila ona i najdemokratskija (što Hrvatska u tranzicijskim i ratnim uvjetima nije bila).
I jedna frakcija nove države htjela je što manje Srba, osobito u osjetljivim državnim službama, gdje su dotad imali velik utjecaj; i s te su strane bili ispunjeni uvjeti da se sukob zaoštri i da radikalniji dio hrvatskih Srba, s privilegijama policajca, vojnika ili državnog činovnika, amputira četvrtinu državnoga teritorija i proglasi “svoju državu“.
Nema takve epruvete u kojoj bi se moglo analizirati po “ki bi da bi“ sistemu kako bi se srpsko pitanje u Hrvatskoj riješilo da su nedoučene vođe “SAO Krajine“ prepoznale kakvo se sve blago za njih skrivalo u planu “Z 4“, ili da su 3. kolovoza 1995. pristali u Ženevi na mirnu reintegraciju u hrvatski ustavno-pravni sustav (kakva je, poslije “Oluje“, primijenjena u Istočnoj Slavoniji i Baranji).
Čak i nekadašnji Titov admiral Branko Mamula u knjizi “Slučaj Jugoslavija“ sa svojih jugoslavenskih pozicija zaključuje da su predsjednik Tuđman i HDZ ispali na kraju pobjednici hrvatsko-srpskog sukoba, a da su hrvatski Srbi doživjeli najveći politički poraz, i to zbog radikalne četničke politike njihovih vođa. Nije nevažno tko govori ni što kaže.
Ako je točno da susjeda nitko ne može birati, što još nigdje nije opovrgnuto, a da je moguće birati prijatelje, što je svuda dokazivo, onda bi i Hrvati i Srbi, svatko iz svoga kuta i sa svojim povijesnim iskustvom, trebali dobro proučiti kako su skandinavski susjedi poslije međusobnih ratova mogli postati dobri prijatelji; u političkom se rječniku pojmom “skandinavizacije“ obilježava povezivanje i približavanje država, sposobnost njihovih građana da se poštuju i da sami rješavaju međusobne probleme, da stvaraju uzajamno razumijevanje i da zajednički nastupaju, ondje gdje im se podudaraju interesi.
Čist račun, duga (skandinavska) ljubav! Nasuprot se uvriježio pojam “balkanizacije“, kao opis za stanje stalnih svađa, podjela i nepovjerenja: svatko za sebe i protiv drugoga! Uljuđenija Europa rado bi sve kandidate koji joj se žele pridružiti poslala u skandinavske klupe da nauče kako se živi u toleranciji u državama i među državama.
Tuđe su škole uvijek jeftinije, ako ih netko, zbog viška oholosti, uopće želi pohađati; ondje će, prije nego što steknu diplome podobnosti za zajednički život u ujedinjenoj Europi, moći pročitati slavno uputu Alberta Camusa: “Suviše volim svoju zemlju da bih bio nacionalist.“
