Ima Hrvata koji su gotovo opsesivno vezani uz Hrvatsku i stalno misle o njoj. To nije čudno. No da aktualni lider Srbije Aleksandar Vučić i njegov pobočnik, ministar vanjskih poslova Ivica Dačić imaju jednaku opsesiju, da stalno misle o Hrvatskoj, više je nego čudno. Čovjek bi pomislio da Srbija ima većih prioriteta poput puta u EU, što će biti s Kosovom i slično, a ne da se konstantno bavi Hrvatima i Hrvatskom.
No, da nas službeni Beograd nikako ne kani ostaviti na miru, potvrđuju zadnji događaji, organiziranje izložbe o Jasenovcu u UN-u, upriličene na Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta. Hrvatska diplomacija uspjela je uoči izložbe saznati da Srbija izlaže popularne velikosrpske teze da je ustaški logor u Jasenovcu progutao 700 tisuća žrtava i da je kardinal Stepinac bio sluga tog režima. Jedino što je preostalo hrvatskoj strani, a nije mogla spriječiti objavu svih falsifikata, jest da pokuša pobiti te teze koje već desetljećima dolaze iz Srbije. To je, uostalom, ono u čemu se Srbija i Hrvatska nikada neće složiti. Kao što se neće složiti nikada ni o Oluji, krivnji za rat, agresiji. Hrvatska je poslala obavijest međunarodnoj javnosti da Srbija manipulira i plasira lažne podatke te ju optužila da žrtve iz Jasenovca koristi u propagandne svrhe. Odgovor Hrvatske teško da je mogao biti “konkretniji” jer je službeni Zagreb odlučio da se ne ponaša kao Beograd.
Konkretnije uzvratiti značilo bi spuštanje na razinu gdje bi i Hrvatska počela koristiti žrtve za politički obračun sa Srbijom. Hrvatska ne može promijeniti okrutnu činjenicu da je Jasenovac postojao i da je NDH sudjelovala u istrebljenju Židova i da su tamo stradali i Srbi i Romi, nepodobni Hrvati. Ali je na svim službenim političkim razinama Hrvatska za sva vremena pružila pijetet svim tim žrtvama i to je zapisano u povijesti i u svim školskim udžbenicima nove Hrvatske. Ispriku za to zlo dale su apsolutno sve hrvatske vlasti od 1990.
Srbija se, naprotiv, tog povijesnog tereta nije oslobodila. Da su Vučić i Dačić u New Yorku na taj dan organizirali izložbu o pogromu Židova tijekom Drugog svjetskog rata u Srbiji, a ne u NDH, to bi već imalo smisla. Međutim, nisu, opet su propustili povijesnu priliku da se suoče s činjenicom da je marionetska srpska vlast Milana Nedića tijekom Drugog svjetskog rata u istrebljivanju Židova postizala rekorde. U New Yorku je Dačić, dakle, trebao objaviti dopis dr. Haralda Turnera, šefa civilne administracije Srbije i SS-ovca, koji je u dopisu svom šefu Himmleru u kolovozu 1942. napisao da je Beograd prvi grad u Europi koji je postao Judenfrei te da je Srbija među rijetkim zemljama koja se riješila židovskog pitanja.
No, Dačiću i šefu Vučiću očito je lakše probavljati hrvatske nego sramotne epizode svog naroda. I da su oni samo organizirali izložbu o Jasenovcu u New Yorku i onda zašutjeli, moglo bi se samo mahnuti rukom, no brbljavi Dačić je otamo poslao još i poruku Hrvatima i premijeru Plenkoviću te ga podučio da, kao što odlazi u Yad Vashem, u Srbiji očekuju da to učini i u Hrvatskoj i u samom Jasenovcu te da “jasno definira i kaže tko su žrtve... da je jedan čovjek ubijen zato što je Židov ili Srbin, to je bruka za čovječanstvo”, poručio je. Dačić, kojeg je još kao mladog izmislio i formirao Slobodan Milošević, politički je licemjeran jer u vlastitim riječima ne pronalazi pouku za sebe i Srbiju. Ako se već bavi “brukom za čovječanstvo”, neka počisti prvo u Beogradu jer se tamo vodi postupak rehabilitacije Milana Nedića, čiji je režim pobio 14.500 Židova!?
I ova epizoda, nažalost, potvrđuje da se Vučićeva Srbija teško udaljava od politike Miloševićeve Srbije koji je, generirajući neprijatelje, generirao i ratove, pa je ratovao sa Slovenijom, Hrvatskom, BiH i Albancima na Kosovu. Kako je završio on i njegova politika, nije na nama da podučavamo Beograd jer oni to jako dobro znaju. Da tamo ne mijenjaju smjer, može se vidjeti i u medijima koje nadzire Vučić, pa je tako beogradski Blic pod nevinim naslovom “Tužne sudbine srpskih glumaca” u njihov popis uvrstio i Enu Begović! Mnogi se u Hrvatskoj još sjećaju da je Miloševićeva Srbija prisvajala znamenite uglednike iz “svoje” Dubrovačke Republike, poput Ruđera Boškovića, a sada, postumno Vučićeva Srbija otima i ovu znamenitu hrvatsku glumicu. Nema tu kraja.
Ne trebamo se mi bavit s Vučićem i Dačićem imamo mi dovoljno svojih državljana s kojima bi se trebali pozabaviti, obzirom na to što pričaju o Hrvatskoj i kako se ponašaju, što će ova dvojica radit koga briga