Hrvatsko bankarstvo u 2013. prošlo je jednu od najmučnijih godina od bankarske krize 1998. godine, a vrlo je vjerojatno da mu ni ova, 2014., neće biti puno bolja. Razina opće bankarske nervoze vrlo je visoka, i to s pravom i razlogom. Besperspektivnost hrvatskog tržišta tolika je da su predstavnici stranih vlasnika neslužbeno poprilično otvoreno počeli prvi put govoriti o tome da im je pametnije novac poslati negdje drugdje; na veća i uzbudljivija tržišta koja jamče sigurnije i više povrate na uloženo.
U takvoj, nezavidnoj recesijskoj situaciji 2013. je bila prva cijela godina u mandatu novog guvernera HNB-a Borisa Vujčića. Intrigantno je koliko je novi čovjek s potpuno drugačijim pristupom i javnim stilom od vrlo upečatljivog prethodnika Željka Rohatinskog, uspio biti sveprisutan, a da na medijskoj sceni uopće nije prepoznata snaga njegova utjecaja. Još je nevjerojatnije da je Vujčić uspio otvoriti jedan od najdubljih sukoba s poslovnim bankama, a da ništa od toga nije poprimilo obrise javne drame i otvorenog verbalnog rata.
Ostavljeni na cjedilu?
U doba Rohatinskog navikli smo na povremene polujavne ili čak javne okršaje i s poslovnim bankama i s ministrima financija ili premijerima. Kuloarski i neslužbeno poslovni bankari imali su salve kritika na račun logike pa čak i stručnosti Rohatinskog i njegove ekipe, a veliki govornik s govornom manom u pravilu im, što javno što off the record, nije ostao dužan. Servirao je uobičajene doze oštrine koje je pakirao u vrlo stručna i detaljna obrazloženja i ukrašavao ih dozama peckavog, duhovitog cinizma. No, ne ulazeći tko je i kada bio u pravu u tim povremenim obračunima bankara i Rohatinskog, nije se tu pretežno radilo o nekim bitnim sistemskim, nepremostivim sukobima. Vrlo često bile su te žučljive i impulzivne epizodne bitke inicirane, primjerice, malim tečajnim ratovima banaka i guvernera u kojima je potonji najčešće izlazio kao pobjednik i disciplinirao prerazigrane devizne igrače. Za razliku od tada, otkad je Vujčić preuzeo kormilo monetarnog broda, trpeljivost između poslovnih i centralnih banaka pala je na do sada neviđenu razinu. Razlog je vrlo jednostavan: Vujčić je dao podršku svom pomoćniku Damiru Odaku da maksimalno zaoštri politiku rezervacija za loše kredite, a što je potkraj 2013. godine rezultiralo praktičnim izostankom zbirne dobiti na razini bankarskog sektora Republike Hrvatske. Polemika između bankara i guvernera po pitanju politike rezervacija odvijala se iza zatvorenih vrata, ali ni jedni ni drugi ipak nisu uspjeli sakriti razočaranje logikom druge strane. U otežanim, recesijskim uvjetima dodatni pritisak središnje banke, čak i u dijelu gdje je bio logična posljedica te iste recesije, bankari su doživjeli kao pregrubi udar na svoje poslovanje. Iako nije bilo otvorenih, frontalnih napada na Vujčića i njegovu ekipu, zakulisno se počeo osporavati njegov kompletni pristup monetarnoj politici pa i potpuno drugačiji stil upravljanja HNB-om, čak i organizaciju vlastita vremena i osobnih aktivnosti guvernera. Iako su se off the record žalopojke bankara na račun HNB-a pomalo stišale, to ne znači da su problemi izglađeni te da je izgrađeno međusobno razumijevanje. Čak bi se moglo reći da su bankari svoju teoriju o Vujčićevu nerazumijevanju nadogradili pričama (također neslužbenim) da ih je HNB izdao u odnosima s općom javnosti i hrvatskom Vladom ili, preciznije, Ministarstvom financija. Konkretno, poslovni bankari bili su doslovno ogorčeni jer ih HNB nije otvoreno i javno podržao u okršaju s Udrugom Franak, posebno nakon poražavajuće presude suca Radovana Dobronića. Neslužbeno, HNB je bio žestoki kritičar stručnosti i logičnosti Dobronićeve presude, ali o njoj nije javno iznosio mišljenje osim stava koji je još prije o valutnoj kaluzuli proslijedio Ustavnom sudu. Ukratko, HNB je bio stručna podrška poslovnim bankama u slučaju Franak, ali su se bankari osjetili toliko progonjenima i pogođenima da su relativnu medijsku pasivnost HNB-a okarakterizirali kao ostavljanje na cjedilu. Kao plus Vujčiću i HNB-u nisu uračunali ni to što su centralni bankari brifirali medije u korist banaka u slučaju Franak te je zapravo HNB bio taj glas stručne javnosti koji je u javnoj histeriji upozoravao čak na krupne sistemske rizike koje je otvorila Dobronićeva apsurdna presuda. Pojedini bankari i pored toga počeli su zazivati Rohatinskog, čak i oni koji su do njegova proglašenja za najboljeg guvernera na svijetu imali vrlo ironične opaske o stručnosti hrvatske monetarne politike.
No, još više od službene šutnje u slučaju Franak, poslovni bankari zamjerili su HNB-u navodnu javnu pasivnost u odnosu s Ministarstvom financija kad se krojio novi Zakon o potrošačkom kreditiranju. Bankari tvrde da je u taj Zakon zahvaljujući populističkom utjecaju Udruge Franak, nestručnosti ministra Linića i njegovih suradnika te sumnjivoj činjenici da je i zamjenik ministra Lalovac i sam dužnik u francima, ubačeno više iracionalnih, neodrživih i svima potencijalno štetnih rješenja. Stoga inzistiraju na tome da se HNB morao upustiti u javni obračun s Ministarstvom financija kako bi zaštitio svoje leno, financijsku industriju. Međutim, HNB je jasno rekao što misli, ali u diskretnim dopisima Ministarstvu financija te, izgleda, te primjedbe nisu imale dovoljnu težinu pa je Zakon o potrošačkom kreditiranju napisan onako kao što inače Ministarstvo financija piše zakone – poprilično amaterski. Sve skupa rezultiralo je novim zaoštravanjem odnosa bankara i HNB-a iako bi bankari zapravo trebali javno pucati po Ministarstvu financija. Konkretno, bankari su pridržavajući se slova novog Zakona o potrošačkom kreditiranju počeli odobravati kredite vezane uz euribor te tako iznova proizvoditi visoki rizik i za sebe i za dužnike jer je euribor na povijesno niskim razinama te se može očekivati da će drastično narasti u sljedećih pet do deset godina. Ista pričao kao švicarci. HNB je kao regulator diskretno pak poručio da će penalizirati banke koje daju kredite vezane uz euribor te tako proizvode nove švicarce jer euribor ne održava cijenu njihova zaduživanja tako da de facto hazardiraju. Uz to, HNB je rekao da je bolje preferirati drugu mogućnost iz Zakona o potrošačkom kreditiranju, tj. nacionalnu referentnu kamatnu stopu koje se i dalje drže tri banke; Zaba, HPB i OTP. Reakcija dijela banaka bila je, naravno, vrlo žučljiva. Umjesto da ponove kako nije dobro to što Ministarstvo financija nije slušalo HNB pri donošenju Zakona, počeli su neslužbeno poručivati da nije u redu da sada HNB banke penalizira jer se opet pridržavaju zakona, baš kao što su ga se držale kad su odobravale švicarce. Zanimljivo, i kod euribora opet su posebno agresivne banke koje su bile agresivne i kad su bili u pitanju švicarci. To im ne smeta da poručuju kako HNB u ovom slučaju podržava samo dio sektora te je i neprofesionalan i nestručan jer zapravo ne shvaća da oni primjenom euribora navodno dobro pokrivaju svoje rizike.
Ignorirani megasastanak
Zanimljivo je da svi hrvatski mediji kad, primjerice, premijer posjeti jednu srednje veliku tvrtku tome daju poprilično veliki prostor, a da praktično neopaženo prođe spektakularan sastanak na vrhu u HNB-u. Krajem prošlog tjedna u Zagrebu su se sastali predstavnici HNB-a s predstavnicima Europske središnje banke, Europskog ureda za bankovni nadzor, Europske banke za obnovu i razvoj, Europske investicijske banke, Europskog odbora za sistemski rizik, Europske komisije i Međunarodnog monetarnog fonda te s najvišim direktorima najvećih domaćih banaka i njezinih vlasnika kao i ekipama supervizora iz Austrije i Italije. Kako doznajemo, i na tom sastanku naši vodeći bankari bili su zainteresirani za više kapitala, odnosno za spuštanje HNB-ovih kapitalnih zahtjeva, a sve drugo (poput stvaranja nove velike garancijske sheme za male i srednje tvrtke) bilo je u – drugom planu.
K tome, valja istaknuti da će se odnosi Vujčića i njegove ekipe s poslovnim bankama samo još više usložnjavati. Radi se o stručno i intelektualno izuzetno zahtjevnom odnosu u kojem se, primjerice, upravo pretresa pitanje tzv. zaštitnih slojeva bankarskog kapitala u što se također uprežu izuzetne analitičke snage i moždani resursi u završnim polemikama. Riječ je o, recimo to tako, poprilično bizarnom stručnom partnerskom sukobu. Ako takvo što može postojati i opstati, što će tek biti kad bankarski gubici nastave rasti? Samo je pitanje koliki će biti.
A tek slijedi još veća zabava. U ovoj godini ulazi se u famozni AQR - Asset Quality Review, tj. u ispitivanje kvalitete imovine banaka. Sasvim je sigurno da će taj proces u nekim bankama donijeti još višu razinu napetosti, baš kao i pitanje jedinstvenog europskog sustava nadzora. Velike su to promjene za malu hrvatsku financijsku industriju koja se sve do ove godine solidno nosila s dubokom recesijom.
Zaključno, valja naglasiti da sve više analitičara i bankara Vujčiću spočitava nedostatak agresivnosti prema premijeru i ministru financija kad su u pitanju nužni rezovi u fiskalnoj politici. No, jasno je da je Vujčić odlučio biti više njihov tih i konstruktivan partner nego javni kritičar.
