"Sine moj, kako ću otići odavde, a ni grob ti nisam našla!"
I poslije punih 14 godina od pada Vukovara eho tog vriska žena u crnini
iznad svake otkopane masovne grobnice odzvanja pustopoljinama oko
Vukovara koje kriju tajnu nestalih Vukovaraca. Grad heroj, kako
Vukovaru običavaju tepati izvan njegovih granica, i njegova
okolna naselja žive nekim posebnim životom što ga još opterećuju, i
zacijelo će opterećivati još godinama, jecaji onih koji još ne znaju
gdje su pokopani njihovi najmiliji.
Svakog dana se gradi
Čovjek koji dođe sa strane i vidi kako svakog dana jedna ruševina
postaje novo zdanje, rekao bi da se u Vukovar vratio normalan život kao
i u sva druga mjesta koja su bila pogođena ratom. Ali, kad malo dublje
uđe u priču s ljudima, koji su za rata bili na različitim stranama,
osjeti kako je razvaline u dušama onih koji su izgubili svoje najdraže
nemoguće nadomjestiti bilo kakvim ovozemaljskim zadovoljstvom.
Tako ti je to, moj prijatelju, kad na jednome mjestu žive žrtva
i njezin krvnik. Ima li toga igdje osim u Vukovaru? Svaki roditelj,
nakon toliko godina što traži grob svoga sina, zadovoljio bi se samo
jednom malom gestom kajanja svojih sugrađana Srba, da svjedoci kažu
gdje su još te masovne grobnice priča nam čovjek s Mitnice,
vukovarskog predgrađa koje je najbliže Ovčari.
Bog ili Ćao
Rijetki su oni u Vukovaru koji će vas u razgovoru opterećivati svojim
svakodnevnim problemima malom plaćom, nezaposlenošću i drugim što
tišti građane i u drugim dijelovima Hrvatske.
Glavnom gradskom ulicom, zbog onoga što je bilo prije u ratu, prolaze
bez riječi dva najbolja školska prijatelja, susjeda, radne kolege koje
su prije 15 godina dijelile isti ured ili tvorničku halu. Neće se ni
pogledati, a kamoli pozdraviti. Srednjoškolci, koje su podijelili u
nacionalne škole, ako su zajedno u nekoj izvannastavnoj aktivnosti,
možda i započnu neko krhko prijateljstvo, ali na ulici paze hoće
li dobrog znanca druge nacionalnosti pozdraviti s "Bog" ili "Ćao". To
je vukovarska svakidašnjica koju ne može promijeniti ni jedna mirna
reintegracija.
Srbi se žale
Čovjek koji nas je pokušao ubiti bombom zatvorene u kući i koji
nam je prijetio da će nas poklati mirno je šetao Berkom kao da se ništa
nije dogodilo kaže Marica Mitrović iz Berka koja je sa svojim
suprugom Marom bila zarobljena.
Srbi koji su za okupacije bili u Vukovaru imaju svoju priču.
Uglavnom kažu da nisu ništa vidjeli ni čuli. Bili su, kaže, pozadinci.
Radije će govoriti o sadašnjici i problemima s kojima se, kažu,
susreću: od gubitka posla i nemogućnosti otkupljivanja stana do
šikaniranja, osobito izražena prvih godina mirne reintegracije.
Vukovar je još podijeljen grad. Od škola i vrtića do kafića u koje se
zna tko i kada zalazi.
