Obilježavanjem stradanja u Veleprometu i na Ovčari, a onda i svetom misom u crkvi Svetoga Filipa i Jakova, završeni su ovogodišnji Dani sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine. I ove godine u Vukovaru se tijekom deset dana Dana sjećanja, a posebno na 18. studeni koji je i središnji dan obilježavanja, okupilo nekoliko desetaka tisuća ljudi iz cijele Hrvatske, ali i inozemstva koji su došli u Vukovar odati počast poginulima tijekom Domovinskog rata. Isto tako i ove godine Vukovar je tim povodom bio na jedan dan središte društvenoga i političkog života cijele Hrvatske. Dovoljno je reći kako su u dva dana Vukovar posjetili predsjednik RH Zoran Milanović, predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković, premijer Andrej Plenković, brojni ministri, saborski zastupnici, župani, gradonačelnici, načelnici, gospodarstvenici… Ono što domaćini posebno ističu je činjenica da je grad posjetilo najviše onih običnih, “malih”, ljudi koji su u Vukovar došli zato što to žele, imaju potrebu i, za razliku od onih koji su morali doći po službenoj dužnosti, sve su platili iz svoga džepa.
Tijekom nekoliko dana vukovarski kafići, restorani i slični objekti ponovno su bili prepuni ljudi. I ovom prilikom pokazalo se kako je Vukovar iznimno plodno tlo za bilo kakve ideje, najave, politička prepucavanja i slično jer ovaj napaćeni i izranjavani grad i dalje, 31 godinu poslije razaranja, ima posebno značenje i za Hrvate i za Srbe. Svjesni su toga svi pa je grad na Dunavu baš zato idealan za sijanje novih podjela, stvaranja tenzija i slično. Međutim, prošli su i ovogodišnji Dani sjećanja te su se gosti vratili u svoje gradove i sela, a Vukovar i Vukovarci još jednom su ostali sami. Nema više one gužve na ulicama, a u kafićima su ponovno oni već stari i stalni gosti. Nema niti predsjednika i premijera, a niti raznih ministara koji se mijenjaju tom brzinom da im je teško zapamtiti imena. Vukovar i Vukovarci se ponovno vraćaju sami sebi, starim problemima i navikama, pričama, političkih previranjima, ostavkama i smjenama, nepotizmu, odnosno onoj već uobičajenoj svakodnevici. I oni stradalnici, koji 31 godinu traju za svojim najmilijima, bez obzira o kome se radi i kojoj nacionalnosti, još jednom su ostali sami i zaboravljeni jer oni koji im sve i svašta obećavaju već na izlazu iz Vukovara prema Osijeku ili Vinkovcima zaboravljaju sve ono što su rekli, ali i obećali.
Zbog svega toga i ne čudi da je Vukovar i danas po strani svih događanja, a da su na neki način Vukovarci kolateralna žrtva političkog rata Ivana Penave i Andreja Plenkovića. Vidi se to i po nedolascima ministara u gradsku upravu, koji su do prije nekoliko godina, bili redovita pojava. Vidi se i po projektima koji se (ne)provode u Vukovaru i slično. Tih 250 kilometara udaljenosti između Zagreba i Vukovara se ponekad čini kao najmanje 2.500 kilometara udaljenosti radi čega neke priče iz Zagreba, Istre i drugih krajeva Vukovarcima zvuče kao znanstvena fantastika. I premijer i gradonačelnik govore o raznim projektima, ulaganjima, zapošljavanjima, sustavnoj skrbi… Na žalost, to što oni govore vjerojatno stoji na nekom od dokumenata u njihovim uredima, ali se to ne vidi na terenu.
Uostalom, i same brojke više nego surovo sve to zorno prikazuju. Činjenica je da je u Vukovar tijekom proteklih 20 i više godina uložen veliki novac i da grad danas izgleda zaista dobro i uređeno, ali je isto tako i činjenica da mnogo toga što je trebalo nije napravljeno i kako stvari stoje niti neće biti napravljeno. Vidi se to prije svega po stanju u gospodarstvu, proizvodnim pogonima, i danas neočišćenom i neuređenom dvorištu tvornice Borovo… Bilo bi idealno kada bi obični građani Vukovara prihvatili tu istinu i konačno počeli zajedničkim snagama graditi jedan ljepši i uređeniji grad i da konačno po strani ostave profesionalne Hrvate i profesionalne Srbe koji opstaju samo radi priča o podijeljenosti. Vukovar i Vukovarci poslije svega tako nešto nisu zaslužili.
nikad narod zaboravit neće...vukovar!