Vukovarske gradske vlasti i brojne udruge provode zadnje pripreme uoči obilježavanja ovogodišnjeg Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine. Program je finaliziran, a utvrđena je i precizna satnica kao i svi sudionici.
Središnji događaj i ovogodišnjih Dana sjećanja bit će Kolona sjećanja koja će se kretati od dvorišta vukovarske bolnice do Memorijalnog groblja žrtava iz Domovinskoga rata. Tako će deseci tisuća građana iz cijele Hrvatske, ali i inozemstva obilježiti 25 godina od sloma obrane Vukovara i prisjetiti se stradanja grada i njegovih građana.
Svi oni još jednom će doći, prošetati se ulicama grada, pokloniti se žrtvi Vukovaraca i potom se vratiti svojim kućama i obvezama. I nakon ovoga 18. studenoga Vukovar i Vukovarci ponovno će ostati sami. Studeni je za Vukovarce već četvrt stoljeća mjesec prepun tuge i patnje i najradije bi ga izbacili iz kalendara.
Dodatno ih boli prisjećanje na krvavu prošlost, proživljene patnje, stradanja, izgubljene uspomene, živote… Istodobno, uz ponos što žive u gradu heroju, brojne Vukovarce boli i činjenica da ih ostatak Hrvatske već četvrt stoljeća gleda kao nekakve pokusne kuniće.
Svjesni su da će početkom studenoga brojne novinarske ekipe iz Hrvatske krenuti put Vukovara kako bi radile priče o životu i suživotu Hrvata i Srba, kako se danas živi u gradu, ima li problema, tučnjava i incidenata, postoje li mješoviti brakovi…
Međutim, većina ih nije svjesna koliko sve te priče zapravo iritiraju Vukovarce koji se žele izbaviti iz čvrstoga zagrljaja prošlosti. Svjesni su da se dani stradanja 1991. godine ne mogu i ne smiju zaboraviti, ali i isto tako znaju da im se jednostavno ne dopušta da krenu prema naprijed te da ih se uporno vraća nazad. Kada se govori o Vukovaru, uvijek je prva misao vezana za rat i ratna stradanja, nestale, zločine…
U isto vrijeme zaboravlja se i koliko Vukovar zapravo nudi pozitivnih priča i koliko je grad na obalama Dunava normalan grad u svakom pogledu. Vukovar danas izgleda ljepše nego ikad prije i ima sve sadržaje koje jedan mali grad treba imati.
Živi se normalno i u gradu zapravo nema ništa više ili manje incidenata nego što ih ima u sličnim gradovima u Hrvatskoj. Mladi, bez obzira na nacionalnost, izlaze zajedno, druže se, odlaze u iste kafiće, bave se sportom…
U Hrvatskoj je nepoznata činjenica da u vukovarskim sportskim klubovima, imali oni nekakav status “hrvatskoga” ili “srpskoga”, zajedno igraju svi. Štoviše, zadnjih godina postalo je uobičajeno da prijateljske utakmice u gradu i okolici igraju “hrvatski” i “srpski” klubovi.
Niz je sličnih slučaja i primjera, ali se o njima slabo ili nikako ne izvješćuje. Upravo stoga, uoči obilježavanja četvrt stoljeća od stradanja grada, Vukovarci žele govoriti i o nekim drugim i pozitivnim stvarima. Vjerovali ili ne, i građani Vukovara žele razgovarati o planovima, budućnosti, ljubavi, poslu, uspješnim karijerama…
Žele, ali ih se o tome ne pita. Ipak, nadaju se da će ubrzo doći i vrijeme kada će se mediji više baviti pozitivnim pričama i primjerima iz Vukovara čija će burna i krvava prošlost zauvijek ostati zapisana.
>> Neobična odluka Mirovne grupe mladih Dunav iz Vukovara
