Bilo je jutro, 16. studenog 1991., kad sam poslije tri dana i noći teška posla u bolnici krenula kući. Kročila sam van i svoju ulicu nisam poznala. Oko mene ruševine, gori kuća susjeda Abadžića, susjedu sucu već je izgorjela. Ono što je ostalo od kuća bilo je razasuto po cesti, crkva bez tornja, drveće slomljeno...
Pomislila sam: “Bože, gdje su ljudi?” Od nekad lijepog Vukovara nije ostalo ništa – prisjeća se časna sestra Mirka te krvave ‘91. listajući stotinjak rukom ispisanih stranica što ih je, da se nikada ne zaboravi, bilježila u godinama progonstva i nastavlja: – Pred večer se malo smirilo, a onda se javila sova i tužno zavijala nad ruševinama moga grada. Osim sova, nikakvih drugih ptica u Vukovaru više nije ni bilo. Otišle su. Ipak, bila mi je i ta sova draga jer je bila živa... Taj dan čula sam na tranzistoru, jedinom vezom s vanjskim svijetom, Sinišu Glavaševića kako govori: ”Neka Bog pomogne i čuva Vukovar.” Dva dana poslije Vukovar je pao.
Nekoć je časna Mirka bila glavna sestra ginekološko-porođajnog odjela vukovarske bolnice, svjedočila kako se u jesen 1991. u bolnici rađaju novi životi, a u bolničkom krugu gomilaju tjelesa bez udova, glava, dojki, kastrirani...
Danas je u mirovini, živi u samostanu Sestara Svetoga križa na zagrebačkom Vrhovcu. O Vukovaru često razmišlja, a pred svaku obljetnicu stradavanja stegne ju oko srca. Isto proživljava i časna Damira koja sad s njom krati umirovljeničke dane u samostanu, a kojoj je u ratu bila povjerena skrb o djeci rođenoj u podrumu bolnice. U vrijeme okupacije u Vukovaru rodilo ih se šesnaest.
Pet litara vode, a njih 12
– Jednu smo trudnicu poslali u Vinkovce, dok se još moglo iz Vukovara. Ali, za nekoliko sam se dana vratila, nije znala kamo bi sa sobom. To joj je bio šesti porođaj. Ostala je u gradu do kraja i rodila kad je već pao, dva dana prije no što smo autobusima krenuli iz Vukovara. Putem je krvarila. Nju i dijete odvezli su u Srbiju – kaže časna Damira dok se tko zna koji put i sama čudi kako su uopće izvukli živu glavu, kako su preživjeli:
– Imala sam mali rešo na kojem sam zagrijavala vodu za dječicu. Za njih dvanaest, koliko ih je tada bilo, u danu sam dobivala pet litara vode. To je bilo za njihovo pranje, ali i hranu jer majke ih nisu mogle dojiti. Zbog šoka, ali i zbog toga jer nismo imali što jesti, ostale su bez mlijeka.
Vode u gradu nije bilo pa se skupljala kišnica, noću išlo na bunare i Dunav, pazeći kako izbjeći snajperiste . Dezinficirala se ta voda tekućim klorom.
– Pelene smo prali na ruke... Naša su djeca, ipak, bila dobro. Jedino, da ne bismo smetale ranjenicima koji su se previjali od bolova, morale smo paziti da dječica ne plaču – prisjećaju se časne.
Ranjenih je u bolnici tih studenih dana, kad su se ognjišta u kućama palila tek za magle da dim iz dimnjaka ne otkrije kako u njoj ima domaćina, bivalo sve više i više. Jaukali su od bolova, a časna Damira zauvijek će pamtiti Ivicu Čolaka, ranjenika smještena pod bolničkim stubama:
– Bilo mu je jako hladno i ja sam mu dala svoju sivu pletenu vestu s pletenicama, da se zgrije. Kad su četnici došli u bolnicu, više ga nikada nisam vidjela. Ni dandanas se ne zna gdje je. Išla sam na patologiju, sigurna da bih ga prepoznala po pletivu i dugmadi. Nikad ga nisam našla.
Nestali su, odvedeni na stratišta majstori koji su radili u bolnici, bolesnici... Kad je došao 21. studenog i vrijeme za odlazak iz Vukovara, časne su u jastuku ponijele i dijete iz inkubatora, petomjesečnu Tanju Šimić.
Plaću sakrile u steznik
– U autobusu je s nama krenulo sedam majki s djecom, bilo je i trudnica. Dvije su majke putem izišle. U Srijemskoj Mitrovici jedan nam je konobar skuhao čaj za Tanju, ali bio je prezaslađen pa je ona dobila proljev i tako smo uprljali jedine štramplice koje je imala – kaže časna Damira. Kad su, nakon dva dana vožnje stigli preko Srbije i Bosne u Đurđevac, časne su doznale kako će njihov autobus tek za nekoliko dana put Zagreba:
– Prije pada dobile smo u bolnici plaću na ruke. Novac smo skrile ispod haljina, u steznik, pa smo mogle platiti taksistici – prisjećaju se.
A stihove “Dok nas ima, dok nas bude, dok će Dunav teći, svima ćemo istinu mi o tebi reći” zabilježene u jednoj od pjesama što ih je časna Damira posvetila Gradu zauvijek će i živjeti.
*Svih pet nepoznatih priča iz Vukovara možete pročitati u sutrašnjem tiskanom broju Večernjeg lista
Večeras ispred Lisinskoga samo puhački orkestar HV-a, i čudno, samo M.Tuđman došao zapaliti svijeću.Na današnji dan bi trebalo sve bitnice u HV-u da u počast poginulima ispale plotun.Ali draže je našim političarima se crtati po komunjarskim feštama....Hvala Bogu, tradiciju u Hrvata ne mogu uništit.Dragi moji Vukovarci, Bog sam zna koliko ste propatili.Vječna Vam hvala za sve !!