Ne tako davno u Večernjaku sam pročitao pismo nesretnog i ožalošćenog oca, kojem je pod čudnim okolnostima umro sin, mladić koji ni dvadestu nije prošao. Umrlog sina otac je namjeravao pokopati po katoličkom običaju, pa je zamolio mjesnog župnika da vodi obred. Župnik mu nije uslišao molbu riječima, da mu sin nije kršten. Nadahnut riječima Svetog Oca za nedavna boravka u Lijepoj našoj odlučio sam opisati sličan, ali ipak malo drukčiji događaj vezan uz pokop umrlog u mome mjestu.
Jedne nedjelje polovicom veljače ove godine HTV je po svom planu i programu prenosio misu iz župne crvke Sv. Rok Draškovec. Župnik je pojedine pozivnicama pozvao na tu misu, iako je među "uzvanicima" bilo i okorjelih ateista pa i onih koji rijetko ili gotovo nikada ne idu na misu. Bili su to mahom oni visoke socijalne i političke ljestvice. Drugog dana po TV misi taj isti župnik trebao je prisustvovati pokopu dokazana katoličkog vjernika na groblju u Donjem Kraljevcu jer Kraljevec pripada njegovoj župi. Rodbina umrlog, svi uzorni katolici, znajući da župnik na dan pokopa putuje u Austriju, pitali su ga hoće li sve biti u redu s pokopom. Župnik mu je odgovorio da je našao dostojnu zamjenu i da budu bez brige.
Na dan pokopa na donjokraljevečkom groblju sakupilo se mnoštvo ljudi. Naime, umrli je bio svećenik koji je dvadesetak godina po zaređenju izišao iz svećeničkog reda, ali nikad nije primio sakrament ženidbe, već je ostao vjeran i odan Crkvi. Sakupljeno mnoštvo čekalo je svećenika, koji se nije pojavio ni nakon sat vremena, pa su sve uzela u svoje ruke četvorica svećenika, koji su došli iz Zagreba, Varaždina, a samo jedan bio je iz Međimurske župe, otpratiti svog prijatelja i kolegu na posljednji počinak. Na kraju sprovod je bio veličanstven, a misu zadušnicu u celebriranom tonu u prepunoj Crkvi sv. Marije Magdalene u Donjem Kraljevcu, predvodio je župnik iz župe Novi Zagreb uz asistenciju trojice svojih kolega svećenika.
Napomenuo bih da je prije nekoliko godina u samostalnoj Hrvatskoj u mojem mjestu taj isti župnik bio na pokopu dvojice pravoslavaca, okorjelih ateista, i još se sjećam njegovih nadgrobnih riječi, da smo svi mi braća, jer nas je stvorio jedan te isti Bog na svoju sliku i priliku. Upitno je, je li naš župnik uopće tražio zamjenu? Možda je našao zamjenu koja je zaboravila doći na pokop umrlog nam brata? To samo znaju svećenici sudionici ovog slučaja bez primjera. Mi bismo Međimurci rekli: Vupri joči vuto nebo visoko, tam te čeka blagi otac i pravedni sudac!
Vili Ladašić, Donji Kraljevec
