Memoari hrvatskih pilota koji su letjeli i, nažalost ginuli u Domovinskom ratu izuzetna su rijetkost, čisti raritet. Pa i kada odu u mirovinu, treba proći više od dvadeset godina da bi zabilježili neka od svojih dramatičnih sjećanja, kao što se to dogodilo u slučaju general-bojnika Josipa Štimca, pilota borbenih MiG-ova 21, koji je, na kraju svoje vojne karijere uhvatio i najveće visine i postao zapovjednik Hrvatskog ratnog zrakoplovstva (HRZ). Kako su ovo ipak osobni memoari, Štimčeva priča počinje iz vremena kada je bio 14-godišnjak, a njegov djed u novinama vidio oglas za mladiće koji završavaju osnovnu školu i kojima se nudi nastavak školovanja za pilota.
Iz tadašnjeg golemog okruga Vinkovci, bio je jedini koji je prošao prvo sito i koji se mogao nastaviti natjecati za školovanje za pilota na državnoj razini. I uspio je. Na kraju je uspio stići i svoje krajnje dječačke snove i postati pilot borbenog nadzvučnog MiG-a 21. A to je u svakom ratnom zrakoplovstvu elitna "krema" u pilotskom zvanju. O koliko se složenom školovanju radi, potvrđuje i njegova priča da mu je za dostizanje najvišeg stupnja obuke za elitnog pilota, kada je već bio "zajašio" supersoničnog MiG-a, od pete do prve pilotske kategorije trebalo daljnjih – 9 godina!.
I onda dolazi do raspada bivše državne zajednice i do trenutka kada su Hrvati u ratnom zrakoplovstvu bivše Jugoslavije odabrali za sebe i svoje obitelji nesigurni, opasni ali časni put služenja svojoj domovini Hrvatskoj. Štimac svjedoči i o tim trenucima, iznosi u knjizi i svoj primjer i način prelaska na stranu nove Hrvatske, a govori i o drugim hrvatskim pilotima. Svjedoči o ratu i pogibijama svojih kolega.
Stvaranje HRZ-a išlo je, zapravo jako brzo, kako se to već zna događati u ratnim situacijama, zato što smo do tada već imali veliki broj obučenih pilota, tehničara i inženjera. Štimac svjedoči kako je sve njih Imra Agotić okupljao, pa i one koji su kasnije stizali iz raznih razloga i prelazili iz JNA, zbog čega su oni koji su prvi došli znali i prigovarati. Došao je kad je tko mogao, nije bilo lako prijeći niti iz Zagreba, a kamoli iz nekog grada u istočnoj Srbiji. Ako računamo da je u Jugoslaviji bilo ukupno oko 180 pilota na MIG-ovima 21, a u Hrvatskoj za vrijeme rata smo imali njih 40-ak, onda je to za nas tada bio veliki uspjeh. U Puli, gdje su bili instruktori letenja na MIG-ovima gotovo su svi prešli na našu stranu, čak i jedan Srbin. Oni su imali ključnu ulogu, jer su obučavali nove pilote, svjedoči Štimac.
Tijekom Domovinskog rata sudjelovao je u planiranju, pripremi i provedbi oslobodilačkih operacija HV-a, a nakon rata sudjeluje i u osmišljavanju doktrine i razvoja HRZ-a, kasnije i u upornoj borbi za očuvanje hrvatskog borbenog zrakoplovstva, kojemu je po savjetima i nekih istaknutih američkih generala prijetilo gašenje i održavanje tek njegovog transportnog i helikopterskog sastava. U knjizi govori i o tome da je ponosan što hrvatski ratni piloti nisu počinili nikakav ratni zločin, a njihov doprinos u ostvarivanju oslobodilačkih akcija HV-a bio je na mnogim mjestima i presudan.
>>>VIDEO Evo kako borbeni avion Rafale izgleda izbliza
