Procjenjuje se kako diljem SAD-a danas oko 18 milijuna ljudi živi u “mobilnim kućama”, svojevrsnim križancima između kontejnera i kamp-kućica, a dobar dio njih u ovim je neuglednim nastambama završio upravo nakon osobnog financijskog sloma uzrokovanoga nemogućnošću otplate kredita za kuće koje su prije toga posjedovali. Naravno, njihovoj sudbini nisu kumovali krediti u švicarskim francima, već recesija i slom prenapuhanog “nekretninskog balona”. Pojednostavnjeno, s jedne strane izgubili bi posao nemajući više mogućnost vraćanja kredita, dok bi s druge strane vrijednost kuće za koju su godinama plaćali rate kredita, na tržištu nekretnina preko noći izgubile i više od polovice svoje vrijednosti.
Život se pretvorio u pakao
Sjedinjene Američke Države bogata su, ali ne i socijalno osjetljiva država. Kada netko, iz bilo kojih razloga, ne može nekoliko mjeseci zaredom platiti svoje obveze, rate kredita za kuću ili stan koji je kupio, prema njemu nema previše milosti ili brige društva što će s njim biti. Njemu je namijenjen “short sale” ili “walkout”. Pojednostavnjeno, banci vraća ključeve svoje dotadašnje nekretnine i izbacuje ga se na ulicu. Naravno, ovakav scenarij gotovo nikada nije dobrovoljan, pa ga najčešće provodi policija.
– Kada mi je najavljen walkout jer nekoliko mjeseci nisam plaćao rate kredita, život mi se pretvorio u pakao. Na svako zvono mislio sam da je policija došla na vrata kako bi me, zajedno sa suprugom i djecom, izbacili iz kuće. Agonija je trajala nekoliko mjeseci dok nas nisu deložirali. Godinama sam plaćao kredit, gotovo sam otplatio sve, no banka je samo poslala policiju i bili smo na ulici – kaže za Večernji list inženjer Stephen Collright iz Detroita koji je izgubio posao kada je propala tvornica kamiona u kojoj je godinama radio.
Zidovi od iverice
Collrightovi su bili prisiljeni preseliti se u “mobilnu kuću” koju su iznajmili za nekoliko stotina dolara na mjesec u obližnjem “trailer parku”, opskurnom naselju siromaha, u stvari privatnoj livadi koju je vlasnik zemljišta nakrcao ovim “kontejnerima” iznajmljujući ih obiteljima čije su kuće banke oduzele kako bi ih prodale na dražbi. Ove “kuće” načinjene su s vanjske strane od metalnih panela, unutrašnjost im je obložena ivericom. Najčešće se sastoje od dnevne sobe, male spavaonice, kupaonice i priručne kuhinje. Dovoljno za preživljavanje. U cijenu najma uključena je opskrba strujom i vodom kao i odvoz smeća, a sama kuća postavljena je na nosačima, bez temelja, da bi ju se moglo lako ukloniti.
– Uvijek sam se grozio mogućnosti da ćemo završiti u ovakvom naselju, ali nemamo izbora. Nakon “walkouta” banka ne uzima samo kuću, već vam potpuno sruši i kreditnu sposobnost da ne možete uzeti kredit bilo gdje u SAD-u, da ne možete početi ispočetka – kaže Collright. Kreditna sposobnost vraća se na normalnu razinu u prosjeku sedam godina nakon “walkouta”. A u SAD-u bez kreditne sposobnosti gotovo je nemoguće preživjeti.
Walkout nije dužničko ropstvo ! Banci vraća ključeve nekretnine koju nije uspio na vrijeme otplatit jer je ostao bez posla.Kada ode na drugi kraj zemlje i pronađe novi posao biti će ponovno kreditno sposoban. Kako bi se tek grozili daa su u Hrvatskoj i da im je kredit umjesto u dolarima u CHF .Imaš posao a ne možeš otplaćivati. Bili bi sretni i u tim mobilnim kućama (kontejnerima). Mnogi dužnici u Hrvatskoj su izjavili da bi čak voljeli da im banka uzme nekretninu i riješe se duga ali stradat će jamci.U ovom članku govori se o inženjeru S.Collright iz Detroita koji je izgubio posao jer je propala tvornica kamiona.Koliko znam u Detroitu većinu zgrada prodaju banke koje su ih oduzele vlasnicima zbog dugova, a sada pokušavaju da ih se što prije riješe kako ne bi plaćale porez.Oni koji su izbačeni iz kuće zbog duga, možemo vidjeti kako spavaju u automobilu parkiranom u dvorištu jer banka je sjela samo na kuću ali ne i na zemljište. Neke kuće ne mogu prodati ni za jedan dolar a kvartovi su se pretvorili u grad duhova,nema dovoljno policije,isključena je javna rasvjeta,kuće se raspadaju. Tu banke nemaju ekstraprofit nego samo rizik.