Nakon Ivana Penića, predsjednik Hrvatskog fonda za privatizaciju od 1995. do 1996. bio je Milan Kovač. Poslan je, kaže, u proljeće 1995. u Fond jer su mu u HDZ-u rekli da tamo ima puno nepravilnosti.
– Kad sam došao u Fond, najprije sam poništio pretvorbu i privatizaciju poduzeća koju je radio Zvonimir Medvedović – Modea Garešnica, Hoteli Novi Vinodolski, Čačićev Coning, zatim Žderićevu privatizaciju Konstruktora. To sam poništio, ali su oni poslije to dobili na sudu, ne znam kako. Desetke privatizacija sam poništio, međutim, o tome se nikad nije pisalo u medijima – priča Kovač koji je na sjednicama Kluba zastupnika HDZ-a uporno predlagao da se zabrani prodaja dionica malih dioničara, ali bezuspješno.
Goebbels je imao pravo
– Napali su me s obrazloženjem da je to privatna imovina i da ljudi mogu raditi što hoće sa svojom imovinom. Za vrijeme boravka u Fondu zaradio sam samo dva stenta – kaže Kovač koji napominje da su pritisci na HFP bili gotovo neizdrživi, toliki da je obolio. Kako je sredinom 90-ih godina, posebno nakon oslobođenja države u akciji Oluja, kampanja protiv pretvorbe i privatizacije bivala sve jača, u HDZ-u su 1996. odlučili da donesu novi zakon o privatizaciji.
– Napravili smo bolji zakon koji je u srži do danas ostao isti. Onaj prvi nije bio dobar, a o njemu neka govore oni koji su ga donijeli – kaže Milan Kovač.
Pa ipak, oporba je i dalje preko teme o privatizaciji napadala vladajući HDZ, što je nailazilo na plodno tlo među osiromašenim pučanstvom. Medijska kampanja bila je više nego snažna.
– Od samog početka proces privatizacije u Hrvatskoj kao i posvuda u bivšem komunističkom bloku bio je praćen nesmiljenom medijsko-političkom hajkom pokrenutom od netom stvorene oporbe, bivših komunističkih vlastodržaca – uvjeren je Borislav Škegro. A tko je predvodio medijsku hajku?
– Privatni mediji čija privatizacija nikada nije bila propitivana nisu propustili priliku za laku zaradu na uveličavanju, senzacionalističkom pretjerivanju ili pak notornom laganju glede privatizacije i njenih protagonista ili odgovornih političkih dužnosnika – odgovara Škegro.
Nije otkrio na koje i čije privatne medije je mislio, ali se može zaključiti da je mislio na izdanja Ninoslava Pavića, Globus i Jutarnji list te Pukanićev Nacional. Prema Tomislavu Družaku, slika pretvorbe i privatizacije u javnosti je bila katastrofalna zbog sustavnog blaćenja i snažnih emocija našega naroda.
– Još je Goebbels rekao da svaka laž koja se dovoljno puta ponovi postaje istina. Nemam ni najmanje želje ni namjere braniti bilo koje nepravilnosti ili nezakonitosti u privatizaciji. Svaki je lopovluk dokaziv, za svaki je netko kriv i treba ga sankcionirati – kaže Tomislav Družak.
Kako je kampanju protiv pretvorbe i privatizacije često inicirala i vješto koristila oporba, HDZ je tražio neko rješenje, posebno nakon što je potpredsjednik HFP-a za prodaju Blažević otišao iz Fonda. U HFP-u su htjeli popraviti imidž pa su angažirali Stipu Hrkaća, koji je došao iz Kanade. Hrkać je imenovan potpredsjednikom sektora prodaje u HFP-u.
– Htjeli su nekoga tko dobro govori engleski kako bi mogao popraviti imidž Fonda i privući ulaganja iz dijaspore – priča Hrkać koji se u Hrvatsku vratio u travnju 1996., a potpredsjednikom HFP-a imenovan je u srpnju iste godine. Kako bi se popravio imidž Fonda, sjednice UO su tada bile javne, novinari su redovito pozivani. Međutim, odluka o transparentnosti nije se pokazala najboljom.
– Htjeli smo uvjeriti javnost da se ništa ne krije, međutim, čim se čuje na raspravi jedno suprotno mišljenje, sutra su novine pune toga. I stvara se kontraefekt. Paradoksalno, ali transparentnost je koštala HFP imidža – uvjeren je Hrkać.
U početku privatizacije medijski napadi fokusirali su se na to da HDZ želi monopol i da zbog toga privatizacija ide sporo. Poslije su se, međutim, nastavile priče o tome da je riječ o neodgovarajućem modelu privatizacije – prodaja nasuprot masovnoj podjeli dionica. Zatim, da su u prednosti politički podobni, dijaspora i Hercegovci itd. Mediji su pak objavljivali sve o “pljački stoljeća”, ratnom zločinu koji ne smije zastarjeti, o grabežu, kriminalu zbog kojeg je nestalo 500 tisuća radnih mjesta, o tome kako se rasprodaje obiteljsko srebro itd. Zatim, moglo se čitati o tobožnjoj Tuđmanovoj ideji prepuštanja hrvatskog gospodarstva bogatim obiteljima, o prepuštanju banaka strancima itd. Realna je slika, prema Borislavu Škegri, bila svjetovima udaljena od prevladavajuće, doslovce nametnute i uspostavljene s pretenzijom konačne istine.
– Katastrofalno negativne ocjene privatizacija je zaslužila najvećim dijelom kao plod političkog nadmetanja i politikantske manipulacije u borbi za vlast – uvjeren je Škegro.
– Medijsko blaćenje privatizacije – otkriva Škegro – silno su pomogli i platili zainteresirani potencijalni kupci. Konkurente je trebalo medijski ocrniti, a provoditelje nadmetanja unaprijed proglasiti korumpiranima ili politički pristranima – kaže.
Škegro navodi i primjer iz iskustva kojem je kao predsjednik upravnog odbora osobno svjedočio. Konkurenti su se u utrci za poduzeća toliko međusobno optuživali da je to postajala groteska.
Kontrola 395 društava
– U živom mi je sjećanju natječaj za prodaju većinskog paketa dionica jednog manjeg kapaciteta za preradu mesa. Bila su tri ponuđača. Svaki od njih je onu drugu dvojicu, čak i u svojim službenim ponudama, prokazivao kao prikrivene “srbočetnike”, a sebe isticao kao udrugu domoljuba i socijalno osjetljivih ljudi – kaže Škegro.
Kako bi se već stvorena slika o pretvorbi i privatizaciji ublažila u hrvatskoj javnosti, HFP je početkom 1997. objavio prigodnu knjigu koja sustavno demantira navode u medijima. Knjiga nosi naslov “Privatizacija u Hrvatskoj” s podnaslovom “Najčešći primjeri netočnih tvrdnji o privatizaciji i ulozi Hrvatskog fonda za privatizaciju u tom procesu”. Autorstvo je potpisao Stipe Hrkać. On je u knjizi, potkrijepljenoj podacima, odgovorio na optužbe medija. Hrkać je zbog optužbi da je Fond pretvorio svu društvenu imovinu, među ostalim, podsjetio da je od ukupne vrijednosti bivše društvene imovine u RH, procijenjene na 75,8 milijardi kuna, putem HFP-a na javnim natječajima na prodaju ponuđeno samo 3,6 milijardi kuna vrijednih dionica. Zatim, izrijekom je naveo da radnici nisu bili vlasnici te imovine. Prigovor da je svim građanima trebalo podijeliti dionice Hrkać je odbio navodeći primjer zloporabe investicijskih fondova u Češkoj.
Na prigovor medija i javnosti da je mali dio građana mogao sudjelovati u privatizaciji, Hrkać je naveo podatak da je HFP sklopio ugovore s više od 700 tisuća zaposlenika-dioničara, nakon čega je uslijedila kuponska privatizacija. Prigovor da HFP nije ništa učinio da se spriječe malverzacije, Hrkać u knjizi odbacuje i podsjeća da je Fond proveo kontrolu u 395 društava na temelju zahtjeva te da je u devet društava poništena suglasnost za pretvorbu (Adriainvest Zagreb, Coning Varaždin, Turisthotel Zadar, Modea Garešnica, Jadran holding Crikvenica, Jadroagent Rijeka i Jadera Zadar). Usto, u slučaju Konstruktora iz Splita HFP je deklarativno ustvrdio da privatizacija nije provedena po zakonu.
Financijska policija utvrdila je da su dionice kupovane iz sredstava poduzeća ili fiktivnim ulaganjima – dokapitalizacijom. Fond se, naime, kako navodi Hrkać, suočio s problemom jer su upravni sporovi s upravama i vlasnicima poduzeća čija je privatizacija ukinuta trajali tri godine, nakon što su oni iz Fonda prijavili malverzacije. Odlukom Ustavnog suda RH kojom je neustavnim proglašen članak 17. Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća zadan je veliki udarac HFP-u. Naime, člankom 17. predviđeno je da Fond može i nakon upisa u sudski registar obaviti kontrolu pretvorbe, ali je članak proglašen neustavnim.
Sudeći po medijima, dežurni krivci za privatizaciju bili su tajkunske zvijezde Miroslav Kutle, Vjekoslav Gucić, Luka Rajić i nekolicina drugih. Kutle, Gucić i Rajić postali su paradigma privatizacije, tajkunizma i svega lošeg što proizlazi iz toga. Kutlu se u medijima napadalo sa svih strana, povezivalo ga se s desnom “hercegovačkom” frakcijom HDZ-a, odnosno s Ivićem Pašalićem itd.
– Ne kažem da Kutle nije radio sranja, ali on je mala beba prema onome što su uzeli tehnomenadžeri i komunistički direktori. O njima se nikad nije pisalo niti su se potezala pitanja o privatizaciji poduzeća koja su se bavila najunosnijim poslovima. Osim toga, gdje su napisi o bankama, Ini, turističkim poduzećima, brojnim srednjim poduzećima itd. Napadajući Kutlu stvarana je dimna zavjesa za sve druge pljačke. Vičući “drž’te lopova” drugi su se i te kako obogatili – priča jedan od bivših političara, koji je bio jako blizak Tuđmanu.
Nikica Valentić, bivši premijer, izjavljivao je da je privatizacija bila uspješna, a tamo gdje nije bila – krivi su, kaže, vlasnici poduzeća.
– Ti nesretni slučajevi, poput Kutle i Gucića, najviše su štetili ljudima koji su išli u privatizaciju. Kutle jednostavno nije bio u stanju voditi tolike tvrtke – govorio je Valentić.
– Kutle je izbačen kao paradigma pogrešaka HDZ-ove vlasti. On je pametan čovjek, ali su mu podvaljivali. Dobivao je kredite od Zabe, zalagao ta poduzeća. Kako nije znao upravljati, radnicima nije isplaćivao plaće. Onda zatvori poduzeće, proda nekretnine pa se namire i on i banka. Problem je u tome što su oni otpuštali radnike. Prema podacima Državne revizije, 384 tisuće radnih mjesta izgubljeno je zbog procesa privatizacije – objašnjava jedan od ekonomista.
Tuđmanov zahtjev
Kutle, koji je imao 128 firmi, mišljenje je Davora Šterna, nije mogao upravljati tim tvrtkama jer većina njih nije ništa ni vrijedila. U privatizaciji, prema Šternu, uspjeli su Dragutin Drk, predsjednik uprave i vlasnik Vindije, Anđelko Leko, suvlasnik HUP-a Zagreb i predsjednik uprave HUP-a, Ante Vlahović, suvlasnik Adris grupe, Ivica Todorić, vlasnik Konzuma, i drugi koji su znali upravljati kompanijama, poput Domagoja Miloševića, vlasnika Pastora itd. Usto, prema njegovu mišljenju, uspješno je izvedena privatizacija firme Ericsson - Nikola Tesla, Končara i Gredelja u nekim segmentima. Podravka je opstala itd.
– Luka Rajić je ispao jako inteligentan, ali je netko bio iza njega, iza te operacije privatizacije Dukata. Tko je to, ne znam, neki govore da iza njega stoji Borislav Škegro. Ali, koliko vidim, Škegro nema novca. Ako je bio u pozadini te operacije, morao bi imati novca, a on ga nema – objašnjava jedan od poduzetnika. No, Borislav Škegro je svojedobno bio prilično uvrijeđen medijskim špekulacijama da ga se povezuje s Rajićem.
– Godinama me se u medijima optuživalo da sam prikriveni (su)vlasnik jedne poznate zagrebačke kompanije (Dukata, nap. a.), 2007. prodane poznatoj multinacionalnoj kompaniji, Lactalis. Brojni su nadobudni novinari istraživači uludo utrošili vrijeme tražeći izravne ili neizravne dokaze mog vlasništva. Na svoju žalost i na moju štetu, nikakve mi dionice nisu pronašli. Kada sam već stigmatiziran kao vlasnik, da barem “keširam” nešto... No priča o mojim mljekarskim dionicama i dalje živi. Otiđite na bilo koji od web-foruma na te teme pa se uvjerite sami – objašnjava ogorčeni Škegro.
No, mediji su 90-ih počeli oštro napadati i Tuđmana zbog pretvorbe i privatizacije. Najprije su ga napadali da štiti tajkune, odnosno dvjesto obitelji.
– Kad se govorilo o tajkunima, moj otac je tražio da se sve to istraži. Njegova je uzrečica bila: Nema demokracije bez odgovornosti! Tražio je da se kazne svi koji su činili nepravilnosti. Nije, međutim, njegovo da podiže kaznene prijave protiv tajkuna! – izjavljivao je Miroslav Tuđman.
Međutim, mediji nisu stali samo na tome nego su napadali i članove obitelji predsjednika Tuđmana, posebno kćer Nevenku koju su povezivali s Todorićem te sina Stjepana i unuka Dejana Košutića. Nikica Gabrić, vlasnik klinike Svjetlost, tvrdi da se jedino Miroslav Tuđman od članova obitelji prvoga predsjednika nije obogatio, a da za ostale nije baš siguran. U medijima su često Nevenku Tuđman, kćer prvog predsjednika, povezivali s Todorićem. Ta je “veza”, navodno, bila izravna posljedica privatizacije Unikonzuma i poslovnog uspona obitelji Todorić.
Sutra: Todorićev uspon. Kako su sindikati pokušali spriječiti neprijateljsko preuzimanje Unikonzuma. Tajne pregovora s Agrokorom
>> Udba u pretvorbi, Mesić u cementari, Čović ‘lijek’ za Plivu
>> Kreće cirkus – torbari kupuju dionice i preuzimaju tvrtke
