Subota 17. studenoga
Protiv Glavaša dokaza nema, Bernardić ne mari
Kraj je tjedna u kojem me se osobito dojmila izjava Davora Bernardića poslije najave Branimira Glavaša da će ga tužiti sudu jer ga je nazvao ratnim zločincem. Dakle, predsjednik SDP-a na Facebooku je napisao: “Evo još jedan koji će me tužiti jer govorim istinu. Činjenica da je Glavašu presuda poništena samo pokazuje koliko je loša situacija u hrvatskom pravosuđu. Ni Ramljaci, ni Glavaši, ni ini kriminalci neće me svojim tužbama spriječiti da govorim. To je moje pravo i dužnost, kao zastupnika u Saboru.” Kako zna da je Glavaš ratni zločinac? Po tome što je glavne “dokaze” na sudu iznio čovjek koji je, po tvrdnji obrane, šest puta mijenjao iskaz? I kojemu je državni tužitelj Mladen Bajić protuzakonito dao status krunskog svjedoka, a Županijski mu je sud taj status ukinuo jer je, po vlastitom priznanju, u ratu učinio zločin? Ili po tome što je sam vidio Glavaševe navodne zločine? Da ima osjećaj srama, poštovanja prema institucijama, da se ikad uvjerio, a uvjeriti se mogao, kako je za mnoštvo Osječana Glavaš spasilac i ratni heroj a ne ratni zločinac, ne bi Bernardić govorio kako govori. Ali on je nasljednik stranke koja je uvijek imala svoju istinu i u ime te “istine” dokazano smicala desetke tisuća ljudi dok su sve optužbe protiv Glavaša bez dokaza.
Nedjelja 18. studenoga
Populisti ‘raspiruju’ zabrinutost, vlast neistine
Staljinističko odricanje od Stiera u samoborskom HDZ-u zbog njegovih “pučističkih” namjera na proslavi Martinja nije usamljeno. Šefica diplomacije Marija Pejčinović Burić izjavljuje: “Populiste u Hrvatskoj nije teško prepoznati, raspiruju strah i nesnošljivost.” Koja ljupka komunistička fraza! Za one koji se ne sjećaju komunizma evo takve rečenice iz vremena komunističkih glavosječa. Dakle – nacionaliste (ili kontrarevolucionare) u Hrvatskoj nije teško prepoznati, raspiruju mržnju i netrpeljivost. I ne samo da su fraze slične nego se odnose na iste “nesnošljivce” – hrvatske domoljube i druge “ekstremiste”. I ne samo da se odnose na iste nepoćudnike nego su slični i glavni vlastodršci – danas su to “neprikosnoveni” Plenković i njegov prvi policajac Božinović, oba odani Jugoslaviji i njezinim Kardeljima i kad se već temeljito zaljuljala. A naslijeđene su i obmane. Vlast je tvrdila da u Istanbulskoj konvenciji uopće nema rodne ideologije, no riječ “rod” u njoj se spominje više od dvadeset puta. Također, vlast i ministrica tvrde da Marakeški sporazum daje samo “neobvezujući okvir” i ni na što ne obvezuje, a riječi “obveza” i “obvezuju se” (države potpisnice) nalaze se na 45 mjesta! I dok “populisti” s pravom “raspiruju” zabrinutost, vlast raspiruje neistine.
Ponedjeljak 19. studenoga
Kao i Bleiburg, Račan je krio i Harrisonovo cvijeće
Sinoć na HTV-u izvrstan francuski film “Harrisonovo cvijeće” koji je u vrijeme lijevo-liberalne vlasti godinama skrivan od hrvatske publike. Kad ga je otkrio Antun Mateš, počela je hajka na tog poznatog zagrebačkog slikara i širenje laži o sadržaju filma koji još nitko nije bio vidio, u čemu je prednjačila Hrvatska televizija. Prije toga na HRT-u je Račanova vlast napravila veliku čistku, u sklopu nezapamćene čistke u cijeloj zemljii – u institucijama, zdravstvu, školstvu, državnim tvrtkama, medijima u državnom vlasništvu... No ni u čemu nije tako jasno ta vlast pokazala svoju narav kao u čuvanju javnosti od “Harrisonova cvijeća”, u kojem su Srbi u ratnom Vukovaru prikazani kao brutalni zločinci. Tako je svojevrsna zabrana toga filma ušla u slavni niz SDP-a – optuživanje HDZ-a kao “stranke opasnih namjera”, predaja oružja Teritorijalne obrane u Hrvatskoj jugoarmiji, izlazak SDP-ovih zastupnika iz Sabora kad se glasovalo o hrvatskoj samostalnosti, “detuđmanizacija”, ukidanje pokroviteljstva Sabora nad komemoracijom u Bleiburgu itd.
Utorak 20. studenoga
Peveci i Todorići učinili su više dobra nego zla
Poslije televizijskog povratka Višnje Pevec na estradu, mediji obnavljaju priču o usponu i padu Pevecovih u trgovačkom divu Pevec, koji su izgubili i završili u zatvoru. Kad mi što zatreba, odem u Pevec u Škorpikovoj u Zagrebu jer mi je blizu, i uvijek me se dojme veličina prostora i nepregledni izbor robe koji toj trgovini daju obrise svjetske moći. Obuzme čovjeka ponos što Hrvatska ima tako moćan domaći trgovački lanac koji ga uvjerava da mu vrijedi i zemlja u kojoj živi. Pa pomislim – ne bi li, unatoč njihovu poslovnom slomu, optužbama i suđenju, trebalo imati mnogo više poštovanja prema bivšim vlasnicima Zdravku i Višnji Pevec, jer tako velikim oni su ga učinili. Treba zahvaliti sposobnosti uprave koja ih je naslijedila i Pevec ponovno osovila na noge, ali ne bi to mogla učiniti da veličinu tvrtke nije stvorio bračni par. Puno više poštovanja zaslužuje i Ivica Todorić, koji je, svemu unatoč, ostavio u nasljeđe veliki Agrokor i unutar njega spašene mnoge tvrtke. I zacijelo bi se dalo izračunati da su i Peveci i Todorići napravili neusporedivo više dobra nego zla zbog kojeg su pali. I teška je nepravda što je Agrokor “spašavala” vlast Andreja Plenkovića koji će, za razliku od Todorića i Peveca, iza sebe ostaviti samo prazninu kojom se širila njegova taština.
Srijeda 21. studenoga
Strah od terora većinskog naroda u BiH opravdan
Na obilježavanju obljetnice jedne muslimanske ratne brigade odlazeći predsjedatelj Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović ustvrdio je kako se Srbi ujedinjavaju, ujedinjavaju se i Hrvati, a samo se Bošnjaci razjedinjavaju. Pa je stoga pozvao na jedinstvo Bošnjaka i na naoružavanje BiH ne želi li više biti “krajnja adresa”. Kontekst je jasan, to je poziv na naoružavanje većinskog naroda, kao da dva druga naroda i ne postoje, kao da BiH pripada samo jednome a Srbi i Hrvati su ionako uz Srbiju i Hrvatsku. Ukratko rečeno, budućnost BiH je budućnost mogućih oružanih sukoba, a naoružani Bošnjaci jedino su jamstvo sigurnosti BiH. Nemoguće je zamisliti da najviši politički dužnosnik Hrvata ili Srba pozove na jedinstvo hrvatskog ili srpskog naroda i u isti mah na naoružavanje BiH. To znači da samo bošnjački političari smatraju i to manje ili više otvoreno govore, kako je BiH samo njihova i kako su jedino oni pozvani da je štite i zaštite. Stoga su strahovi i Srba i Hrvata od većinskog političkog terora posve opravdani.
Četvrtak 22. studenoga
Nekoliko mjeseci vojske mladima bi koristilo
U jednom intervjuu pročelnik zagrebačkog Gradskog ureda za upravljanje u izvanrednim situacijama Pavle Kalinić govori i o mogućnosti slanja vojske na granicu zbog migranata, pa kaže: “Preduvjet bi bio da imate vojsku. Nisam siguran da Hrvatska može svojom vojskom pokriti granicu. Hrvatska vojska nije brojčano dovoljna, a i ispodprosječno je opremljena. Dugoročno, treba uvesti obvezan vojni rok za sve, i žene i muškarce, odmah nakon srednje škole. Da ljudi nauče neke osnovne stvari. Hrvatska se ponaša kao da nikad nije bila u ratu, kao da je Švicarska.” Odavno se u prigodama zauzimam za povratak obveznog vojnog roka, bila ga je navijestila i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, neko mu je vrijeme bio sklon i ministar obrane Damir Krstičević, ali je odustao. Ako, po Kaliniću, nemamo dovoljno vojske za granicu, nemamo je dovoljno ni za druge sudbonosne prilike i zadatke. Nekoliko mjeseci vojske mladima ništa ne bi oduzelo, ali bi ih, uz stjecanje vojničkih znanja i vještina i jačanje patriotskog osjećaja, i osobno obogatilo: očvrsnuli bi, naučili živjeti neovisno o roditeljima, disciplinirali se...
Petak 23. studenoga
Ekonomski na dnu, ali prvi u ljubavi za migrante
Dosad su Marakeški sporazum odbacili Poljska, Austrija, Češka, Mađarska, Bugarska, Estonija, Izrael, Australija i SAD. Osim u jednoj, u svim tim državama živi se neusporedivo bolje nego u Hrvatskoj, gospodarstva su im uspješna, a europske zemlje među njima na ljestvicama EU u svemu su uvelike iznad Hrvatske. No nije tako samo kad se uspoređujemo s Europom, zaostajemo i za desecima afričkih, azijskih i južnoameričkih zemalja. Hrvatska je po djelotvornosti pravnog sustava u rješavanju sporova 134. od 138 zemalja, po učinku je oporezivanja na poticanje investicija 132. među 138 zemalja, po učinku oporezivanja na poticanje rada 134. Po sposobnosti države da privuče talent nalazimo se na 133. mjestu, a po kapacitetu da ga zadržimo na 132. mjestu. Doduše, istina je ono što je rekao Plenković – da bi u Africi vapili za hrvatskim standardom (ta izjava doživjela je nezapamćeno izrugivanje na društvenim mrežama) – ali su po nominalnom BDP-u od nas bolji deseci zemalja sa svih kontinenata. Mi smo u društvu loših ili najgorih pa nam i zato kad je riječ o Marakeškom sporazumu smeta društvo Austrije, Češke, Australije, Amerike... Ali ako smo u svemu među najgorima, Istanbulska konvencija i Marakeški sporazum pokazuju da smo među prvima u zaštiti nastranosti i ljubavi za migrante.
Razgovor s predsjednicom Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa Natašom Novaković
Bošnjaci su bez Srba i Hrvata u BiH izgubljen narod koji ekonomski i demografski propada. Gdje Bošnjaci čine većinu, to je raspad sistema. Izolirana bihačka županija se totalno ispraznila od Bošnjaka, a Sarajevo ih još dodatno uništava migrantima. Sarajevo imaa stalne redukcije vode, zagađen im zrak, Arapi ih preplavili, a Tuzla je bošnjački grad koji najbrže demografski propada. Nakon 9 mjeseci 2018., rođenih u Tuzli je 584, a u npr. Mostaru 754 rođenih, a Mostar prema popisu 2013. ima manje stanovnika od Tuzle. U npr. Zapadnom Mostaru koji ima 60 tisuća stanovnika (90% Hrvati) radi 25 tisuća osoba, a u cijeloj Tuzli 24 tisuće osoba u radnom odnosu. Bošnjaci danas demografski prosperiraju točno na onim područjima gdje su pod kontrolom Srba (Sandžak) ili u dodiru s Hrvatima (dijelovi Srednje Bosne, Istra, Rijeka i Zagreb) gdje je vidiljivo da imaju demografski rast, a gdje god Bošnjaci imaju svoju vlast i većinu, manje ih se rađa i više umire.Taj model gdje Bošnjaci misle da imaju kontroliranu vlast samih nad sobom i sva prava vladanja nad cijelom BiH nije toliko ni loš za Srbe i Hrvate jer to najviše šteti samim Bošnjacima, demografski ih slabi i ubrzava raspad BiH. Bošnjaci su nestali iz Republike Srpske, a i u Hercegovini nemaju budućnosti. Sarajevo je stvorilo toliku mržnju prema Hercegovini da je po defaultu Hercegovac=Hrvat. Bošnjački akademici promoviraju brisanje imena Hercegovina, a u takvoj atmosferi Bošnjaci se u Hercegovini osjećaju kao pajcek u Islamabadu.