Damiru Magašu, utemeljitelju i prvom rektoru Sveučilišta u Zadru, osnivaču studija geografije u Zadru i autoru prve Geografije Hrvatske nedavno je jedan od nacionalnih vodećih dnevnih listova odao priznanje za znanstveni rad.
Njegovo ime uvažavaju stručnjaci u cijeloj Europi. Tako, primjerice, u bečkom osvrtu Petera Jordana na englesko izdanje Magaševe knjige Geography of Croatia stoji da je Magaš jedan od vodećih geografa Hrvatske danas. Njegov koncept regionalizacije Hrvatske, temeljen na znanstvenom pristupu, unatoč permanentnoj aktualnosti do sada nije bio zanimljiv vodećim hrvatskim medijima u kojima godinama o regionalizaciji raspravljaju mahom isti ljudi.
Već godinama su aktualne priče o regionalizaciji Hrvatske. Što se pod tim misli?
U hrvatskom javnom prostoru, pod regionalizacijom se najčešće podrazumijeva upravno-politički ustroj RH na regionalne cjeline i podcjeline. Inače, struka prepoznaje, brojne vrste regionalizacija. Među zemljopisnima najčešće su fizionomska, prema prirodnim obilježjima i krajoliku, npr. Posavina, Podravina, Pokuplje, Ravni kotari, Gorski kotar, Zagorje i sl. i gravitacijska prema vodećim središtima primjerice Zagrebačka, Splitska, Zadarska, Riječka, Osječka, Varaždinska ... Primjenjuju se i upravno-teritorijalna, pa su županije u RH regije; statistička, np. regionalizacija EU s tri razine pa su naše županije NUTS regije 3. reda, Jadranska Hrvatska i Kontinentalna Hrvatska 2., a Hrvatska u cjelini regija 1. reda; zatim ekonomska regionalizacija - turističke regije, industrijske, poljoprivredne, i sl.; crkvena (crkvene pokrajine, biskupije i sl.), pa vernakularna ili povijesna regionalizacija itd.
Pojedinci traže ukidanje županija?
Zahtjevi za osnivanjem 4-5 regija 2. razine u RH, propali su i u prvim pregovorima s EU 2000.-2007. kad su dogovorene tri NUTS-2 regije, a i pri pokušajima kukuriku koalicije 2012. kad je model s tri regije zamijenjen od 2013. s dvije NUTS-2 regije. Pratili su ih i prohtjevi za ukidanjem županija Tada nisu predlagani neki suvisli modeli regija trećeg reda u RH, forsirala se uloga četiri vodeća grada. Regionalizaciju Hrvatske na županije kao NUTS-3 regije uvažava i EU, iako deset županija ne zadovoljava kriterij 150-800 tisuća stanovnika.
U nekim političkim krugovima diže se prilično velika galama protiv sadašnjeg upravno-teritorijalnog ustroja države?
Hrvatska 25 godina ima razmjerno stabilan, i unatoč galami protiv županija i općina, prilično učinkovit upravno-teritorijalni ustroj, povremeno napadan pod izlikom da gospodarski slabi zemlju. Izglednije je da su sve jači „birokratski mastodont“ središnje uprave, snažna centralizacija od 2000., hijerarhijska nesustavnost, zakonodavni košmar i oduzimanje ovlasti i novca jedinicama regionalne i lokalne samouprave, odgovorniji za slabljenje gospodarske i demografske snage. Treba razmisliti koje bi nesagledive potrese uzrokovalo radikalno ukidanje županija i općina.
Vi ste za decentralizaciju?
Decentralizaciju potaknutu uvođenjem županija, gradova i općina treba jačati sveobuhvatnim razvojem svih dijelova RH. To se, naravno protivi konceptu centralizacije funkcija, moći i kapitala u glavnom i još 2-3 grada, gdje su i goleme političke elite koje to otvoreno ili skriveno potiču. Brzinskim odlukama i uredbama pojedina ministarstva i vlade provodili su takav model. Čini se da je sada vlast ipak sklonija poticanju samouprave, što potvrđuju i izjave Predsjednice države i pojačano dislociranje sredstava županijama, gradovima i općinama.
Je li želja pojedinih političkih struktura za regionalizaciju zapravo svjesna namjera za političku destrukciju Hrvatske?
Pitanje regionalizacije i teritorijalnog ustroja složeno je i ne trpi brzopletost. Bez široke rasprave, preradikalne inicijative unose antagonizam, a loša rješenja dodatno usporavaju razvoj. U vrijeme ljevičarske vlade jednostrani skupovi bili su u funkciji centralizacije i vodeće uloge 3-4 grada što bi neumitno ponovno naglasilo periferizaciju glavnine državnog prostora. Dakle, stupanj decentralizacije, postignut uvođenjem stoljetnog ustroja RH na županije, gradove i općine, ne bi trebalo dokidati nego jačati kroz ravnomjerni razvoj. To se protivi konceptu koncentracije i jake polarizacije, koji se brzinskim odlukama i promjenama propisa praktički provodio od ukidanja Županijskog doma Sabora 2000. donedavno. Dijelom se stanje popravilo tijekom 2017. i 2018., a na tome treba i dalje ustrajno raditi.
Što bi značilo smanjenje broja županija?
Ostvarenje, danas sve tiših prijedloga smanjenja broja županija na tek 5 (7), vratilo bi centralistički koncept teritorijalnog uređenja SFRJ iz 1962. kad su ukidani kotari i općine, a odlučivalo se u snažnim partijskim lobijima nekoliko najvećih gradova. Uz goleme demografske gubitke u Drugome svjetskom ratu i surovu partijsku odmazdu genocidnih razmjera u poraću, unatoč pojedinim uspjesima, dovelo je to, do nazadovanja, izolacije i ispražnjavanja raznih dijelova Hrvatske: gorskog, otočnog i drugih. Model velikih općina i 4 velika grada niti je ovdje tradicionalan (županija je do kraja Prvoga svjetskog rata, s okruzima u priobalju, bilo oko 15), niti je gospodarski i geostrateški opravdao postojanje.
Ipak, ne može se ignoriratri činjenica da kod nas postoje povijesne regije – Slavonija, Dalmacija, Istra, Lika, Zagorje...?
Postojanje povijesnih/vernakularnih regija, raznih razina od Slavonije, Dalmacije, preko Istre, Like, Zagorja, Gorskog kotara, Kvarnera, Međimurja, Moslavine, Banovine, Korduna, do Krbave, Ravnih kotara, Srijema, Baranje, Zagore, Bukovice, Makarskog primorja, Konavala itd. nitko ne negira, one su vrijedno tradicionalno i kulturološko naslijeđe. Novi pokušaji političke podjele suvremene Hrvatske, na „regije“, pokrajine, čak i „zemlje“ Slavoniju, Dalmaciju, Istru, Dubrovnik, Liku, Međimurje danas su izraz uglavnom posrnulog autonomaštva, mahom minorni, ali ponekad i lukavo smišljeni. Danas, usuprot tim pokrajinskim modelima iz doba imperijalnih sila i njihove diobe naše zemlje, prevladava kohezijski upravno-teritorijalni model.
Je li veliki broj općina ipak preveliki uteg za državu koja ih financira?
Tako bi većina europskih zemalja mogla ukinuti tisuće općina pod izlikom da su im uteg. Država, tj. vlade, trebaju osigurati (samo)upravnim razinama hijerarhijske odnose i protočnost ovlasti koji jamče uspješnost. Svaki je prostor važan pa i kad je ekonomski slabiji. Tek mali broj općina, onih s minimalnim brojem stanovnika (to ne vrijedi za pojedine otoke) čije je jedino naselje općina sama sebi, možda jest za raspravu. Neutemeljeni zahtjevi mahom su politikantski ponavljali stereotipe pa i s ciljem da se sustav županija, gradova i općina dezavuira i konačno poništi.
Pitanjem regionalizacije više se bavi politika nego struka, zar ne?
Upravno-teritorijalni ustroj, tj. regionalizacija županijskog tipa i prilagodba učinkovitoj shemi vodećih županijskih/regionalnih središta te EU NUTS regionalizaciji, ne smije biti posljedica politikantskih ambicija. U svrhu održivog razvoja treba odražavati optimalnu spregu mreže gradova, njihovih urbanih kompleksa, aglomeracija, konurbacija i njima gravitirajućih područja. I dok je lijeva politička opcija bez dubljih analiza najprije grčevito gurala regionalizaciju s 4-5 regija, a u zadnjim izbornim godinama kalkulirala s nekakvim kvalitetnijim županijama, MOST, čini se, nema jasnog stava, tj. divergira od oko 5 regija do potreba stručnih ekspertiza kojima bi se tek odredile regije, možda županije, a možda i ne. Domoljubna koalicija smatra da županijski ustroj nije prepreka razvoja, što više, treba mu omogućiti bolje uvjete. Tako, dok je kukuriku koalicija (sada opozicija radi isto ali tiše) poticala ukidanje županija, mnogih gradova i općina, sada su obnovljeni opsežniji razgovori s županijama i gradovima, obećava se temeljitiji i demokratski pristup.
SDP, a posebno Milanovićeva administracija, zalagala se za drukčiju regionalizaciju?
Još od 2000. godine, a posebno 2012.-15. javnost se suočavala s idejama raznih preustroja. Potiho ili robusno, ali apodiktički, sve moćnija tijela ukidala su urede, ispostave i tijela pa i javna poduzeća u županijskim središtima, centralizirajući ih u Zagrebu i 3-4 grada, sjetimo se samo Baukove „reforme“ porezne uprave. Često bez pravog sudjelovanja šire javnosti, vodilo je to državi s pet regija. Takvim modelima više ili manje bliske su rasprave npr. Ivana Koprića i drugih, u medijima i tada i danas, za razliku od onih s drukčijim mišljenjima, najviše prisutnih. Promicanje konstrukcija s 4-5 ili, s izdvojenim Zagrebom, 5-6 regija, sve do ishitrene s 8-9 povijesnih regija i podregija uključivši Međimurje, Istru i Dubrovnik, pokazuje neznanje o sustavu vodećih županijskih središta. Kao logistička, gravitacijska i razvojna žarišta u decentraliziranoj mreži hrvatskih regionalnih cjelina/županija ona imaju prvorazredno značenje. Takvi recepti negirali su prihvaćeni statistički ustroj RH, nisu bili usklađeni s NUTS-2 regijama (Jadranska i Kontinentalna Hrvatska), odnosno županijama/regijama NUTS- 3 razine (u čemu bi eventualno trebalo težiti približavanju EU kriterijima). Dva područja, slavonsko i dalmatinsko, prelazila su 800.000 stanovnika, dakle bila su veća, a 3-4 manja, pa su se miješale razine regionalne raščlambe. Negiranje uloge županija najizravnije je pogađalo već afirmirana regionalna/županijska središta tipa Zadra, Slavonskog Broda i drugih. Naime, njihovi širi gravitacijski prostori ponovno bi, kao i u bivšoj SFRJ, postali periferni sektori udaljenih uprava.
Kako biste Vi administrativno uredili Hrvatsku?
Županijski sustav odgovarajuće i potencijalno vrlo učinkovito rješava upravno-teritorijalni ustroj Hrvatske. Osim tradicionalnih vrijednosti, u vrijeme dr. Franje Tuđmana prepoznati su gospodarska, kulturološka i geopolitička važnost, učinkovitost i funkcionalnost takvog ustroja. Osim što je trajao čitavo tisućljeće, u suvremenim uvjetima EU fondovi mu, odgovarajuće korišteni, pružaju velike mogućnosti, pa i najnerazvijenijima i najmanjima. Ako bi se išta mijenjalo, to su manje preinake. Broj općina i gradova sukladan je većini zemalja EU pa i tu nema potrebe bitnog mijenjanja, posebice ne povratka na stotinjak starih općina. Dakle, postojeći upravno-teritorijalni ustroj uglavnom je korektan te ga, uz stalno poboljšavanje, podržavam.
Bavili ste se konceptom teritorijalnog ustroja Jadranske Hrvatske. Kako biste Vi ustrojili Jadransku Hrvatsku?
Sedam županija Jadranske Hrvatske prepoznatljive su, u ponečem vrlo različite i samosvojne, prostorne cjeline ujedno i regije EU NUTS-3 razine. Ipak, uz tri grada, Rijeku, Zadar i Split oblikovali su se urbanizirani kompleksi (tzv. „urbane regije“) s preko 100 tisuća stanovnika, s najvećim utjecajima u prostoru, pa i izvan županija te Pula za Istarsku županiju. Dubrovnik, uz županijsko, ima međunarodno značenje u turizmu i kulturi, a za Hrvatsku stratešku važnost i ulogu. U ličkom prostoru takvo se središte nije razvilo, a Šibenik, iako znatno depopuliran, snažno je županijsko središte. Treba i dalje jačati funkcije svih središta, posebice poticati demografsku obnovu Ličko-senjske, Šibensko-kninske i dijelova Zadarske županije koji su demografski najviše stradali u srpskoj agresiji na Hrvatsku, a zbog svojedobne talijanske uprave u Zadru i njegova rušenja u Drugome svjetskom ratu, još otprije dugo su trpjeli izolaciju i periferizaciju. Sada je to prostor izglednog razvoja.
Što ako Europa ustraje na ispunjavanju demografskih kriterija za jedinice NUTS 3 razine, da moraju imati minimalno 150 tisuća stanovnika?
Ako bi se u EU ili u nas možda ustrajalo na demografskom kriteriju za NUTS-3 jedinice, tako da imaju najmanje 150 tisuća stanovnika (tri županije Jadranske i 7 županija Kontinentalne Hrvatske ga ne ispunjavaju) treba razmišljati o novim rješenjima. Moglo bi se raditi o prostornim kompleksima oko vodećih gradova u smislu kooperacija pojedinih županija, ali ne i o njihovu ukidanju. Uz demografski kriterij u pitanju su i kvalitetna logistika i odgovarajuće snažna središta.
O takvom konceptu pisali ste u Geoadriji, u posebnom izdanju Austrijske akademije znanosti te u Političkim analizama, ali i u Geografiji Hrvatske.
Taj model oslanja se ponajprije na Rijeku, Split, Zadar koji imaju i vanžupanijske utjecaje, te dijelom Pulu, s posebnim značenjem Dubrovnika unutar splitsko-dubrovačkog kompleksa. S obzirom na istovrsne demografske deficite i dugotrajnu periferizaciju, praktična jedinstvenost sjevernodalmatinsko-ličkog prostora i suvremeno prožimanje rješenje su za tamošnje tri županije. Pretežno mali otoci, okrenutost Ravnim kotarima, Pozrmanju i Pokrčju s povezanim resursima ličkih voda, zajednički P.P. „Velebit“ s koncentracijom nacionalnih parkova i parkova prirode, suvremena životna poveznica autocestom i jako prometno, trgovačko i uslužno značenje Zadra upućuju na njihovo logično povezivanje s njim. Među hrvatskim gradovima njegova urbana regija pokazuje osobitu vitalnost s time da jasne odgovarajuće regionalno/subregionalne uloge Šibenika, Gospića i Knina stalno jačaju. Model je opravdan i stoga što su zbog politički i demografski jačih i desetljećima snažno poticanih Splita i Rijeke, njihove urbane aglomeracije dostigle ponekad i opasna zasićenja (izgradnjom, prometom, onečišćenjem i sl.). Ona u osjetljivom sredozemnom ambijentu krša i priobalja čine velike probleme razvoja i traže skupa rješenja. Za političke elite Rijeke i Splita sjevernodalmatinsko- lički prostor bio je do uvođenja županijskog sustava periferija, zona političkog dosega i dokazivanja moći, a danas se oblikuje suvremeni kompleks osnaženih sinergetskih procesa.
>> Pogledajte što je premijer Plenković rekao povodom Dana općine Rugvica
Ne postoji toliko mala općina da ne bi mogla hraniti velikog uhljeba!