Radostno klicanje, koje će večeras potresati zrak nad glavnim gradom, odjeknut će od Kotora do Drave, od Sutle do utoka Save, jednim jednodušnim glasom: Živio naš ustavni kralj Franjo Josip I.! Živila premilostiva kraljica Jelisava!” Ovako su 8. ožujka 1869. pisale Narodne novine na dan kada je Zagreb, drugi put od dolaska na prijestolje, posjetio car i kralj Franjo Josip. “Premilostiva kraljica Jelisava” bila je, naravno, vladareva supruga Elizabeta, poznatija kao Sisi. Boravak u Zagrebu od 8. do 12. ožujka 1869. bio je jedini službeni posjet ove u posljednje vrijeme ponovno popularne carice i kraljice Hrvatskoj.
Legendu o Sisi kao slobodoumnoj ženi koja je teško podnosila strogi dvorski protokol i više voljela slobodu, avanture i putovanja ponovno su posljednjih godina oživjele dvije igrane serije koje s pozornošću prati i hrvatska publika. Naravno, još veće zanimanje izazvao je njezin posjet Zagrebu 1869. koji je s vremenom pao u zaborav. Danas se od tri posjeta Franje Josipa glavnom gradu Hrvatske pamti jedino onaj posljednji, iz 1895., kada je uz ostalo svečano otvorio zgradu HNK, današnjeg Muzeja Mimara i Hrvatskog glazbenog zavoda, a trajno je u povijesno pamćenje ušlo i protestno spaljivanje mađarske zastave ispod spomenika bana Josipa Jelačića. Uglavnom je zaboravljen i prvi vladarev posjet iz 1852., u vrijeme Bachova apsolutizma, kada je policija građane držala na velikom razmaku pa mladi vladar nije uspio čuti usklike oduševljenja te je iz Zagreba otišao nezadovoljan, a navodno se i s prezirom izrazio o izgledu grada koji tada doista nije bio reprezentativan.
Ni 1869. Zagreb još nije imao izgled metropole: imao je oko 20 tisuća stanovnika, gradsko središte i dalje je bilo na Gornjem gradu jer se Donji grad tek formirao, no polagani napredak bio je vidljiv, a kad je 1868., sklapanjem Hrvatsko-ugarske nagodbe, definiran državnopravni položaj Hrvatske unutar dvojne Austro-Ugarske Monarhije, stvoreni su preduvjeti za daljnji razvoj i napredak Hrvatske i Zagreba u sljedećih 50 godina. Franjo Josip se 1867. u Budimu okrunio krunom svetog Stjepana, a time, po tadašnjem shvaćanju, i za hrvatskog kralja, pa je te 1869. prvi put posjetio Hrvatsku kao njezin ustavni vladar, kako su Narodne novine kao službeno glasilo tadašnjih vlasti predvođenih unionističkim banom Levinom Rauchom i istakle. Vlasti su, dakako, bile presretne što Franju Josipa na putovanju prati i njegova popularna supruga pa su Narodne novine s ushitom pisale: “Da nam dokaz kraljevske milosti bude savršen, dolazi uz Nj. Veličanstvo kralja takodjer i kraljica, velikodušna majka svojih narodah. Njez. Veličanstvo, premilostiva kraljica Jelisava, stupa danas prvi put na hrvatsku zemlju. I stoga je današnji dan u povjesti naroda našega dvostruko važan, dvostruko radostan.”
Samo putovanje vladarskog para iz Pešte bilo je vrlo naporno i trajalo je 12 sati: tada nije postojala pruga koja bi Zagreb spajala s Mađarskom (sagrađena je 1873., prema Koprivnici) pa su 38-godišnji Franjo Josip i 31-godišnja Sisi najprije doputovali u Čakovec, a zatim do Zagreba doputovali zaobilaznim putem preko Ptuja, Celja i Zidanog Mosta. Kako su zapisale Narodne novine, Sisi je “s neugodna puta bila postradala i malko obolila.” U brojnoj pratnji bili su i predsjednik ugarske vlade Gyula Andrássy, ali i austrijske vlade Friedrich Beust. Već od granice Hrvatske na Sutli visoke goste pratili su slavoluci, pucnjava iz mužara, krijesovi te okupljeni narod s upaljenim bakljama. Naime, Franjo Josip i Sisi u Zagreb su stigli po mraku, u 20 sati, pa su i grad i pojedine zgrade bile osvijetljene, što je davalo dodatno svečan ugođaj.
Goste su na današnjem Zapadnom kolodvoru dočekali ban Levin Rauch, predsjednik Sabora Antun Vakanović i gradonačelnik Makso Mihalić te brojna izaslanstva, uz zvonjavu gradskih zvona i klicanje naroda. Kraljica je, pisale su Narodne novine, nosila “opravu od modra baršuna sa surim krznom i jednak kalpak”. Nakon pozdravnih govora u kolodvorskoj zgradi slijedio je “ulazak u grad”, odnosno do Banskih dvora. “Ulazak Njih. Veličanstvah u grad naličio je pravomu slavlju. Kroz sjajno razsvjetljene ulice vožahu se Njih. Veličanstva uz bezprestano, gromovito klicanje naroda, koji je bio načinio špalir od kolodvora kroz Ilicu gornju i doljnju, dugu, kipnu i pivarsku ulicu, sve do banske sgrade.
Kada Njihova Veličanstva stigoše na Markov trg, gdje su čekali sabor, svećenstvo obiuh crkvih i c. kr. više vojničtvo, gdje je bila najveća još stiska — zasvira pred banskom sgradom namještena glasba c. kr. posadske pukovine baruna Kuševića carevku, počastna satnija iste pukovine izkaza počast, a silno množtvo udari u urnebesno klicanje, koje se nesliegaše sve dotle, dok se Njihova Veličanstva, uvezavši se u bansku sgradu, nekoliko putah nepokazaše na prozorih, očevidno ganuti, zahvaljujuć se na sve strane. Što se razsvjete tiče, valja nam s rodoljubnim ponosom reći, da si je naš grad upravo sjajno osvjetlao lice; tako veličanstvene razsvjete nikad još nedoživjesino.
Kud si god pogledao, sve je bilo kao u jednom plamenu; svatko je htio, da mu prozori budu što ljepše, što sjajnije rasvietljeni; na mnogih, kako javnih, tako i privatnih kućah bijahu prekrasni transparenti sa nadpisom: dobro došli, i: živio kralj i kraljica. Kolodvor, crkve sv. Marka i sv. Katarine, Pongratzova kuća itd. plivahu u moru od plamena. Pred dolazak Njih. Veličanstvah na trg sv. Marka poče ‘čarobni zdenac’, priredjen na istom trgu, sipati vodu različite boje. Liepi prizor trajao je dugo još poslje, kako se Njih. Veličanstva bijahu nastanila”, pisale su Narodne novine iz kojih doznajemo i s kakvim je natpisima na zgradama dočekan vladarski par.
Na kazalištu (današnja Stara gradska vijećnica) pisalo je uz ostalo: “A po suncu Danica se, po vedrini neba vije: Kraljičino milo lice, sva hrvatska srca grije.” Drugdje je pak pisalo: “Oj, kraljici našoj slava, blagost joj je vlast; ovjenčana njom joj glava, narodu na slast”, Živila Jelisava, kraljica i majka trojedne kraljevine”, “Svietli kralju sa kraljicom, svakom dobru zaštitnicom, u dobri nam došli čas!”, “Prospi sreće izobilje i hrvatsku na kraljicu, Veličanstva divna milje, da ogrije trojednicu.”, “Trojedna Ti kraljevina kliče: Dobro došo kralju zaštitniče, budi otcem svojih si narodah, znat će i Bog slavu Tvog pohoda, i Ti zviezdo sjajna Jelisavo, “Zdravo sjajni gosti, zdravo, zdravo Franjo, Jelisavo.” Idućeg dana vladarski par je primao u Banskim dvorima brojna izaslanstva. Narodne novine zabilježile su da je Sisi porazgovarala s dogradonačelnikom Pavlom Hatzom kojeg je pitala “za klimatične odnošaje grada i koliko Zagreb ima stanovnikah.”
Predsjednik Sabora Antun Vakanović u svom je obraćanju kraljici uz ostalo rekao: “Zastupnici ove kraljevine vide u Vašem Veličanstvu angjela blagosti, kojega blagodatnu dobrostivost i mi sa zahvalnošću štujemo.” Popodne se Franjo Josip uputio u nadbiskupski dvor posjetiti zagrebačkog nadbiskupa kardinala Jurja Haulika koji je tada bio teško bolestan (umro je tri mjeseca poslije), a zatim je zajedno sa suprugom posjetio katedralu uz svečani obred kakav je bio i predviđen u ovakvim prilikama. “Udariše velike orgulje, zapjeva mješovit sbor u četiri glasa pjesmu, a kad sredinom crkve, razsvietljene osim sunca još i stotinami sviećah, dodjoše pred žrtvenik, klekoše moliti kralj s desna, kraljica s lieva na pripravljena klecala.
Zanosit i tronutljiv bijaše to prizor: s drugom svojom vladar velike carevine klekao pred vladara neba i zemlje… Razvidiše i riznicu, a istim redom vodjeni sjedoše u kola i uza kliku odvezoše se. Umah na ulazu reče kralj kraljici: liepa crkva! a ona mahnu očima i priznade naklonom glave. Zadovoljni rekoše tako i poslje po koju rieč hvale”, pisale su Narodne novine koje su isticale i da je visoke goste svugdje pratilo okupljeno mnoštvo, “tolika vreva obćinstva, da se jedva možeš kretati. Osobito nam je ovdje spomenuti, kako krasni spol čezne da ugleda milo lice Njez. Veličanstva, premilostive kraljice. Grad Zagreb nije nikad još doživio ovako svetčanih danah.”
Dan je zaključen svečanošću u kazalištu gdje je na programu je bila svečana alegorija koju je za tu prigodu priredio Dimitrija Demeter, a potom opereta Ivana Zajca U Meku koju su Franjo Josip i Sisi odgledali do pola, kako je i inače bila praksa. Narodne novine opširno su opisale kraljičinu odjeću: nosila je “ljubičastu svilenu opravu sa bielimi čipkami, ogrnjena haljinom od bileloga atlasa, obrublena hermelinskim krznom, na glavi preksasan diadem sa tri zviezde od briljantah, imajuć u ruci preliepu veliku kitu crvena i bilela cvieća.” Franjo Josip je pak imao odoru ličkog pukovnika.
Idućeg dana kraljica je posjetila grkokatoličku crkvu gdje ju je dočekao križevački biskup Đuro Smičiklas, a zatim se odvezla u samostan sestara milosrdnica u današnjoj Frankopanskoj ulici i tamošnju bolnicu gdje je “prosborila nekoliko umiljatih riečih sa bolestnici” U samostanu joj je priređen kratki program u kojem “odpjevaju djevojčice jednu hrvatsku pjesmu po bavarskoj melodiji, kojoj se je Njez. Veličanstvo vrlo obradovalo.”
Navečer je u kazalištu bio održan komorni koncert, a kako su pisale narodne novine, “glavni grad trojedne kraljevine nije nikada još u svojoj povjesti zabilježio tako sjajne, tako uzvišene zabave.” Ni ovog puta nije izostao opis kraljičinog “outfita”: “Što je mjesec medju sjajnimi zviezdami, to bijaše kraljica posred odličnih gospodjah i gospodjicah. Njezino Veličanstvo, držeć u ruci kitu cvieća, bijaše odjevena prekrasnom opravom od bieloga atlasa, obašitom na dugih skutih dva prsta širokim rubom od suhoga zlata; ramena i grudi prekrivaše zlatom protkan ogrnjač od bielih čipkah; vilinski vrat obavijaše obruč blištećih briljantan, dočim je na drugom zlatnom lancu, takodjer sa briljanti, visio ovelik zlatni krst, urešen rubini. Narudana, divna smedja kosa, koju je držao zlatan obruč sa briljanti, spuštaše se u dugih viticah niz ramena.” Franjo Josip je i ove večeri nosio odoru ličkog pukovnika. Sisi je međutim osvojila nazočne time što se srdačno pozdravila s okupljenim plemkinjama, a zatim odstupila od protokola i umjesto na svoje prijestolje sjela na stolicu kraj grofice Pejačević i banice Elizabete Rauch. Tada ni Franji Josipu nije preostalo drugo nego da sjedne među plemkinje.
Idućeg dana Franjo Josip je otišao u posjet Bjelovaru, a Sisi je ostala u Zagrebu gdje je imala bogat program. Najprije je posjetila pravoslavnu crkvu gdje vladika Nikanor Gruić nije štedio na komplimentima pa je kraljicu nazvao “najuzvišenijim uzorom milosti i nježnosti zemaljsko materinske i najsjajnijim uresom svih angjelskih vrlinah i dobrotinjah, najuzvišenijom danicom svih okrunjenih kriepostih, krunisanom najmilostivijom kraljicom i materom domovine naše.”
Zatim se Sisi uputila u posjet ženskoj kaznionici u Petrinjskoj ulici “razgledajuć prostore i izpitujuć nesrećnice uznice Svojim srdačnim, milostivim načinom.” I ovdje je do izražaja došla njena pristupačnost i neopterećenost protokolom:
”U obće bijaše tu vrlo razgovorna, zanimao ju svaki kutić i sve si dala pokazati. Kada je pregledala prvi kraj, reče smierno nadzornik, da na drugom kraju neima šta liepa vidjeti i da nije za Nju prolaziti kroz one užine, strmine i tamnice; odgovori Ona tim, što je sama mukom napried ponaglila i kašnje rekla: Ja hoću da sve vidim. Uznice kano svaki drugi dan bijahu po razredih svaka pri svojem poslu. Razumije se, da se takovom prigodom rodi vruća želja za slobodom, a i nada; ali usudila se prositi jedna nikako, druga samo očima i rukama, a dvie do tri samo plahom čednom besjedom. Visoka blaga gospodja obratila bi se na ovakovu prošnju, ter smiljenim okom pogledala bana, kano da će reći: milost bi, nu što veli na to pravda? Za volju milosti znamo da će koju tu pomilovati i pravda…
Pitala je kod mnoge za uzrok i godine kazne, nose-li uviek gvoždje, jesu-li pokorne i strpljive, je li poboljšane idu van i kako rade s opornom, kakova su roda (sada je malo koja boljega roda, nego su same služkinje i seljakinje), u bolnici za vrst bolesti; pregledavala svake vrsti djelo itd. Pri tomu bi često primietila: Joj, to mora biti težko! tu mora ljeti biti vruće i tu zimi studeno, tu mrak! S koje se strane u ovakovu zavodu može hvaliti dobro, pohvalila je vladarica vještu upravu, liep ried i čistoću.”
Uslijedio posjet parku Maksimir, koji se tada zvao Jurjevac, no kako su zabilježile Narodne novine, kraljica nije mogla uživati u njegovoj punoj ljepoti jer je bila kasna zima, a i kišno vrijeme: “Žalibože da je najveća prirodna ljepota, kojom se Zagreb punim pravom ponosi, obuzeta sada zimskim mrtvilom i tako se nije Njez. Veličanstvo sa odličnimi gosti moglo užiti onih đražestih, koje nas u Jurjevcu uzhićuju mjeseca svibnja i lipnja.” Na povratku iz Maksimira pratila ju je povorka od čak 36 kočija u kojima su uz ostali bili i predsjednici vlada Andrassy i Beust, ban Rauch i gradonačelnik Mihalić. Kasnije se i Franjo Josip vratio iz Bjelovara pa je okupljeno mnoštvo ispred Banskih dvora očekivalo da će se sa suprugom pokazati na prozoru, no zbog umora i ružnog vremena “žudjena sreća” im nije pružena.
Franjo Josip je 11. ožujka krenuo u posjet Sisku i Petrinji, a sljedećih dana očekivao ga je i posjet Karlovcu, Rijeci i Senju. Sisi je pak krenula kući, točnije u Budim, iako ju je dan prije posjetila riječka delegacija koja ju je zamolila “da bi blagoizvoljela posietiti grad Rieku.” Do kolodvora ju je pratilo 50 kočija, a skupilo se i “množtvo obćinstva”. Rastanak vladarice od Zagreba Narodne novine opisale su ovako: “Na kolodvoru dočekano je Njezino Veličanstvo živahnim uzklikom obćinstva. Pošto se je prejasna carica i kraljica u veleliepoj carskoj dvorani na kolodvoru vrlo srdačno oprostila sa sjajnom pratnjom, odlikovavši posebice nekoliko otmjenih gospodjah najmilostivijimi riečmi, uputi se sa velikom svitom k pripravnomu dvorskomu vlaku i sjede u poseban carski vagon. Pošto je vrhovni dvorjanik, barun Nopcsa, koji se je smjestio u predsoblje ovoga vagona, obrisao znoj sa prozorah, ugledaše Njez.
Veličanstvo mnogobrojnu pratnju i obćinstvo, koji bijahu izašli u unutrašnji kolodvor, ljubeznim, svako srce pridobijajućim smiešenjem i milostivim naklanjanjem. U pola 9 odjuri dvorski vlak uz oduševljeno klicanje obćinstva, mahanje rubacah i škriljakah, put Budima. I koji nisu imali riedke sreće, vidjeti Veličanstvo svoje carice i kraljice – a tih su tisuće i tisuće — uzneseni su i uzhićeni samim pripoviedanjem o blagosti, milosti i nježnosti uzvišene vladarice. Premilostiva majka svojih narodah ostavi glavnomu gradu trojedne kraljevine presretan i preradostan spomen na Svoje trodnevno boravljenje u njegovoj sredini. Prate Ju iz Zagreba najusrdnije molitve, najtopliji blagoslovi viernoga naroda.”
Sisi, odnosno “Jelisava” nije više nikad, barem ne službeno, posjetila Hrvatsku. Prije nekoliko godina otkriveno je da je 1886. boravila u Opatiji (koja tada nije bila dio Hrvatske), ali inkognito, pod imenom grofice Hohenems. No i to je bilo dovoljno da se uz druge slavne goste i popularna vladarica danas koristi u turističkoj promidžbi najstarijeg hrvatskog ljetovališta. Posjet Zagrebu iz 1869. je pak zaboravljen, ne prate ga čak ni legende, iako je uz Sisi i supruga u pratnji bio i Gyula Andrássy s kojim je, u najmanju ruku, bila vrlo bliska, što je i danas intrigantan detalj njezine biografije.
Za Hrvate je bila Sisi. A Jelisava je bila za kopače litija