Prilično je nezapaženo prošla vijest da se u pizzeriji pomoćnika ministra financija Branka Šegona okuplja politički vrlo šaroliko društvo. Nije iznenađenje da tamo navrati Šegonov šef Slavko Linić, ali se stvari malo kompliciraju kada znamo da se tamo pojavljuje i bivši ministar financija Ivan Šuker. Takvih neprincipijelnih koalicija moglo bi se nabrojati na desetke.
Premijer Zoran Milanović voli se odmarati u mondenoj vili tajkuna Emila Tedeschija, šef Županijskog suda u Zagrebu Ivan Turudić voli polutajno popiti kavu s glavnim tajnikom HDZ-a Milijanom Brkićem, a Tomislav Karamarko, pak, voli po mrklom mraku, kada je siguran da ga nitko neće vidjeti, skoknuti na Pantovčak kod predsjednika Ive Josipovića. Za ove sastanke smo barem čuli. Možda su najopasnije one mistične sesije za koje nikada nećemo saznati.
Sve to zapravo pokazuje da je hrvatska politika prijetvorna, dvolična te da su našim političarima puno bitniji osobni i klanovski nego javni interes. A da bi se došlo do cilja, ne biraju se sredstva. Premijer Milanović takvu politiku, politički nekorektno, naziva bizantinskom, a nobelovac Ivo Andrić levantinskom. U Travničkoj kronici opisao je Levantinca kao čovjeka bez iluzija i skrupula, bez obraza, to jest s više obrazina, prisiljena da glumi čas dodvorništvo, čas hrabrost, čas potištenost, čas oduševljenje. Čini vam se poznato? Naši su političari očito našli inspiraciju u tom karakternom Frankenštajnu.
U Hrvatskoj nisu na cijeni političari koji jasno iznose svoje stavove i koji su zbog ideja spremni podnijeti političku žrtvu. Protekli je tjedan obilježen medijskim zgražanjem nad sudbinom uznika Radimira Čačića kojega je Vesna Pusić izbacila iz stranke. Učinila je to nedemokratski pa Čačić nije imao ni pravo na žalbu. Cinici bi rekli da je više prava na svoju obranu imao tetak sjevernokorejskog vođe Kim Jong-una kojega je veliki vođa dao smaknuti.
Međutim, zaboravljamo da se Radimir Čačić penjao prema vrhu kršeći demokratske standarde, dok je svoje bogatstvo, kažu njegovi oponenti, zgrtao ne obazirući se pritom na tričave zakone. Gledajući sa strane, Vesna Pusić bolji je izbor jer kod nje barem znate što možete očekivati. Osim toga, spremna je zbog svojih načela izgubiti dio političke moći te prihvati kritiku javnosti. Čačić će jedan dan biti s Milanovićem i lijevim liberalima, ali će se drugi dan, kada namiriše dobar politički plijen, bez ikakvih problema prikloniti Bandiću koji se svojim političkim eklekticizmom dobro uklapa u političku džunglu. Kao što se u jednoj anegdoti iz Drugog svjetskog rata pojavljuje neki bosanski seljak koji je na prednjoj strani kape imao petokraku, a na stražnjoj ustaški grb, kako bi se mogao prilagoditi razvoju situacije na terenu, tako i Bandić za ljevicu ima Titov bedž, dok se desnici umiljava nošenjem svijeće u procesijama.
Dobro je za desnicu što se pojavila Željka Markić sa svojim konzervativnim programom koji joj ne služi kao puko sredstvo da dođe na vlast. Ona želi svoj program i provoditi, a ne s njim trgovati.Stoga su za hrvatsku politiku bolji izbor Vesna Pusić i Željka Markić nego Radimir Čačić i Milan Bandić. Lako mogu zamisliti da ova dvojica predatora u nekoj zagorskoj klijeti uz gemištec kuju tajne dilove, dok mi je malo teže zamisliti da Vesna Pusić i Željka Markić uz popodnevni čaj, daleko od očiju javnosti, sklapaju tajne sporazume. A to je bitna razlika. Jer, koliko god nas žele uvjeriti u suprotno, politika je javni posao.
Ako si novinar zasto ne nastavljas svoju karijeru novinarstvom za sto imas i skole zasto se svi daju u politiku zato jer je tamo ako znas pricat lakse se penjati vazno da imas umijece manipulirati narodom i imati ostre laktove