Prije nekoliko dana u sirijskoj prijestolnici Damasku, tijekom državnog prijama u Narodnoj palači, novi sirijski vođa Ahmed al-Shara odbio je rukovanje njemačkoj ministrici vanjskih poslova Annaleni Baerbock, koja je doputovala u Siriju nakon svrgavanja Bashara al-Assada. Ovaj incident izazvao je diplomatski skandal u Njemačkoj, budući da se Al-Shara pristojno rukovao s francuskim ministrom vanjskih poslova.
Kako podsjeća Bild, drugi političari iz muslimanskih zemalja, poput jordanskog ministra vanjskih poslova Aymana Safadija (62), ne dijele isti kulturološki oprez prema fizičkom kontaktu. On je, naime, uvijek pružao ruku Baerbock. Njemački medij dodaje i da unutar muslimanske zajednice ne postoji jedinstvena regulacija koja bi se izričito odnosila na rukovanje između žena i muškaraca. Sam Kuran ne sadrži specifičan propis koji bi jasno uređivao ovu vrstu kontakta. Potez Al-Shara privukao je pažnju svjetskih medija, a kolumnist Jamie Dettmer napisao je za Politico tekst naslova "Što nam nerukovanje govori o novom vladaru Sirije".
"Puno toga krije se u rukovanju – a mnogo i u njegovom izostanku. Sjetite se neugodnog trenutka kad su 2017. tadašnji predsjednik SAD-a Donald Trump i tadašnja njemačka kancelarka Angela Merkel ignorirali zahtjev novinara za rukovanjem. Taj je trenutak predvidio koliko će njihov odnos biti težak. Ili tijekom pandemije COVID-19 kada su oni koji su se ideološki protivili lockdownu i restrikcijama – ili jednostavno bili iritirani savjetima da se odreknu tradicije – snažnim rukovanjima izražavali neslaganje? Posjetitelji američkog Kongresa tada su primijetili jasnu političku podjelu između republikanskih zastupnika koji su inzistirali na rukovanju i demokrata koji su uglavnom nudili 'udarce šakom' ili udaljene pozdrave.
Što onda možemo zaključiti iz činjenice da novi sirijski vođa Ahmed Hussein al-Shara nije pružio ruku njemačkoj ministrici vanjskih poslova Annaleni Baerbock pri njezinu dolasku u Damask s francuskim kolegom Jeanom-Noëlom Barrotom", pita se i piše komentator portala Politico Jamie Dettmer.
Dettmer ističe kako je njihovo putovanje u glavni sirijski grad, prvo koje su visoki europski diplomati poduzeli u posljednjih nekoliko godina, dio napora EU da potakne uključiv, miran prijenos vlasti u Siriji. Francuska i Njemačka bile su sklonije angažmanu s glavnom sirijskom oporbenom skupinom, Hayat Tahrir al-Sham (HTS) – glavnom islamističkom pobunjeničkom frakcijom koja je marširala prema vlasti. Druge zapadne zemlje bile su opreznije dok su pokušavale sastaviti tragove o tome tko je de facto novi vođa Sirije i što HTS i njegovi čelnici planiraju za budućnost nakon Assada: uključivost koja prihvaća raznolikost zemlje, vjerske zajednice i etničke manjine ili islamističku državu koja ugnjetava, nameće konzervativno upravljanje i uzdiže sunitsku većinu? Ili možda nešto između?
Iako je Shara do sada zagovarao pluralizam i inkluzivnost, njegovo odbijanje rukovanja s Baerbock izazvalo je sumnje – posebno u pogledu budućeg položaja žena u post-Assadovoj Siriji. Al-Shara, koji je nekoć prisegnuo vjernost Al-Qa’idi i ratovao protiv zapadnih snaga u Iraku, tek je nedavno napustio svoj ratni nadimak Abu Mohammed al-Golani. Godine 2016. prekinuo je veze s Al-Qa’idom, nastojeći se odmaknuti od ekstremističke prošlosti.
Ovaj bivši student medicine iz Damaska također je drastično promijenio svoj imidž, odbacivši izgled nalik na Osamu bin Ladena u korist uredne brade i zelenih vojnih odora po uzoru na ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog ili pak poslovnih odijela. "Čovjek u dvadesetima imat će drukčiju osobnost od onoga u tridesetima ili četrdesetima, a pogotovo od onoga u pedesetima. To je ljudska priroda", izjavio je za CNN uoči Assadova pada.
Međutim, odbijanje rukovanja otkriva Sharinu poziciju na spektru radikalnog političkog islama i granice njegove navodne modernizacije, smatra kolumnist Politica. To također može upućivati na kompromise koje mora činiti kako bi održao potporu svojih islamističkih pristaša. Baerbock je pokušala umanjiti važnost incidenta, izjavivši: "Bilo mi je jasno da uobičajenih rukovanja neće biti." No za autora koji godinama prati politički islam i komunikaciju radikalnih islamista sa ženama ovo je bio ključan test. Izbjegavanje fizičkog kontakta, direktnog pogleda ili rukovanja sa ženama često je loš znak za inkluzivnost.
Osim što pokazuje stvarnu razinu umjerenosti, (ne)rukovanje otkriva i vođinu spremnost na pragmatičnost. Iako mnogi konzervativni muslimani smatraju da se nepovezani muškarci i žene ne bi trebali dodirivati, postoje iznimke. U diplomaciji, rukovanje – standardni pozdrav globalnih političara – prihvaćaju čak i tradicionalni saudijski i emiratski vladari. Primjerice, 1987. saudijski kralj Fahd bez oklijevanja se rukovao s britanskom premijerkom Margaret Thatcher, prepoznajući gestu kao znak povjerenja i suradnje.
U petak je incident pokrenuo burnu raspravu na sirijskim društvenim mrežama. Je li ovo dokaz da Shara nije toliko umjeren kako se želi prikazati? Neki sirijski borci za ženska prava to vjeruju, strahujući da njegovo "uključivanje" ne obuhvaća žene. HTS-ova vlast u Idlibu, koju su držali osam godina, nije bila poznata po uključivanju žena u politiku – nijedna nije imenovana u vladu. Demokratski aktivisti su dodatno uznemireni imenovanjem Shadija al-Waisija za privremenog ministra pravosuđa. Nedavno objavljeni snimci Al-Waisija kako izriče i nadgleda smrtne kazne ženama zbog preljuba i prostitucije u Idlibu izazvali su gnjev i zahtjeve za njegovom smjenom.
Međutim, postoji i suptilnija interpretacija koja sugerira da je Shara suočen s unutarnjim konfliktom. Sirijska novinarka Lina Chawaf, nekadašnja ugledna televizijska voditeljica u Damasku koja je 2011. napustila zemlju nakon uključivanja u prosvjede protiv Assada, objašnjava: "On balansira između zadovoljavanja međunarodne zajednice i umirivanja radikalnih elemenata unutar HTS-a koji naginju Al-Al-Qa’idi." Chawaf dodaje: "HTS-ovi lojalni članovi nisu oduševljeni promjenama u Sharinu javnom nastupu. Nedavno je inzistirao da lokalna novinarka nosi hidžab tijekom intervjua. Teško je zamisliti da bi nakon toga mogao bez oklijevanja pružiti ruku Baerbock." Iako ova perspektiva nudi moguće objašnjenje, situacija ostaje složena. Kao što je Baerbock sama priznala u petak: "Pred nama je težak put pun izazova."
To nam govori da idiotski zapad kraj tolikih škola i fakulteta proizvodi sve više školovanih idiota koji su jako woke i jako progresivmo cool