Malo je učitelja koji mirovinu dočekaju u istoj školi u kojoj su počeli raditi, tako i Franjo Bartolić iz Kozarevca. U podbilogorsko selo stigao je sa suprugom Katarinom prije 47 godina i više se nije micao, čak ni nakon što je Franjo završio Pedagošku akademiju i dobio primamljive ponude za prelazak u veće škole.
– Stopili smo se sa selom te o nekom odlasku nije bilo govora, pa i u najtežim danima kada je škola prokišnjavala, a u ništa boljem stanju nije nam bio ni učiteljski stan – podsjeća se Franjo.
Mještani su ih, kaže, prihvatili kao rođene, pomagali im u uređenju, a ni on im nije ostajao dužan. Uz pomoć učitelja proradila su i opstala mjesna društva i udruge, a selo je dobilo prvi park te urbane vizure. Nerijetko je 60-ih godina svojim autom, prvim tada u Kozarevcu, prevozio seljane liječniku. Nije se, priznaje, uvijek strogo držao i nastavnih programa, već je djecu podučavao raznim domaćinskim poslovima. Bartolići su podigli i školski vrt u kojem su djeca učila o uzgoju i korisnosti povrća i bilja. Sa žaljenjem bivši se učitelj prisjeća dana kad je škola imala stotinjak učenika, a danas ih je u četiri razreda 20-ak.
– A gdje da ih i ima kad se gotovo prepolovio broj stanovnika zbog "bijele kuge" u ovom selu – žali se Franjo, koji je sa šestero svoje djece pokušao potaknuti Kozarevčane da i sami pođu njegovim primjerom. Odlaskom u mirovinu darovao je selu knjigu "Rijeka sjećanja", za koju je godinama prikupljao građu po arhivima, muzejima i samom mjestu. Otkrio je da školstvo ondje koje datira od 1833., a u opisu razvoju naselja priznaje, pomogli su mu i učenici donoseći iz svojih albuma izblijedjele fotografije, koje je dopunio i vlastitima. Knjiga nije komercijalna, tiskao ju je u vlastitoj nakladi te je radi objave podigao čak kredit.
