30.03.2019. u 20:33

Koliko god se za njih rjeđe čuje, treba znati da je uvijek više dobrih ljudi

U noći između srijede i četvrtka netko je u Zagrebu polio benzinom i zapalio Otvoreni ormar, natkriveno mjesto u dvorištu zgrade u Martićevoj 71 na koje su građani donosili odjeću, da bi je drugi građani, kojima je ona potrebna, mogli slobodno uzeti. Za Otvoreni ormar o kojem se brinu mnogi volonteri mnogi su prvi put čuli tek kad ga je jedan zlotvor zapalio.

Takvih je sigurno bilo i među komentatorima koji su na Facebooku vijest o paljevini iskoristili da izraze svoj gnjev i bijes, popljuju narod i državu i općenito jadno i tužno stanje čovječanstva. Zagrepčanka koja je cijelu akciju pokrenula nije bila bijesna, bila je samo beskrajno tužna i obeshrabrena. Na Facebooku je, uz fotografije zgarišta, napisala: “Cijeli život pomažem onima kojima treba. Evo, ljudi, ovo su napravili ljudi kojima je ‘ormar’ smetao. Moja je dužnost i obveza da vas obavijestim da se ja više ne mogu boriti. Srce mi je puklo”. A onda se dogodio obrat. Ljudi su se pokrenuli i odazvali na poziv da tko god može dođe pomoći. Ispod objave da se slomljenog srca predaje i odustaje, gospođa Nataša Šulek samo je nekoliko sati kasnije velikim slovima i s mnogo uskličnika napisala: “Velika hvala svima na podršci, ne odustajemo... još koju minutu i ormar je opet otvoren”.

Otvoreni ormar zaista je već istog poslijepodneva bio ponovno otvoren i ljudi su počeli donositi odjeću za one kojima je potrebnija nego njima. Akcija je okončana ohrabrujućim, utješnim, ali i istinitim zaključkom: “Uvijek ima više dobrih ljudi”. Ova je priča ogledni primjer onoga o čemu je ovih dana u intervjuu za Jutarnji list govorio harvardski profesor, znanstvenik i neumorni zagovaratelj prosvjetiteljskih i humanističkih vrijednosti Steven Pinker. Optimizam koji on širi nije lažan, nego je utemeljen na egzaktnim podacima koji govore o rasprostranjenosti i daljnjem širenju humanističkih vrijednosti i prosvjetiteljstva u svijetu, u negativnoj slici, sumnji, pesimizmu i cinizmu kojima se često tako olako predajemo. Pinker s pravom kaže: “Svako izbjegavanje potpune entropije (raspadanja, nereda, kaosa), mračnih stanja ljudske prirode, svako izbjegavanje ravnodušnosti prema općoj dobrobiti trebalo bi se slaviti kao mala pobjeda ljudske genijalnosti i empatije”.

A rekao je i ovo: “Naravno, određeni dijelovi svake populacije često žive u zaista bijednim okolnostima, ali pogriješimo kada te okolnosti prenesemo u kolektivno stanje, kada se cijela zemlja smatra očajnom, to naprosto nije istina. Takvi obrasci napredak čine inherentno nevidljivim, a s političkog aspekta ljude guraju u naručaj populističkih elita. Ta naprosto pogrešna shvaćanja nacionalnih trendova proizvode biračke obrasce koji nekritički napadaju institucije, pojačavaju kulturni pesimizam čak i kada podaci pokazuju poboljšanje globalnih ljudskih potencijala. Razvijamo lažne teorije o svijetu, lažne vijesti, često potaknuti i tendencijom novinarstva da katastrofe, nasilja i nesreće opisujemo kao vrijedne pažnje i izvještavanja”.

Naravno, ne treba nikako odustajati od kritika, osobito ponašanja neučinkovitih i nevjerodostojnih političkih elita koje su velikim dijelom razlog za sveprisutno zaključivanje da ništa ne valja, da nam je država katastrofa, da nijedan sistem više ne funkcionira. Ma koliko se za njih i njihova djela mnogo manje čuje, ne treba nikada zaboraviti: uvijek ima više dobrih ljudi. Budući da nas glazba, osim one koja je kič i šund, također uči plemenitim i humanističkim vrijednostima, izvijestit ću o jednom divnom koncertu na kojem sam ovih dana imao sreću biti. Prva točka programa bila je Beethovenova “Oda radosti” koju je izveo mali puhački orkestar. Frane Cigić, Ante Abramac i Noa Brakus na saksofonima, Mateja Kasalo, Nora Kašić, Cvita Dželalija, Karla Matić, Marija Jukić i Sara Čulina na flautama te Marija Copić, Petra Mihaljević, Roza Škarica i Ante Kasalo na klarinetima najprije su lijepo i skladno zajedno odsvirali poznatu temu, a potom i nekoliko lijepih varijacija u kojima su se zasebno isticale pojedine grupe glazbala, dok bi im druge davale podršku uplićući svoje šarene niti u zajedničko tkanje.

Sve su to djeca, učenici od prvog do četvrtog razreda Osnovne glazbene škole “Krsto Odak” u Drnišu. Predvodila ih je, svirajući klarinet, profesorica Katica Brakus koja je sama napravila i izvrstan aranžman. Neka mi oproste svi ostali koji su uljepšali divnu večer, a koje neću poimence nabrojiti, mali gitaristi, pijanisti, violinisti i harmonikaši, đaci drniške škole i njezine kninske podružnice i njihovi vrijedni profesori. Treba ipak spomenuti ravnateljicu škole Ines Topić, Drnišanku koja se u rodni kraj vratila iz Osijeka sa suprugom, također pijanistom i cijelom obitelji. Koncert je bio potvrda njezinih organizatorskih sposobnosti koje hvali cijeli grad, ali i prosvjetiteljskog zanosa vidljivog u uzbuđenosti i ozarenosti njezina lica dok je držala govor, s istom ozbiljnošću i iskrom u očima s kojima su učenici pjevali i svirali. Koncert je bio vrhunac trodnevnih svečanosti kojima je drniška škola proslavljala sedamdeset godina postojanja.

Dok se u mnogim drugim mjestima te poslijeratne 1949. godine tek provodilo temeljno opismenjavanje, Drniš je već bio na višoj razini – s pravom je istaknuo u kratkom govoru gradonačelnik Begonja. Škola je bila izraz postojeće kulturne i glazbene tradicije Drniša o kojoj su se brinule i tamošnje imućne obitelji. U jednoj takvoj odrasla je i Zlatana Milić-Štrkalj, utemeljiteljica škole. Drniška glazbena škola jedina je koja je nastavila rad i u progonstvu tijekom Domovinskog rata, a danas ima više od 150 učenika. Na koncertu je bila i čitava kulturna elita grada Drniša, ravnatelji i predstavnici srodnih prosvjetiteljskih ustanova, škola, knjižnice, muzeja. Elita čijim dijelom svirajući postaju i djeca, i njihove obitelji, dobri ljudi koji čuvaju, obnavljaju, oplemenjuju i čine grad svakodnevno priređujući male pobjede ljudske genijalnosti i empatije, ljudskog duha koji treba slaviti.

>> Pogledajte video: Zagreb: Zapaljen Otvoreni ormar u kojem su građani ostavljali odjeću onima kojima je potrebna

Ključne riječi

Komentara 4

DU
Deleted user
10:24 31.03.2019.

Otvoreni ormar treba premjestiti na Trg bana Jelačića da se vidi minuli rad komunista

DU
Deleted user
11:09 31.03.2019.

Priznajem, i ja do paleža nikad nisam čuo za "ormar", i žao mi je zbog toga... No, tješim se, zahvaljujući svestranoj medijskoj pokrivenosti tzv. ozbiljnih tiskovina i urođenoj "žici" naših novinara za lučenje važnih tema od trivijalnosti , mogu točno navesti kad je Seve nastupala s gaćama, a kad bez njih, znam točno gdje i kada su Lidiji Bačić ispale cice na stageu, mogu točno opisati kako se influencerica Ellla osjećala kad je izgubila ključ od londonskog stana, pa je morala kroz prozor u nj, zatim, kako se osjeća kao novopečena majka, te konačno (aktualno!), što joj je mamica rekla kad je, eto sirota, jučer ispala iz "Plesa sa zvijezdama". Ne smijem zaboraviti reći da sam isto tako temeljito upoznat (rječju i slikom) s redovitim "punjenjem baterija" naše glazbene dive Maje Šuput na Kokosovom ili Kajmanskom otočju, s posebnim osvrtom na kvalitetu koktela koji se tamo poslužuju na plažama, kao i s proživljenim dramama, kad je divu ožarila meduza po guzi... A to je, ipak, najbitnije znati u životu, zar ne? Puno bitnije od nekakvog šugavog "Otvorenog ormara" za sirotinju...

CR
CroVictoria
03:26 31.03.2019.

Nikad čuli. Ipak, dvije pamučne trenirke i majce pa da znam da su moje i čiste ii jedne tene. Svakom dosta.

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije