U takozvanoj zapadnoj Europi postoji više definicija onoga što bi oni htjeli zvati i tretirati kao Balkan. Prva je da je Balkan skup egzotičnih državica u kojima nikada ništa ne funkcionira. Što, naravno, nije točno. Takav prostor bio bi nemoguć za život čak i Balkancima. Tu ih sistematski ispravljam. Balkan je skup zemalja gdje uvijek nešto ne radi. Taj šarmantni detalj kada dođemo u hotel u Crnoj Gori i otkrijemo da klima-uređaj funkcionira, ima vode, struje, interneta, krevet čist, možemo otvoriti prozor, ali je slivnik za vodu zaštopan. Balkan je globalni osjećaj koji se krije u detaljima.
Druga predrasuda je o balkanskim narodima kao o ratobornim, robusnim i pravdoljubivim gorštacima. Dlakavim junačinama. Nažalost greška, opet uskačem ja u riječ zapadnom građaninu. Evo, na primjer, Hrvatska. Tamo jedan dio muškaraca svake prve subote kleči, a mnogi drugi su na koljenima. I njihovi vođe nisu više bradati pobunjenici, uskoci i "Gupci". U balkanskim demokracijama ministri su već ćelavi ili ošišani "po robijaški" kao da svojim lookom žele nagovijestiti da se ne plaše zatvora. Ili da su već prošli kroz to sveučilište.
Treća predrasuda je da smo mi snalažljivi ljudi koji brzo i lako uče strane jezike.
– Nije istina, gospođo, rekoh na to jednom zgodom. Ni manje ni više talentirani od drugih za strane jezike. Samo, mi se nemamo kamo vratiti. U Parizu je Balkan najveći. Ne samo zato što se mogu pronaći Smoki, Vegeta i Podravkin ajvar u bilo kojoj boljoj turskoj samoposluzi nego se Balkan širi i po knjižarama. U francuskoj zbrkanoj klasifikaciji često u rajonu Littérature des Balkans budemo pojačani Milanom Kunderom, Imreom Kertészom, pokojim Poljakom, ide to i do Litavaca, a po samoj prirodi stvari, jer je u pitanju nekakav rat i vojska, na tim policama nerijetko se opruži i "Dobri vojnik Švejk". Balkan nije regija, poluotok ili planina u Bugarskoj, Balkan je sudbina. Balkan su komplicirani ljudi s nečitljivim imenima. Nekako s proljeća 2016. prilikom promocije mog romana "Manuel d'Exil" u Bordeauxu jedan me vrli pitac upita:
– Vi ste već decenijama ovdje, zašto se sve vaše knjige dešavaju na Balkanu?
– Vidite ovako – odgovorim – ova najnovija je smještena u Strasbourg, Pariz, Prag i Budimpeštu. Gdje vi tu vidite Balkan?
– Ma vidi stvarno – zamisli se Francuz. – To zbog vašeg imena.
"L'enfer c'est les autres", zaključio je već poodavno Sartre. Ja se skromno priključujem. Ne samo pakao, i Balkan to su drugi.
VEZANI ČLANCI
Jednom zgodom upitali su legendarnog Bosanca Sulju koliko jezika govori. "Osam", odgovorio je Suljo, "govorim osam stranih jezika." "Stvarno osam?" "Stvarno." "E, dobro", rekoše ovi, "kad govoriš toliko jezika, 'ajde nam reci dobar dan na talijanskom." "Bonjour", odgovori Suljo. "Eee", poskoče ovi, "to nije talijanski, to je francuski!" "Onda devet", odgovori im Suljo.
Balkan nije zemljopis, Balkan je pretjerivanje. I u dobru i u zlu. Balkan je kad smo glasni doma ili u birtiji, a sljedeći tren drhtimo pred šefom. Balkan je kad stalno inzistiramo na razlikama, a tako malo na našim sličnostima. Balkan su veliki narodi u malim državama. Manjak zubi u ustima i višak historije u glavama. Balkan, to su surovi narodi koji vode ratove u ime kulture.
Za zapadnu Europu na Balkanu ne žive nacije, nego pitanja. Tako oni ne vide Albance, Bošnjake, Makedonce, nego "kosovsko, srpsko, bosansko pitanje". A ako ste, recimo, književnik kao ja, onda su na književnim festivalima pitanja ovakva: Što je vaše mišljenje o kosovskom pitanju? Kakva su vaša razmišljanja o balkanizaciji francuske ljevice? Je li uopće moguće riješiti bosansko pitanje?
*
Postoje mnogobrojne definicije Homo balcanicusa. Skromno bih dodao još nekoliko. Balkanski tip puši dvije kutije cigareta dnevno, ali nema mikrovalnu pećnicu jer nije zdrava i zrači. Nasljednim putem on je samim rođenjem postao medicinski, nogometni, seksualni i politički stručnjak. Sve liječi češnjakom i rakijom, nervira se kad gleda londonski derbi Chelsea – Arsenal i zna sve o propuhu, hladnom betonu i mokroj kosi.
A otkada su mu uveli demokraciju Balkanac priča sve i svašta, psuje i pljuje na pasja kola po forumima, prijeti po bespućima internetske zbilje, ali na kraju uvijek na izborima zaokruži naše. Jer intimno zna po zakonu spojenih posuda da i onaj drugi Balkanac stalno zaokružuje svoje. Balkanac nije muškarac, on je mužjak. Na voli školu, ali bi poginuo za jezik. Nosi markiranu trenirku iako je dustabanlija koji nikada u životu nije šutnuo loptu. Kao i svi narodi i narodnosti, ovdje u Bruxellesu i naš čovjek ima svoj kafić, pekaru, dućan i svoj veliki auto. Ponaša se onako kako se i treba ponašati uspješan čovjek. Versace, Hugo Boss i velika i relativno skupa kola. Ali to teško prolazi danas u Bruxellesu. Danas je u Bruxellesu uspješan čovjek na biciklu. Bogati su ovdje namjerno loše odjeveni. Slabo i tanko jedu. Kupuju ružno i skupo povrće u mračnim samoposlugama. Čekaju dugo i strpljivo u redu. Kao mi nekada za Faks, ulje, kavu, šećer…
I sve to nas Balkance malo zbunjuje. Kako se snaći u svemu tome? Promijenili smo kraj komunizma za sumrak kapitalizma.
VEZANI ČLANCI
Balkan nije zemljopis, Balkan je filozofija. Weltanshauung. Balkan je požuri polako, to je više sanjani nego stvarni prostor. Teritorij koji stalno mijenja oblik. Mit o samome sebi kao o posljednjem zdravom tkivu, jedinom kamenom genu bolesne i dekadentne Europe. Uvjeravamo sami sebe da pravi Balkanac nikada ne plače. Izuzev za majkom, kad ga ostavi nevjernica i kad je vani, za zavičajem. Njegov najbliži rođak je Mediteranac. Mišo Kovač iz mladih dana. Njemu su 1991. obećali zreli kapitalizam, a on je zauzvrat dobio tranziciju koja traje decenijama. On je ta statistika koju nabrajamo kada govorimo o ratovima, prognanima i gastarbajterima. On je taj kojemu su samo u XX. stoljeću pet puta oblačili uniformu. Njemu stalno objašnjavaju da mu je dobro iako on glupo misli da živi loše. Njega stalno uvjeravaju da je pobijedio u ratu.
On se samo kad je poplava, požar ili potres sjeti da je dobar čovjek. Ostatak vremena mrzi. Mrzi na stadionima, u školama, na internetu, na ulici, u institucijama. Naročito na stadionima. Za njega su svi pi..ke osim suca. Sudac je peder.
Da, i to je Balkan. Višak historije koji se odmah pretvara u zaborav.
U cijelom svijetu se koristi pitanje određenih potencijalnih prijetnji, ugroza, naroda i svega, a što je drugo nego pitanje? Što ovaj hoće to ni on sam ne zna...