RTS je nedavno završio prikazivanje kriminalističke serije "Poziv". Ljubaznošću producentske kuće Brand Vision pogledao sam, kao pripremu za ovaj intervju, prve dvije epizode, a sada i gledatelji u Hrvatskoj, uz registraciju i besplatno, mogu vidjeti svih osam epizoda serije na internetskoj platformi RTS Planeta.
Glavni lik je bivša policijska inspektorica Anica Reljić, zaposlena u pozivnom centru za korisnike velike komunikacijske tvrtke, koju će poziv jedne progonjene žene vratiti na stare staze borbe za pravdu. Glumi je velika srpska glumica Mirjana Joković. Filmsku i televizijsku karijeru počela je još u Jugoslaviji glumeći u kultnim serijama poput "Sivog doma". Na festivalu u San Sebastiánu 1989. nagrađena je za najbolju žensku ulogu kao partnerica Daniela Day-Lewisa u filmu "Eversmile, New Jersey" Carlosa Sorina, a u istoj kategoriji osvojila je Zlatnu arenu u Puli 1990. u filmu "Granica" Zorana Maširevića. Već preko trideset godina živi u SAD-u, gdje je ostvarila i novu karijeru kao profesorica glume, a u domovinu se redovito vraćala i glumila u redom poznatim i popularnim filmskim i televizijskim naslovima kao što su "Underground", "Bure baruta" ili "Vratiće se rode".
Razgovarali smo i o filmu "Vukovar, jedna priča" iz 1994., o Shakespeareu s akcentom, Robertu Redfordu i Clintu Eastwoodu s kojim je neki uspoređuju... ali počeli smo od "Poziva" i krimića.
Volite li kriminalističke serije i filmove?
Velika sam ljubiteljica tog žanra i odgledala sam dosta i europskih i američkih serija. Zato mi se dopala i ova serija, utoliko više što su me njezini pisci kontaktirali prije nego što su završili scenarij, tako da sam bila dio procesa kroz razgovore o idejama za moj lik. Svi smo zaljubljenici u trilere i tu vrstu napetosti i našli smo se na pitanjima stila i ukusa. To mi je bilo jako zanimljivo budući da se priča događa na našim prostorima.
Već dulje vrijeme postoji trend, osobito u britanskim serijama, sve više važnih i glavnih ženskih likova u tom žanru. Kako vi na to gledate?
U pravu ste, ima sve više ženskih priča, a osim mog lika, u "Pozivu" ima još pet ženskih uloga koje su jako bitne. Svaka od njih donosi svoju perspektivu jer dolaze iz različitih socijalnih i profesionalnih miljea, s različitim ambicijama i ožiljcima i različitim sjenama koje prate njihove ozbiljne biografije kojih se ne stide, od najgorih do najboljih. Mogla bih još puno govoriti o njihovoj slojevitosti, ali ovdje ću se zaustaviti da vam ne otkrijem previše i ne pokvarim užitak gledanja serije. U tom smislu za mene je ovo bilo neobično i novo iskustvo. Kad smo počeli razgovarati o tome kakva je Anica osoba, dopalo mi se što je ona zapravo original same sebe i što ima priču koja nije laka i koju ona nosi s jednom istinitošću. Naročito u zadnje vrijeme žene moraju raditi mnogo toga da bi bile lijepe, voljene, prihvaćene, da bi sakrile godine i bile nekako pandan muškarcima. To već prelazi sve granice. Nezdravo je, a ponekad i tužno davati takve primjere mladim ženama ako kod njih ne postoji samopouzdanje koje bi trebale imati. Već skoro dvadeset godina predajem na fakultetu i izbliza pratim generacije koje se neprestano mijenjaju pa vidim do koje je mjere to postalo devijantno da se sada već i mlade lijepe žene osjećaju nesigurno i sebe prerano modeliraju. Zato sam kroz kreaciju svog lika nastojala da se stvori sirova, istinita i točna priča o jednoj ženi, ali i svim drugim ženama koje su pojavljuju u seriji, uključujući i petnaestogodišnju djevojčicu. Između nje i mene su žene različitih generacija i željeli smo da budu autentične, da se ne dodvoravaju novom stanju stvari na polju očekivanja od žena. U tom smislu nadala sam se da će serija biti i simbol u kojoj će se neki lik moći zavoljeti kao karakter, kao kompleksna pa i problematična ličnost, kao netko tko baš i nije uvijek poslušan, ali zbog dobrih razloga. Tu se negdje svi ti ženski likovi u seriji prepliću i dodiruju, koliko god da su, naravno, odvojeni, različiti, pa i suprotstavljeni.
Hrvatski portal Telegram u kritici serije vaš je lik usporedio s legendarnim "Prljavim Harryjem"...
Meni se, moram priznati, jako dopala ta kritika. Bilo mi je zanimljivo i simpatično da se netko drznuo usporediti ženu s tim likom, koji je više nego išta drugo simbol. Zahvalna sam na toj usporedbi koja donosi posebno zadovoljstvo jer žene ne dobivaju uvijek priznanje za ono što rade i za što se bore. U tom smislu sam sretna što je moja Anica dobila tu vrstu statusa.
Kriminalističke serije, kao i romani, osobito europski, vrlo često duboko zadiru i u širi kontekst društva u kojem se njihove priče odvijaju. Koliko je u tom smislu "Poziv" specifičan za Srbiju, kao i za čitavu regiju?
Opet ne želim previše otkrivati, ali zaista ima mnogo trenutačno aktualnih tema koje su problematične za cijelu regiju i imaju veze s tim do koje ćemo mjere uništiti sredinu u kojoj živimo i ima li zaista sve svoju cijenu i kolika je ona. Sve to ima veze i s glađu i pohlepom ne samo za novcem već za nekim uspjehom, što god to za koga kod značilo. Mislim da smo se mi kao civilizacija udaljili od najosnovnijih humanitarnih, humanih, duhovnih i duševnih ideja o tome da je čovjek zapravo najvažniji i da nam odnos jednih s drugima treba donositi sreću i punoću. Kako sada stvari stoje, svijet je postao toliko potrošački da smo za neku cijenu spremni dati sve što imamo. Takvo stanje ne predstavlja nekoliko ljudi, to je jedan veliki sistem koji neprestano treba hraniti, mašinerija. Da ne pričam o tome kako smo mi na ovim prostorima samo satelit velike svjetske mašinerije, kako smo iskorišteni u toj priči i kako nas se navlači da zaboravimo ono što bi nam trebalo biti najvrednije. Zato serija ima jednu vrstu emocije, za koju se nadam da su je ljudi primijetili. Priča ima mnogo nivoa koji se međusobno prepliću, ali s druge strane postoji ljudska priča o tome kako se sve te velike teme na kraju završe na našim osobnim pričama i prelamaju se u životu neke žene, nekog muškarca, nekog djeteta. Često se u velikim megalomanskim projektima gubi iz vida ono najosnovnije i najljudskije: tko će to najviše platiti i tko će u tome najviše izgubiti. A gubimo svi, jer svi smo na neki način povezani i morali bismo ovaj svijet ostaviti onakav kakav smo i dobili.
Neizostavni element u takvoj seriji je korupcija, isprepletenost kriminala i politike. Gledano iz Amerike, jesu li naša društva i države ovdje među najkorumpiranijima ili i u tome samo slijedimo svjetske trendove?
Mislim da smo mi definitivno samo jedna rezonanca svijeta i mislim da mi strašno brzo učimo, i dobre i loše stvari i u tome je naš problem. Mnogo smo godina bili pod komunizmom koji nas je uništio, prije svega duhovno jer smo zaboravili na Boga. Zbog toga smo svi mnogo propatili i sve što se dogodilo nama na Balkanu s tim ima veze. Možda je u tom smislu postojala glad da dostignemo svijet i ja sam zapanjena do koje smo mi mjere, kao na nekim steroidima, brzo i temeljito svladali sve te pogrešne lekcije. Ja ne mislim da smo mi najgori niti da smo sve to izmislili, nego smo to od nekog naučili. To se prelijeva i to je negdje iskrvarilo i kod nas, na našim teritorijima, a mi smo sve to objeručke prihvatili, kao što su svi posvuda. Kada pomislimo gdje još na svijetu postoji društvo nekog sporijeg tempa s više čovječnosti, ne znam gdje bismo ga pronašli, osim možda u nekim nerazvijenim sredinama. I možda zato što smo žurili, mi smo u tome trapavi, dok druge kulture imaju malo profinjenije vrste igara koje se tako jasno ne vide jer ih igraju u rukavicama. Možda nama treba više vremena da shvatimo gdje smo mi u toj priči. S druge strane, ako gledamo na to i filozofski, poučavanje mladih ljudi koji mogu vidjeti što sve postoji i gdje, to je mač s dvije oštrice; zato što s jedne strane želimo da se koliko god može sačuva neka čistoća, autentičnost i klasične, gotovo konzervativne ideje, a s druge strane je želja da postoji apsolutna sloboda, da se poštuje svaka ljudska želja, afinitet i osobenost. I zašto ne. Treba prema svima otvoriti ruke i prihvatiti svakog. U tom smislu se ne može zamjeriti ovom svijetu i civilizaciji što ide u smjeru da svi imaju koliko im treba. Jedino što smo zaboravili da je pohlepa ozbiljna pojava i da tu stvari prelaze u nešto drugo i postaju devijacije. Kada samo razmišljamo kako su se i koliko brzo neki ljudi obogatili, to je zaista impozantno.
Nedavno ste u razgovoru na RTS-u, govoreći o Hollywoodu, upotrijebili izraz industrija pohlepe. Što ste točno time mislili?
Mislila sam na to da su se u procesima koje je donijela ogromna i megalomanska hollywoodska filmska industrija izgubili neki normalni aršini. Uvijek ih ima i umjetnika će uvijek biti s pričama koje trebaju ispričati, ali danas im je to mnogo teže. Nastao je disbalans u moći kako da se uopće prodre kroz sav taj neukus. Hvala Bogu, kad gledamo filmove iz Amerike i svijeta, vidimo da postoje briljantni umovi i vrlo posebni i neponovljivi umjetnici koji daju glas ljudima koji ga nemaju ili ih se smatra nebitnima. Ipak, danas je takvim umjetnicima mnogo teže probiti se i često se događa da netko najprije mora uspjeti tako da bude igrač u svijetu koji nameće svoja pravila igre jer inače neće biti dio ekipe. I tek kada na taj način uspiju, pristajući na tu igru, vrate se stvaranju umjetničkih djela do kakvih im je zaista stalo. To je prilično zanimljivo, jer su ranije ljudi bili ono što žele i ono što vole i ulagali desetljeća svog života da se na taj način ostvare. Na taj su način postajali vidljivi i uspijevali ostaviti svoj trag. A danas mnogo češće vidimo da ljudi koji su postali prihvaćeni u smislu hollywoodske mašinerije kažu sad mi je toga dosta, dajte mi da se vratim i bavim umjetnošću. Zapravo je paradoksalno koliko smo zamijenili teze. Ako je to novo normalno, u redu, tu ne možemo ništa učiniti. Ali jako je bitno da mladim ljudima koji imaju svoje ideje, bore se sami sa sobom i traže mjesto na kojem će ispričati svoju priču, omogućimo i damo takvo mjesto. Međutim, to je jako komplicirano jer do tog mjesta mnogo lakše i brže dolaze ljudi koji pripadaju trendu koji se trenutačno događa. I u tome također vlada neravnoteža koje i čije priče gledamo, koje su priče bitne i koliko ima mjesta za priče koje nisu dio te ogromne mašinerije. Neke se informacije i ideje mnogo brže šire i provode danas kada postoje društvene mreže. Međutim, ni tu stvari nisu baš tako fer i izjednačene kako izgledaju jer i tu postoje nevidljive igre i mreže. Čija će priča doći u prvi plan kao važnija također je često rezultat velike manipulacije. Ne zavidim mladim ljudima. Živeći s njima tolike godine i trudeći se da im dam svoje znanje, miljažu i biografiju, pomislim kako je samo privid da im je lakše u životu nego prethodnim generacijama. Zapravo im uopće nije lakše, mnogo su vidljiviji, mnogo teže kažnjavani za greške koje možda naprave i moraju mnogo ranije donositi važne i teške odluke za koje još nisu spremni.
Često ponavljate da u Ameriku niste otišli zbog karijere, jer karijeru ste već imali ovdje, nego zato što vam je taj svijet u prvom redu bio zanimljiv. Kako je došlo do toga da postanete pedagog?
Slučajno, makar ništa u životu nije slučajno, pa ni to. Prošla sam mnoga mjesta – New York, Los Angeles, Boston i Harvard gdje sam bila na A.R.T.-u (American Repertory Theater), pa u San Franciscu na A.C.T.-u (American Conservatory Theater) i redateljica s kojom sam tamo radila pozvala me da budem dio Sundance Theater Laba. To je božanstveno mjesto gdje se razni umjetnici sastaju i pomažu u procesu stvaranja neke drame, filma ili kazališne predstave, s tim da ne postoji presija da se na kraju vidi i rezultat nego je u središtu pažnje sam proces njegovog nastajanja. Tamo autori, producenti i redatelji pozivaju glumce da im pomognu u tom procesu. To je jedan sjajan kreativni, da tako kažem, oblak i meni je bila velika čast biti tamo, jer na to mjesto ne možete se prijaviti nego možete doći samo ako ste pozvani. Tamo sam upoznala fenomenalne likove i nakon godinu dana pozvana sam da predajem na Fakultetu teatra u sklopu umjetničkog sveučilišta California Institute of the Arts u blizini Los Angelesa. Oduvijek sam znala da ću se u tome jednom okušati jer je i moja majka bila profesorica književnosti i u meni je ostavila sjeme tog osjećaja i spoznaje koliko je lijepo baviti se znanjem. Ali nisam ni sanjala da ću taj posao ovoliko zavoljeti. Kada sam počela predavati, shvatila sam da je to jako bitan dio mene. Uz kazalište i film, ta kultura znanja postala je moj novi dom. Sa znanjem je najljepše to što je najvažnije druge potaknuti da se zaljube u znanje. To je važnije od prenošenja vlastitog znanja jer često mnogo toga više ne znamo, nego što znamo. U pedagoškom procesu najbitnije je zaljubljivanje u samo znanje. I tako sam ostala u Americi, evo već trideset godina.
Sundance Theater Lab je povezan s tamošnjim poznatim festivalom?
Ne samo s festivalom, nego i s Robertom Redfordom koji je sve to tamo pokrenuo i spojio sve te stvari, uključujući i festival. Theater Lab je samo jedna od radionica koje se ljeti tamo održavaju.
Pretpostavljam da ste Redforda i upoznali?
Naravno, svi smo ga upoznali, on uvijek na vrlo skroman i nenametljiv način dođe pozdraviti sve svoje goste.
Je li on jedan od onih koji su svoju veliku karijeru, slavu, pa i novac iskoristili i uložili u umjetnost do koje im je najviše stalo?
Svakako. S tim da je on jedan od onih iz stare garde koji je tako i zaradio svoju slavu. Nije radio neke franšize i projekte u kojima okupe deset zvijezda pa pola igraju mašine, a pola ljudi, da bi se otamo vratio raditi umjetnička djela. On je jedan od onih ljudi koji je karijeru napravio birajući upravo projekte do kojih mu je bilo stalo. Neke karijere imaju veću težinu od drugih jer često nije lako reći ne. Karijere nisu baš tako jednostavna stvar, njih doista treba zaraditi.
Kad smo kod stare garde, a već dugo ste u Kaliforniji i sada vas, eto, uspoređuju i s njegovim Prljavim Harryjem, jeste li upoznali i Clinta Eastwooda?
Njega nisam, ali jako ga volim i cijenim ne samo kao glumca nego i kao redatelja. On je jedan od tih koji prave te male, važne i predivne priče koje je danas tako teško ispričati da se vide i čuju.
Jeste li odbijali klišeizirane filmske uloge kakve obično dobivaju glumci sa slavenskim naglaskom?
Da, nudile su mi se takve uloge koje sam morala odbiti jer sam slijedila svoj unutrašnji zov. S druge strane je bila moja odluka da sačuvam svoj akcent. Ali mi je drago da sam upravo s tim akcentom uspjela odraditi božanstvene kazališne uloge na važnim mjestima, bila dio internacionalnih ekipa koje su na takva mjesta dolazile i radila s velikim redateljima.
O tom dijelu vaše karijere ovdje se mnogo manje govori. Dajte nam primjer takvog iskustva u kazalištu.
Dio A.R.T.-a, u sklopu Sveučilišta Harvard, bila sam četiri godine. Danas se to dosta promijenilo, ali nekada je to bila baza američke kazališne scene, od Stelle Adler i Leeja Strasberga do Roberta Brusteina, koji je nedavno preminuo, a koji je mene tamo pozvao. A.R.T. je jedno od velikih matičnih američkih dramskih kazališta koje je napravilo mnogo velikih glumaca i karijera i gdje su se igrali veliki ozbiljni komadi. Tamo je, na primjer, prvi put u Americi odigrana predstava "Čekajući Godota". Odigrala sam tamo predivne uloge poput Desdemone, Hermione ili Catherine u Brechtovu komadu "Majka Hrabrost" i još par drugih. Ono što se ne dešava lako u Americi i što je posebno zanimljivo jest to da sam ja sa svojim akcentom igrala Shakespearea, kod kojeg nam često puno toga promakne. Tako smo, na primjer, kad smo radili "Zimsku priču", razgovarali baš o tome kako bi Hermione mogla biti slavenskog porijekla. Nekada se tako stvari sasvim neočekivano spoje, a meni je bilo još slađe i važnije što sam takve uloge odigrala na tom mjestu nego da sam igrala na našim prostorima. To je imalo neku drugu vrstu autentičnosti, a na temelju tog iskustva ja i mogu danas predavati studentima kako da nađu svoj glas i što zapravo hoće sa sobom. Gluma je vrlo osobna profesija. Mi se sami stavljamo u prvi plan da nas kritiziraju, osuđuju, hvale i vole. A ne biti i biti voljen jednako je opasno jer većinu toga treba ostaviti po strani kad radite na sebi. Kad razmišljam o našoj profesiji, nastojim i trudim se sačuvati ljubav i poštovanje za tu umjetnost koja je predivna kada se radi na pravi način. Ali taj poziv ima u sebi i paradoks: s jedne strane morate biti snažni i samouvjereni da biste uopće izašli na scenu i tamo pokazali emocije i otkrili se u svojoj istini, a s druge strane morate biti i osjetljivi, lomljivi i krhki da biste mogli biti nečije ogledalo, osjetiti stvari oko sebe da biste njihov efekt mogli prevesti i pokazati drugima. Ponekad zaboravimo koliko su nam glumci bitni zato što su nam rodbina. Kada se u nekoga uživljavate i s njim suosjećate, on vam postaje blizak kao da vam je rod. Ja se više i ne sjećam što sam radila prije dvadeset i više godina, a onda sretnete nekoga tko točno pamti neku scenu i govori vam koliko ste mu vi u njoj značili. To su dirljivi momenti.
Moj kolega vas, na primjer, pamti još iz "Posljednje trke" koju su đaci organizirano išli gledati u kina. Koliko je ta vaša prva filmska uloga djevojčice Zrne bila bitna za vaš kasniji poziv i karijeru?
Zapravo je bila jako bitna. Odrasla sam u Africi, gdje su tada radili moji roditelji. Otac mi je bio inženjer. Ostala sam tamo osam i pol godina. Kada sam se vratila u ondašnju Jugoslaviju, sve moje aktivnosti trebalo je ponovo strukturirati. Roditelji nisu znali što da rade sa mnom pa sam tako postala i dio radiotelevizijske grupe za djecu-glumce. Sretna okolnost s "Posljednjom trkom" bila je što se radilo o konju, a ja sam s konjima bila vrlo opuštena i slobodna i odmah sam skočila u sedlo. Ali prvu ulogu sam s osam godina zapravo imala u kazalištu, u predstavi "Oslobođenje Skoplja" Ljubiše Ristića.
Iz Amerike ste se prilično često vraćali glumiti u domaćim filmovima pa ste se još za vrijeme rata našli u Vukovaru gdje se snimao film "Vukovar, jedna priča". Vi glumite Hrvaticu Anu, udanu za Srbina Tomu kojeg je igrao Boris Isaković, uz niz drugih velikih glumaca. U Hrvatskoj se o tom filmu najčešće govori kao o srpskoj propagandi, ali ja, nakon što sam ga vidio, mislim da je to za ono vrijeme i za srpsku produkciju bio zapravo vrlo hrabar film.
Jako hrabar film, zato ga mnogi nisu ni vidjeli jer nije kreirao propagandu ni za koju stranu i redatelj Bora Drašković, zajedno s producentima, napravio je častan pothvat. To je bio veliki mrak o kojem ni ja nisam znala dovoljno, ili gotovo ništa, dok se nisam našla, da tako kažem, u oku uragana. A taj mrak ima svoje ime. To je zlo koje ostavlja iza sebe takvu pustoš da nitko nikada nije pobijedio. Mi smo svi stravično izgubili i užasno je teško biti najbolja moguća verzija samog sebe da zlo nadvladaš dobrim. Da me ne biste pogrešno shvatili, ja sebi ne dozvoljavam ni na trenutak pomisliti da sam osjetila i djelić onoga što su ljudi u ratu proživjeli. Ali mi glumci i umjetnost možemo ispričati neke priče i dati glas ljudima koje inače nitko ništa ne pita. Za mene osobno, u mom životu bio je historijski događaj naći se na mjestu na kojem sam izbliza vidjela nešto toliko strašno da je bilo neobjašnjivo.
O politici u Srbiji znam da ne govorite, ali recite nam kako gledate na društveno-politički angažman vaših kolega glumaca. Neke vaše velike filmske partnere viđali smo u nedavnoj predizbornoj kampanji na jednoj i na drugoj strani "barikade"...
Vjerujem u ljudsku slobodu i da svatko ima pravo misliti i kazati što hoće. Ali, s druge strane, politika je užasno prljava i ne znam je li moguće da čovjek u nju uđe i da se ne očađavi, dok se neki drugi bogate. O tome svatko odlučuje prema svojoj savjesti, a najvažnije je ne prijeći granice u smislu međusobnog poštovanja. Jer uvijek je lako nešto uništiti, a strašno teško nešto stvoriti.
Kada će serija "Poziv" postati na nekoj platformi dostupna široj hrvatskoj publici, još ne znamo, ali pretpostavljam da će i u hrvatska kina doći vaš posljednji film "Živi i zdravi" crnogorskog režisera Ivana Marinovića koji je nedavno imao svjetsku premijeru u Tallinnu i u kojem igraju i sjajni hrvatski glumci poput Tihane Lazović i Gorana Bogdana. Kakav je to film?
Meni se jako sviđa, pravi ansambl-film u kojem su svi odreda fantastični. Ne želim ništa otkrivati, reći ću samo da je to živopisna, intenzivna i kaotična priča snimljena na vrlo specifičan način i s jednom vrstom duha kakvu nikada nisam vidjela u nekom filmu iz naših predjela.
