JAJCE Kad su ubijali labudove lovci su mi ranili maloga psa
Rokija. S dva metka pogodili su ga u jednu nogu, a drugu su mu okrznuli
i zato vam sad ne volim niti jednu pticu. Još ne može hodati, a djed i
ja ga stalno previjamo, požalio nam se sedmogodišnji Ivan Samardžić. On
će pojavu smrtonosnog virusa H5N1 na Plivskom jezeru pamtiti po tome.
Labudove ranije nije ni vidio. Njegov djed Ivo, jedan od starijih
stanovnika sela smještenog uz Malo jezero, gdje je prvo i sletjelo jato
od 20 labudova, kazao nam je da se sjeća da su prije 15 godina labudovi
sletjeli na jezero i ove godine.
Zabarikadirano selo
Starim putom uz jezero još i danas rijetki prolaze. Nakon što su
sklonjene blokade i žute trake koje označavaju opasnost Štefan i njegov
brat Branko Marijanović i dalje su nastavili ići tim putem jer im je
najkraći do škole. Imaju nekih 35 minuta hoda. Mladi su najodvažniji.
Upravo kad su preko radiopostaje javili prvu vijest da je na
našem jezeru uginuo labud i da se pretpostavlja da je zaražen virusom
H5N1, slasno sam zagrizao pileće batake. Mama je samo problijedila.
Nisam se baš nešto nasekirao, jer sam znao da određene temperature
uništavaju taj virus sjeća se Štefan, dodajući kako bi panika
prvog dana kad je uginuo labud bila daleko manja da su stariji ljudi
upućeniji o tom smrtonosnom virusu. Dok pokazuje otok na koji su
labudovi prvi dan sletjeli Štefan ističe kako je prvi dan selo doslovce
zamrlo. Stanovnici sela Mile zabarikadirali su se u kuće strahujući da
virus ne pokupe u zraku. No, javio se drugi problem kad su stručne
ekipe kupile kokoši i ostalu perad po selu.
Skrivanje kokoši
Danas u Milima stoje prazni kokošinjci. Stanovnici toga mjesta
zaboravili su na strah od ptičje gripe i zabrinuli se što će bez
kokoši. Neki kažu da je u selu pokupljeno više od 1000 kokoši.
Vidio sam neke žene kako plaču, jedan broj ih se i suprotstavio, a bilo
je i onih koji su uspjeli sakriti po nekoliko kokoši, pa su ih tajno
klali i pekli uz smjeh govori Branko, dodajući da su ljudi takvi
i da nema virusa koji će promijeniti njihov mentalni sklop. Iako su
cijelo vrijeme pratili širenje ptičje gripe Europom stanovnici mjesta
uz Plivsko jezero nikad nisu niti mogli pomisliti da će upravo kod njih
uginuti labud zaražen virusom.
Svakog čuda tri dana je dosta. Tako
vam je bilo i kod nas. Straha jest bilo, što je i normalno, no postoje
određene pojave na koje ne možemo utjecati. Živimo uz jezero i ne znamo
što se sutra ponovo može dogoditi kazao nam je Ivan, dodajući da
više niti djeca u Milima ne razgovaraju o ptičjoj gripi.
Zaraženi labudovi prošlost su Plivskog jezera
Zabarikadirali kuće
