Kako dogovoriti intervju s Markom Grčićem, čovjekom koji je otac vašeg zanata, dugogodišnji Vjesnikovac, novinar i urednik, pokretač Globusa, erudit, intelektualac, pjesnik, esejist, prevoditelj Eliota, Blakea, Pounda, Yeatsa... Kratko i u glavu. “Slušam”, izgovorio je na ruskom, tražio povod, informacija o broju novinskih kartica intervjua daje mu podatak o njegovoj čitanosti... Novinar do kosti, znalac s jedinstvenim darom za pretvaranje jednostavnih stvari u kompleksne. U svojem trešnjevačkom stanu okružen tisućama knjiga, obiteljskim fotografijama, uspomenama, među kojima je i Tadijanovićevim rukopisom napisana pjesma koju je posvetio baš njemu, čvrsto se rukuje, koroni usprkos, i šali: “Star sam čovjek, do kraja godine ionako planiram umrijeti.”
Kad smo telefonski dogovarali intervju, pitali ste je li to pred odlazak na Mirogoj. Zvuči hladno, ali smrt je neminovan kraj. Razmišljate li o smrti?
Smrt je jedna od najkontroverznijih i najtajanstvenijih tema s kojom se čovjek suočava. O njoj možemo razgovarati na puno nivoa. Na personalnom nivou, o smrti kao o društvenom ili religijskom fenomenu, o smrti kao trošku koji pogađa one koji ostaju. Međutim, najveći je paradoks ljudskog života spontani osjećaj besmrtnosti. Mi znademo da smo se rodili i znademo da ćemo umrijeti, ali ne poznajemo trenutak kad smo došli na svijet, to nije u horizontu našega iskustva, a to nije ni naša smrt koja će doći kad dođe. Taj osjećaj možemo nazvati prividnim, vrstom psihološke obmane, ali činjenica je da je to biološki osjećaj i ja nisam iznimka.
Za koji dan navršit ćete 82 godine, što znači da unutar vašeg prirodnog iskustva, što direktno što indirektno, stoji oko jedno stoljeće. Preslagujete li sjećanja?
To je golem historijski period koji ne možete sagledati ni s jednog gledišta. Odakle god počnete pripovijedati, uvijek ćete uhvatiti jednu nit koja izgleda kao jedina nit koja postoji. Unutar ukupnosti svojeg života imam oko 50 autobiografija koje bih mogao ispričati iz potpuno različitih rakursa. Kad ste mladi, imate osjećaj budućnosti, a kako vrijeme prolazi, i taj osjećaj budućnosti se pomalo gasi i imate sve više potrebu misliti retrospektivno, vraćate se u imaginarni svijet koji ste nekada živjeli. To je dobro jer možete obnoviti sjećanja na svoje ljubavi, tragedije, uspjehe, znanstvene, socijalne, umjetničke, sportske, ali pokušati živjeti u svojoj prošlosti oblik je teškog psihičkog poremećaja.
Koliko vas je korona promijenila i koje su implikacije tog virusa na budućnost društva?
Korona me naučila nekoliko stvari. Uvela je javni pojam socijalne distance. Svaki dan ga ponavljamo toliko da prestajemo praktički razumijevati što to doista znači. To znači distanca do dva metra između dviju osoba. No implikacije tog simbola puno su dublje. To nije samo odvojenost između vas i neke osobe u javnom prostoru, to je princip odvajanja potpuno suprotan principu na kojem je do jučer počivala kompletna civilizacija, a to je načelo spajanja. Drugo, primijetio sam da je to prodrlo u sferu u kojoj se to nije očekivalo. U 14. stoljeću imali smo bubonsku kugu koja je pogodila svijet, po nekim istraživanjima, poubijala je oko dvije trećine svjetskog stanovništva i potom se ugasila. Ljudi nisu znali što ih pogađa, mislili su da je to Božja kazna i za pomoć su se obraćali Bogu gurajući se u crkvama te tako bolest prenoseći jedni na druge. Kad je pak počela korona, papa Franjo preporučuje vjernicima ne da se mole Bogu već da slušaju medicinu i da se vladaju po propisima države, a to je promjena koda po kojem se svi društveni fenomeni vezani za druženje raspadaju. Djeca koja ne pohađaju nastavu u razredu izostavljena su iz procesa socijalizacije, što ima nesagledive posljedice. Dalje, korona nije običan virus. On je neizlječiv. Najrazvijenija znanstvena zemlja na svijetu, SAD, koja ima oko 90 posto svjetskih znanja na raspolaganju, potpuno je bespomoćna, nemaju ni medicinski ni socijalno-politički odgovor na napad korone. Ovo je ratna situacija, ovo je agresija neprijatelja prema kojem ni jedan pojedinac ne posjeduje oružje da mu se odupre.
Je li se Hrvatska dobro postavila u pandemiji i vjerujete li stožeru?
Ne mogu kompetentno procijeniti kvalitetu stožera, ali kao građanin mislim da je on do sada funkcionirao dosta dobro, no prednost Hrvatske je i u tome što je njen sustav malen. U slučaju korone ranjiv je, i medicinski i ekonomski, ali njime se može upravljati čak i s osrednjim snagama. Veliki sustavi poput Rusije, Indije, Kine ili Brazila imaju veliki problem upravljanja sustavom jer su preglomazni. Naš pak dugoročni problem je što pojava koronavirusa može ugroziti naš državni budžet koji se ponajprije puni iz turizma, s kojim ionako kuburimo. Naime, turizam počiva na dvije osnovne orijentacije, to su elitni i masovni turizam. Da biste imali elitni turizam, morate imati elitno društvo, elitnu kulturu i elitnu tradiciju, a mi ništa od toga nemamo. Mi smo jučerašnja država stara jedva trideset godina. Još nemamo ni državnu svijest, kao ni državnu ni političku ni kulturnu sedimentaciju. Da se to postigne, treba vam najmanje 150 godina države u kontinuitetu. Masovni pak turizam opet ne možete imati s četiri milijuna stanovnika. Da biste imali turizam, morate imati industrijsku proizvodnju, osobito proizvodnju hrane jer turizam je besplatni izvoz, a da ne izvozite robu u stranu zemlju. Turist koji dođe troši vašu robu, a mi je nemamo. Istraživanja su pokazala, pogotovo u koroni, da Hrvatska sa svim svojim vodnim i obradivim potencijalima danas ne može prehraniti sama sebe. Danci su za milijun stanovnika veći od nas, a proizvode hrane za 15 milijuna stanovnika i jedan su od najvećih malih izvoznika hrane na svijetu. To ne ovisi toliko o obradivosti ili neobradivosti zemljišta koliko o statusu mozga. To znači da smo mi glupi i neobrazovani.
Država je očito u kaosu, koji je primarni potez za korak naprijed?
Da se zemlja okrene svojoj najvećoj prednosti, a to je poljoprivreda. Ali, da biste imali vrhunsku poljoprivredu morate imati i vrhunsku prateću prerađivačku industriju. Mi smo svoju industriju svu poukidali. I ne samo da smo poukidali pogone, koji su manje ili više zastarjeli, poukidali smo i najveću dragocjenost, a to su inženjerske, tehničke i radničke ekipe specijalizirane za pojedine proizvodnje. Hoće li se to promijeniti, ne znam jer vidim da se država još uvijek oslanja na ono najranjivije, a to je turizam.
Jeste zadovoljni s prvih pola godine Zorana Milanovića na predsjedničkoj funkciji?
Zoran Milanović je čovjek koji ima prethodni politički život. Bio je predsjednik SDP-a, šef Vlade, i neke procjene govore da možda nije bio dobar šef Vlade ni dobar predsjednik SDP-a, ali ja ne bih toliko svaljivao krivnju na njegov personalni udio u krizi SDP-a jer mislim da se s SDP-om, čak i u njegovo vrijeme, a osobito danas, dogodilo to da ta stranka naprosto nije pronašla svoju novu socijalno-političku definiciju. Milanović na poziciji predsjednika do sada nije iskoristio svoje ustavne ovlasti koje su relativno male u odnosu na izvršnu vlast. Posljednji predsjednik koji je imao stvarnu predsjedničku moć bio je Tuđman, to je bio prezidencijalni sustav. On je upravljao državom. Danas državom upravlja izvršna vlast. No Milanovićeve su šanse puno veće nego što ih on trenutačno iskorištava zato što ima veliko političko iskustvo, od toga i ona negativna iskustva u njegovu slučaju nisu nužno loša iskustva jer neće raditi promašaje koje je radio dok je bio mlad i zelen. Sazrio je kao čovjek i k tome odgojen je politički u sličnom ambijentu u kojem je odgojen i Plenković. On je europski čovjek, govori jezike, obrazovan je i po mojem mišljenju unutar svojih zakonskih ovlasti mora pronaći okvir djelovanja koji će ga učiniti vidljivijim nego što je vidljiv sada. Političkog potencijala ima i mislim da bih se mogao sporazumijevati s Plenkovićem oko strateških stvari u vođenju države jer ono što on ima u svojim rukama, a što Plenković nema, jest to da je on od naroda izravno birana osoba za predsjednika države. On nije predstavnik ničega osim predstavnik hrvatskog naroda. Plenkovića je izabrala njegova stranka koju je izabrao narod da bude većinska u hrvatskom parlamentu. Plenkovićeva je vlast izvedena. Milanovićeva je vlast izvorna, od naroda, i u tom smislu on može odigrati jaku moralnu ulogu u ispravljanju štetnih odluka. Kao razborit političar, on se, naravno, neće služiti nekontrolirano tim pravom u svakoj prigodi, ali u odabranim slučajevima on mora biti predstavnik naroda.
Možete li definirati današnji SDP i njegovo vodstvo?
Ja sam prilično iskusan čovjek i otprilike mogu razabrati političke konture nekog fenomena, ali nekom strancu ne bih znao odgovoriti što je to danas SDP. Ali kako ne znam što je SDP, ja ne znam ni što je HDZ. Samo znadem da HDZ kao politička formacija, da je jedan kolektivistički fenomen koji potječe još od Stjepana Radića, od Komunističke partije Hrvatske i da još nema profilaciju građanske političke stranke. Dakle, mi kao Hrvatska još uopće nismo ušli u građansko društvo. Kad imate građansko društvo, imate i demokraciju. A kad imate građansko društvo i demokraciju, imate suprotstavljene političke fenomene koji su kao neka vrsta njihala lijevo-desno, a mi to nemamo. Danas je HDZ praktički zauzeo cijeli horizont, što znači da smo u retrogradnom procesu, da se vraćamo na početke i da ponovno reruraliziramo svoj identitet.
To se prilično slikovito vidi i u Zagrebu?
Apsolutno. Građansku klasu grada Zagreba uništila su dva čovjeka. Najprije je došao Ante Pavelić i postrijeljao sve Židove i srpsku građansku klasu, a onda Tito pa pobio ostatak. Danas grad Zagreb, kad pogledate njegovo vodstvo i sistem kojim se njime upravlja, vidite da to više nije grad nego koalicija nepovezanih sela. I nije tu Bandić važan, on je naprosto veliki fenomen koji ne treba podcjenjivati, ali on je apsolutna slika grada Zagreba. Grad Zagreb i Bandić nisu u proturječnosti, oni se mentalno potpuno poklapaju.
Je li nova budućnost grada u rukama mlade struje koja se javila na političkoj sceni s Tomaševićem na čelu?
Ja to ne mogu znati, ali nadam se da jest. Naime, davno mi je upalo u oči da u granicama onoga što danas zovemo gradom Zagrebom, žive stotine tisuća ljudi koji nemaju nikakvu vezu s njegovim višim urbanim funkcijama. Zagreb je nekada bio puno manji, ali imao je urbani identitet i taj identitet nametnula je samo jedna sila, a to je Austro-Ugarska Monarhija.
Koja je pozicija Zagreba u EU?
Zagreb je danas rubni grad EU. Mi smo još grad na limesu prema svijetu koji nije pripadnik istog svijeta u kojem Zagreb i Hrvatska jesu. No, od pripadnosti EU nemamo, jer ne znamo, nikakve koristi, ni intelektualne ni materijalne, a kakvu smo imali zbog činjenice što smo nekoć pripadali Austro-Ugarskoj Monarhiji. Sveučilište, sve ustanove tadašnjeg Zagreba s 20 do 50.000 stanovnika, sve ih je osnovala monarhijska superstruktura. Toj strukturi danas odgovara EU, a mi živimo kao da Zagreb nije rubni grad EU. Ništa od te činjenice nismo izvukli. Čak oplakujemo činjenicu da mladi ljudi idu trbuhom za kruhom u susjedne zemlje i čudom se čudimo socijalnoj mobilnosti koju omogućuje naša pripadnost EU.
I vaše dvije od tri kćeri, pa i unuci, žive u inozemstvu. Žalosti li vas to?
Ni najmanje. Imam šestero unučadi od kojih petero u inozemstvu, svi su educirani ljudi koji nose u sebi ne samo spomen na zemlju svojeg primarnog podrijetla nego i znanje svojeg jezika. To je kapital, ne samo moje obitelji, to su deseci i deseci tisuća takvih educiranih mladih ljudi, potomaka naše populacije u inozemstvu koji su se vani socijalizirali i stekli znanja o kakvima Hrvatska država nema nikakva pojma. I taj će se trend iseljavanja nastaviti. Ako imate vještinu koju ne možete prodati u Hrvatskoj, morate ići u sredinu gdje to znanje vrijedi. Kad bi Hrvatska oživila proizvodnju, ne samo da bi mogla povratiti svoje goleme kapacitete u ljudima koji žive u zemljama oko nas, nego bi mogla dovući i educirane strance, poput Irske koja bez ikakva kompleksa uvozi supereducirane pojedince, pa i Hrvate.
Jeste li se ikada pokušali politički angažirati i kako biste sami sebe politički orijentirali?
Ne, na to nisam ni pomišljao. Politikom sam se bavio indirektno kao urednik u najkomercijalnijim novinama u starom sistemu koje su obavljale silno važan društveni utjecaj, a poslije, 1990. osnovali smo Globus koji je bio najjače glasilo u prvim godinama postojanja hrvatske države. Da se ipak moram politički svrstati, rekao bih da sam ja liberalni lijevi HSS-ovac. Smatram da hrvatsko društvo, pošto nije prošlo kroz proces razvoja građanskoga društva i kroz ozbiljan proces dugoročne demokratizacije, da ono još uvijek funkcionira na kolektivističkim načelima i da svi politički faktori moraju voditi računa o tome da je naš mentalitet još nažalost ruralan. To je tragično za narod koji živi na tako osjetljivom području Europe. To je još 20-ih godina primijetio Ivo Pilar zapisavši formulu našeg mentaliteta: “Kad naši ljudi pjevaju Lijepa naša domovino, s tim stihom asociraju svaki nešto drugo.” Zato što mi nemamo svijesti o onome što pripada svakom građanskom čovjeku, a to je da domovina ima granice. Ako vaša domovina nema granica nego “gde je god srpski grob, tu je Srbija” ili “gdje god Hrvati govore hrvatskim jezikom, tu je Hrvatska”, pojam domovine je fiktivan.
Kad ste se zatrovali novinarstvom?
Potpuno slučajno 1959. Penjao sam se prema današnjem Leksikografskom zavodu, nekoć je tamo bilo izdavačko poduzeće Zora, da se susretnem s pokojnim piscem Slobodanom Novakom. Po stepenicama je silazio profesor Jonke, visok, krasan čovjek, pa kaže: “Kolega, u Vjesniku u srijedu su me zamolili da im pošaljem mladog čovjeka da im pomogne malo jezično u redakciji i ja sam predložio vas. Odite u Masarykovu ulicu, tamo će vas primiti.” Prvi čovjek koji me primio bio je Slavko Goldstein, tada honorarni urednik zabavnog priloga Vjesnika u srijedu. Prepoznao je nešto i poslao me Ivi Baljkasu, glavnom redaktoru. Dali su mi tekst vrlo uglednog slavnog novinara, njegovo ime nećemo namjerno spominjati, da vide što znam. Ne znam što mi se dogodilo, nisam tada razlikovao Libanon od Libije i bio sam potpuni idiot, ali uzeo sam taj tekst i preroštao ga tako da od njega nije ostalo ništa, i sve naravno krivo. Bila je to moja neopisiva drskost koja se silno svidjela Baljkasu, koji je prije mene potjerao pet pretendenata na to mjesto, i ostao sam. Baljkas je bio strah i trepet mladih novinara. Predratni novinar, bivši član Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije, Titov al pari, zatvaran od Talijana 1941. u Šibeniku, iz zatvora odlazi u partizane očekujući metak u glavu jer je pripadao dalmatinskoj partijsko-političkoj frakciji, preživio je. Godine 1948. na prvom Kongresu partije u Beogradu na spomen te njegove frakcije bacaju ga van i cijelu noć čeka da po njega dođe Udba da ga smakne, ali ni to se nije dogodilo. Kad je osnovan Vjesnik u srijedu 1952., Frane Barbieri, Fadil Hadžić i Ive Mihovilović odlaze Bakariću da ga zamole da angažiraju tog čovjeka s velikim iskustvom i političkim grijehom, i on postaje čovjek koji mlade novinare uči zanatu, ali i političkoj pameti. On me počeo učiti onome što novinare danas više ne uče, a to je da novinarstvo ima dva aspekta. Znanje, koje stječete na fakultetu, i zanat, koji učite kod zanatlije, a to je bio on.
Kada smo razgovarali telefonski i nekoliko puta se veza prekinula, našalili smo se da nas prisluškuju. Vjerujete li da ste u nekom periodu uredničke karijere doista bili prisluškivani i koliko je u socijalizmu bila jaka cenzura?
Jugoslavija je od 66. godine nakon pada Rankovića politički decentralizirana jer su republičke vlasti, za razliku od centralne Jugoslavije koja je funkcionirala do tog razdoblja, dobile autonomiju. Afirmirale su se mlade snage na području političkog i privrednog menadžmenta i tržište se enormno raširilo. Vjesnik u srijedu 60-ih godina ima oko 400.000 primjeraka naklade. List se prodaje u cijeloj Jugoslaviji i te novine de facto su otac modernog hrvatskog žurnalizma. Kad spominjete političku kontrolu, u to vrijeme morali ste voditi računa samo o tome da se ne petljate s Titom, s Armijom i u pitanje hrvatsko-srpskih odnosa. Ako ste to izbjegavali, zapravo je bila veća sloboda nego što je to ona danas u medijskom prostoru. Ako ste se petljali, mogli ste to učiniti jednom ili dva puta i nakon toga biste nastradali. Udba je kontrolirala sve važne medijske punktove, a Vjesnikovi direktori svi su bili članovi Centralnog komiteta KPH tako da su oni direktno potpadali pod ingerenciju vrhova Partije i pazili su da ne uđu u frontalni sukob ni sa SKH ni s centralnom državom. Kako se država nakon Titove smrti počela pomalo raspadati, pojačana je i kontrola sigurnosnih službi nad medijima, osobito u Hrvatskoj. A 90-ih počeo nas je kontrolirati KOS. Tu dolazimo i do prisluškivanja. Naime, na stol sam preko nekih kanala dobio transkript svojeg razgovora u kojem za tu službu kažem “da je potpuno idiotska jer kakva je to služba koja može angažirati za tako osjetljive vojne stvari takve i takve kadrove”. Bila je to jasna potvrda da su sve slušali.
Nedavno je na Pula Film Festivalu prikazan dokumentarac o Titu. On je tu prikazan u punom sjaju državnika pacifista koji utegnut putuje brodom po svijetu, dočekan sa svim počastima, slave ga milijuni ljudi, veliki državnik. Promatrali ste tu karijeru uživo, kakvog ste stava prema njemu danas i odriče li ga se Hrvatska previše?
Hrvatska se odriče svega a da kao država nije napravila fundamentalnu operaciju, a to je bilanca hrvatskog političkog života u Austro-Ugarskoj Monarhiji, u Kraljevini Jugoslaviji, pa tako i u Titovoj Jugoslaviji. Iz Titove Jugoslavije, ako ništa drugo, donosimo današnju Hrvatsku državu točno u milimetar kako ju je on kao prvonarodnu Republiku Hrvatsku definirao u jugoslavenskom ustavu. On ju je stvorio, on je prvi put povezao Dalmaciju i sjeverni dio Hrvatske u jedinstvenu cjelinu. Tito je na karti, kao formu stvorio današnju hrvatsku državu koju je Tuđman u tom obliku izuzeo iz jugoslavenske države. Tito je proveo i proces industrijalizacije i ruralnu Hrvatsku pretvorio za trajanja Jugoslavije u srednje razvijenu europsku zemlju. Hrvatska i Slovenija bile su najrazvijeniji dijelovi Jugoslavije. To je njegov projekt. On na svojim leđima nosi Bleiburg, represiju, jednopartijski sistem, sve je to točno, jasno i mračno. Ali on ima i masu dobiti za Hrvatsku. U konačnici, on je jednu gubitničku Hrvatsku preko ZAVNOH-a 1945. preselio u dobitnički klub.
Kažu da se za bivšeg sistema pisalo pametnije, ali dosadnije, a danas zanimljivije, ali gluplje. Slažete se s tom tvrdnjom?
Ne bih to tako klasificirao. U medijima oduvijek postoji nešto slično, a to je razdvajanje važnog i zanimljivog. Ima stvari koje su važne a nezanimljive i dosadne, a ima i zanimljivih, ali koje su kulturno, politički ili društveno nevažne. Kao novinar uvijek ste između ta dva načela i osobna je stvar kako će tko to svladati. Tim smo se problemom uvijek bavili, a važan je i danas kada pisano novinarstvo kakvim sam se ja bavio nestaje, a mijenja ga elektroničko.
Veliki Veselko Tenžera po pitanju prisluškivanja, u ublaženoj verziji, svojevremeno se našalio rekavši: “Šljiviš državu koja misli da mi možemo nešto ozbiljno i opasno reći.” Bio vam je suradnik i prijatelj, kakvim ga pamtite?
U svoje doba bio je simbol nečega što je danas teško definirati, a tada je bilo vidljivo. Bila su samo dva takva simbola – Veselko Tenžera i Igor Mandić. Novinarstvo u njihovo doba, 60-ih i 70-ih, kako god se okrene, smatralo se vrstom društveno-kolektivističke aktivnosti. Kad ste proizvodili medijski proizvod, bili ste dio društvenog establišmenta, proizvodili ste neka dobra, afirmirali neke vrijednosti koje je filozofsko društvo marksističkog tipa, kakva je bila Jugoslavija, klasificiralo po sustavu vrijednosti “može, ne može, možda”. Kad se Tenžera pojavio u novinama, on je svoju literarno-poetsku žicu vrlo brzo transponirao u medijsku žicu. Sprijateljuje se s Mandićem i oni su jednu zanemarenu medijsku vrstu, a to je književna recenzija, pretvorili u neku vrstu atrakcije. Zaoštrili su svoje ocjene i to se počelo čitati, a najvažnije je to da se u ta dva autora prvi put u našem ambijentu čuo personalni glas. Malo-pomalo njihovi tekstovi postaju sve ambiciozniji i pisani u ime svoga ja. Njihovi tekstovi bili su jedina dva glasa koja su se kao personalni glasovi čitali i čuli u cijeloj Jugoslaviji. Oni su na indirektan način afirmirali i našu sredinu u tadašnjem kulturnom krugu. Naime, Zagreb je, za razliku od tadašnjeg Beograda, bio monocentričan. Imali ste jedan Vjesnik i njegovu kuću, jedan Dinamo, jednog Krležu pod čijom kapom više ne postoji književnost jer on nije bio samo književnik već književnost kao takva... Sve je bilo po jedno.
Jeste li se sudarili s Krležom?
Ne. Nikad mu se osobno nisam približio. Gotovo svim starijim piscima jesam, ali njemu ne. Kao pisac me dugo vremena odbijao, tek sam poslije, kao odrastao čovjek, počeo primati Krležu ne toliko kao pisca, koliko kao simbol jedne epohe. Kad govorite o Krleži, vi govorite o 20. stoljeću. Kad govorite o Ujeviću, koji je možda bolji od Krleže, pa možda i produhovljeniji čovjek, vi govorite o Ujeviću, ali ne o epohi. Krleža me počeo zanimati kao društveno-politički fenomen pa sam poslije čak napravio eksperiment koji je i publiciran. Tri njegove balade transponirao sam s kajkavštine u zagrebačku-urbanu štokavštinu. O tome sam napisao i dva eseja i pokušao odgovoriti na pitanje jesu li balade pupčano vezane samo za kajkavštinu, jer ako jesu, onda nisu velika poezija, ali ako nisu i mogu se transponirati i u drugi medij, onda imaju i elemente poezije koja nije samo vezana uz prirodu jezika na kojem su napisane. Napisao sam tada i pjesmu koju planiram objaviti, a kojoj je svrha da se pokaže da se poezija koja je vezana samo za prirodu svoga jezika, ne može prevesti ni na koji drugi jezik. Da ne nosi u sebi niti jednu univerzalnu vrijednost. Krležin jezik je veliki problem jer nije samo jezik već slika povijesne formacije koja se može ili ne može transponirati u neku drugu povijesnu formaciju.
Kako ste se našli u vrtlogu prevođenja i otkrili svoj pjesnički dar?
S pjesničkim darom sam se valjda rodio. No prvu pjesmu preveo sam po narudžbi svoje pokojne supruge. Odlično je znala talijanski i francuski, poslije je u poslu odlično naučila njemački jer je kao inženjerka kemije i menadžerica u Tvornici papira neprekidno morala razgovarati s austrijskim inženjerima, ali ne i engleski. A tada, na našim počecima kad nismo imali ništa pod milim bogom, bili u podstanarskom stanu i dobili prvo dijete, bila je zaljubljena u T. S. Eliota i željela je pročitati “Ubojstvo u katedrali” na hrvatskom. Sjeo sam, posavjetovao se s nekim kolegama oko tog prijevoda i on je na kraju izišao čak i u Vrhovima svjetske književnosti. Nakon toga zanimao me William Blake, o kojem se kod nas nije znalo gotovo ništa jer nije bio prevođen, i krenulo je.
Rođeni ste u Dalmatinskoj zagori. Koliko vas je ta sredina definirala?
Imao sam sreću da sam rođen u gradsko-težačkom ambijentu. U mojoj kući žene su bile obrazovane, završile su gimnaziju. U Sinju su bile dvije – klasična franjevačka i realna gimnazija. Postojalo je i odlično amatersko kazalište u kojem sam glumio i crtao kulise te odličan gradski zbor u kojem sam pjevao kao solist. Imao sam kolegu Trogiranina, otac mu je bio oficir u Divuljama gdje je servisirao hidroavione, i kod njega sam u Trogiru provodio svako ljeto. Tako da sam već kao klinac gledao očima Trogira Sinj, a očima Sinjanina Trogir i zarana stekao policentričnost, naviku da sve gledam sa svih strana. Čim imate naviku odvajanja, imate i naviku emancipacije, a tako se uspijevate odvojiti i od onoga sebe koji je vezan za druge ili za drugoga. Ta policentričnost u mišljenju je možda i mana, ali imam spontanu potrebu da u samome sebi napadnem bilo koju ustaljenu ili općeprihvaćenu vrijednost. Taj je ambijent u meni formirao i osjećaj za strpljenje. Mogu podnijeti ljude i ideje s kojima se nimalo ne slažem jer sam odvojen od njih. Štoviše, što je ideja neobičnija i što čovjek iznosi misao koja mi je stranija, to mi je spontano zanimljiviji.
Onda su vam iznimno intrigantni ljudi koji u koroni vide teorije zavjere i prosvjeduju zbog nametnutih im ograničenja za pandemije?
Apsolutno. Kao što sam već spomenuo, mi ćemo još dugo živjeti u ruralnom ambijentu u kojem većina ljudi prihvaća ili odbija stvari na emocionalnoj razini. Nešto unaprijed odbijaju jer to mrze; ili nešto unaprijed prihvaćaju jer to vole. Ni prihvaćanje ni odbijanje nije intelektualna radnja. To je emocionalna radnja, sentimentalna. A sentimentalan odnos može biti dragocjen, ali od sto posto problema i tema, najmanje njih 70 posto ne trpi tu vrstu rezoniranja i imat ćete velike štete ako tome tako prilazite.
Godine 2008. dobili ste Kiklopa za “Riječi, riječi, riječi”, istovremeno kada Nives Celzijus dobiva Kiklopa za hit godine. Je li linč na nju bio neopravdan?
Njoj je nanesena strahovita nepravda. Ona je dobila Kiklopa po kriteriju koji je unaprijed napisan, a to je kriterij plasmana prodaje svoje knjige. Po tome je ona apsolutno zavrijedila nagradu jer je njezina knjiga bila tada na tržištu najprodavanija. Kriteriji na temelju kojih su joj poslije uskraćivana prava koja su joj apsolutno pripadala prije nisu postojali. Ona mi je osim toga jako zanimljiva osoba. Čini mi se da su je nepravedno podcijenili. Inteligentnija je od onoga kako se javno brendirala. Čak i to brendiranje znak je da je svjesna onoga što prolazi. Ono što je radila i govorila samo je pokazivalo da ima jasan pojam što je njezina najprihvatljivija javna ikona.
Čujem da dobro kuhate?
Kuham izvrsno. Iako, slabiji sam đak svoje supruge koja je od majke naslijedila dalmatinski stil kuhanja, a dodatno je eksperimentirala s nacionalnim kuhinjama. Imali smo malu kulinarsku biblioteku. Raspodijelili smo je djeci, a sačuvao sam jednu bosansku kuharicu zanimljivu kulturalno jer donosi i recepte, ali i tehničke crteže suđa u kojem se hrana priređuje te povijest svakog jela. Recimo, sinjski specijalitet – arambašići, u kojima sam odličan, došli su s područja turskog imperija. Dobar sam i u pripremi šporke šalše, no u mojim godinama najbolje mi odgovara piletina.
Koje još hobije gajite?
Bio sam profesionalni novinar i to čovjeka usiše. Bio sam profesionalac i imao strahovitu sreću što sam radio s ljudima 15 puta pametnijim od sebe; proizvodili smo velike komercijalne efekte. Nikada nisam miješao ono što moram raditi kao profesionalac s onim što me osobno zanima. Držali smo se pravila koje je bilo mehaničko, ali genijalno – ne objavljuj ništa što ne zanima barem onoliki broj ljudi kolika je tvoja tiraža. U mojem pak paralelnom životu zanimali su me slikarstvo, klasična glazba, kultura u najširem smislu te riječi, čak i sport. Bio sam dobar golman. No ponavljam, nikad nisam miješao profesionalni i intimni svijet. Čak nikada nisam napravio ni prijevod po narudžbi. Osim onog prvog, supruzi iz ljubavi. Kad sam 2004. otišao u mirovinu, svijet intime stavio sam u centar života i objavio osam knjiga.
Što vam je u planu do kraja ove godine?
Nemam vremena, a volio bih napisati nisku kratkih reminiscencijskih tekstova o ljudima koji su obilježili moj život. Prva je svakako moja supruga Desanka. Žena koja je sa mnom u istom krevetu provela 52 godine. Druga je osoba moj profesor Laszlo iz Sinja, koji me volio kao svojeg sina. On je utjecao na mene u mladosti, supruga u sudbini.
Kada se osvrnete na svoj život, jeste li zadovoljni ili nešto nedostaje?
Bio je bogat, ali težak. Sve sam morao sam. A to zadovoljan, kod mene ne postoje te emocije. Moj je mentalitet projektivan. Ja i sada, s tristo godina, mislim na sutrašnji dan. Jedva da imam smisla za retrospektivno mišljenje jer su me i posao i mentalitet naučili – čemu se vraćati onome što je gotovo. Nemam potrebu bilancirati svoj život. Golem je. Moja su djeca i unuci divni ljudi, ne vidim na što bih se tužio. Osim toga, predugo sam živio.
Hrvatska je potpuno unistena, progresa nece biti slijedecih 50 godina. Za to su krivci poitikanti zeljni vlasti u zadnjih 30 godina,