Nekako prije ljeta, u jednome od svojih “konstitucionalističkih” istupa u javnosti, predsjednik saborskog Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav Peđa Grbin (SDP) kazao je da će se sljedeći parlamentarni izbori u Hrvatskoj provesti prema “mješovitome izbornom sustavu”. Nije potanje obrazložio na što je mislio, a sama je izjava ostala potpuno nezapažena. Unatoč pretencioznim političkim nastupima i preuzimanju uloge novoga stranačkog ustavotvorca, Grbin nije stekao, a po svemu sudeći neće ni steći, autentičnu političku težinu. U javnosti slovi kao politički glasnogovornik Zorana Milanovića i bezostatni branitelj njegovih političkih i pravnih inicijativa. Time je nesumnjivo preuzeo težak teret na svoja pleća jer je iz dana u dan sve teže pronositi i braniti premijerove političke i pravne inicijative. Imajući to u vidu, nije vjerojatno da bi Grbin samostalno i samovlasno najavio promjenu izbornog sustava – jedne od temeljnih političkih institucija koja bitno utječe na strukturiranje parlamenta i sastavljanje vlade te, posljedično, na cijeli politički sustav i politički život zemlje – i još decidirano rekao kako će ta promjena izgledati. Netko ga je naputio da to kaže, negdje se razgovara o izbornoj reformi, netko već ima zamisao o tome što učiniti, ali javnost o svemu tome nema pojma.
Izborni sustav u Hrvatskoj nije ustavna kategorija, ali ne bi bilo čudno da se pitanje njegove reforme postavi u sklopu najavljenih ustavnih promjena kao sredstvo trgovanja vlasti i opozicije. Karamarko je već izjavio da će u okviru rasprave o ustavnim promjenama HDZ tražiti da se poveća broj zastupnika “dijaspore” u Saboru koji je dogovorom bivše premijerke Jadranke Kosor i ondašnjeg vođe opozicije Zorana Milanovića uoči parlamentarnih izbora 2011. fiksiran na tri i učinjen posve neovisnim o bilo kakvim načelima, a ponajprije o načelu jednakosti biračkog prava koje se manifestira u jednakoj vrijednosti glasova svih birača. Tako sada iza tri predstavnika “dijaspore” u Saboru može stajati tristo tisuća ili tri stotine birača, posve svejedno. U krajnje karikaturalnoj inačici, mogu ih izabrati samo tri birača. Kada bi netko želio i mogao organizirati izbornu travestiju svjetskih razmjera, bilo bi dostatno da nagovori birače u dijaspori da masovno bojkotiraju izbore, a da na birališta izađu tri birača od kojih bi svaki glasovao za jednog kandidata. HDZ će to zasigurno iskoristiti da podupre svoje zahtjeve za promjenom broja zastupnika “dijaspore” te tako poveća broj “rezerviranih mjesta” u Saboru na koja se oslanjao godinama.
Logika male stranke
Kad je riječ o izbornoj reformi, znakovit je i istup predsjednika HSLS-a Darinka Kosora. Kosorov HSLS nije važan sam po sebi, unatoč ulozi koja mu je odnedavno dodijeljena i koju je, čini se, shvatio ozbiljno u političkoj predstavi u Gradskoj skupštini Zagreba. Na HSLS treba gledati kao na potencijalnog člana desnoga političkog bloka u kojemu će stožerna stranka biti HDZ. HSLS bi u tom bloku imao mnogo veću simboličnu nego praktičnu političku vrijednost. On bi, naime, trebao biti protuteža krajnje desnim HDZ-ovim koalicijskim partnerima, poput HSP-a dr. Ante Starčević i još nekih malih stranaka, koji bi tu koaliciju malo “nagnuo” k političkom centru i dao argumente Karamarku da tvrdi kako nije stvorio desničarski nego desni centrumaški izborni blok. Kosor se zauzeo za promjenu dvaju bitnih elemenata postojećega izbornog sustava: način podjele zemlje na izborne jedinice i visinu zakonskoga izbornog praga. Predlaže da se deset sadašnjih izbornih jedinica prekroji u šest većih, a zakonski prag za ulazak u postupak raspodjele mandata snizi s pet na četiri posto. Prijedlog je logičan sa stajališta male neparlamentarne stranke: veće izborne jedinice – a pod veličinom se ne misli na prostorni opseg izborne jedinice nego na broj zastupnika koji se biraju u njoj – i manji zakonski izborni prag idu na ruku malim strankama. Uostalom, ne treba mnogo mudrosti da se shvati Kosorova logika. Na parlamentarnim izborima 2011. HSLS je nastupio u četiri izborne jedinice, u onima u Zagrebu i malo oko Zagreba, i evo kakve je rezultate postigao: u prvoj jedinici dobio je 4,5, u drugoj 4,3, u trećoj 4,0 i u šestoj 4,5 posto glasova birača. Kosor nije postao samo “mister četiri posto”, nego i “zagrebački mister četiri posto”. Obrazloženje zahtjeva da se snizi izborni prag željom da u Sabor uđe više malih stranaka posve je deplasirano. U Saboru sada ima desetak malih stranaka, ali to Kosoru očito nije dosta. A koliko je dosta: 15, 20 i 30 stranaka? I kamo to vodi?
No ni broj ni kroj izbornih jedinica nisu politički najvažniji dijelovi Kosorova istupa. Najvažnija je perspektiva iz koje promatra podjelu zemlje na izborne jedinice i traži njezinu promjenu. Riječ je o toliko ekskluzivnoj zagrebačkoj ili metropolitanskoj perspektivi da to izaziva istinsku zapanjenost. Kosoru je poglavito stalo do toga da se novom podjelom zemlje uspostavi izborna jedinica koja bi uključivala cijeli Zagreb, to jest koja ga ne bi cijepala i povezivala s drugim područjima u “neprirodnim” izbornim jedinicama. Pritom ga uopće ne zanima izborni i politički status drugih dijelova zemlje ili misli da rješenje tog problema može pričekati. Nije mu stalo do izborne posebnosti i cjelovitosti Slavonije, Dalmacije, Baranje, Istre, Like, Banovine i drugih hrvatskih povijesno-kulturnih regija te se one mogu administrativno cijepati i povezivati po volji. Afektirano se zgražava nad povezivanjem Novoga Zagreba i Novog Vinodolskog u jednu izbornu jedinicu, ali mu je posve logično da se u jednoj izbornoj jedinici nađu, primjerice, Pula i Gospić ili Rovinj i Otočac. Po čemu su to Rovinj i Otočac međusobno sličniji od Novog Zagreba i Novog Vinodolskoga? Jesu li možda prostorno bliži jedan drugome? Kosora nije briga ni za to što bi u tom slučaju IDS bio podpredstavljen u Saboru, a u nekim konstelacijama političkih snaga možda uopće ne bi ni ušao u parlament. Nije ga briga ni za to što bi to značilo za političko raspoloženje u Istri. Nije ga briga ni što bi nova podjela donijela HDSSB-u i drugim regionalnim strankama. Glavno je osigurati da cijeli Zagreb bude u jednoj izbornoj jedinici i da se Kosorov HSLS sa svojih četiri posto glasova – ako ostane izvan HDZ-ova bloka – opet dokopa Sabora. Kosorov je prijedlog ogledan primjer krojenja izbornog sustava iz uske stranačke i metropolitanske perspektive i zato je krajnje štetan, pa i politički opasan. Na sreću, mali su izgledi da se i ostvari.
No Grbinov je prijedlog nešto posve drugo. Iznio ga je formalno visoki parlamentarni dužnosnik i svojevrsni premijerov glasnogovornik. Možemo li, dakle, ubrzo očekivati da SDP ili vladajuća koalicija koja opet računa na zajednički nastup na izborima objelodane prijedlog da se sadašnji razmjerni izborni sustav zamijeni kombiniranim ili mješovitim?
Predsjednici vole slabije stranke Ako bi se to dogodilo, bilo bi suprotno općoj tendenciji u izbornoj politici europskih država. Nakon uzleta potkraj prošloga i početkom ovog stoljeća, kombinirani izborni sustavi zašli su u fazu recesije. U posljednjih desetak godina od njih su odustale Italija, Rusija, Makedonija i Albanija, a ostale su im privržene samo Mađarska i Litva. Bugarska je 1990. uvela i već 1991. napustila taj sustav, da bi mu se neočekivano opet vratila 2008. Riječ je o minimalističkoj inačici u kojoj se od 240 članova Narodne skupštine samo 31 bira relativnom većinom glasova birača. Učinjeno je to po nagovoru predsjednika države – predsjednici država općenito vole slabije parlamente s mnogo malih stranaka i nestranačkih kandidata kako bi oni bili moćniji i važniji – koji je tvrdio da biračima treba dati mogućnost da biraju pojedince, a ne stranke, te tako personaliziraju izbore. Izbori 2009. i 2013. “personalizirani” su tako da Bugari nisu izabrali u svoj parlament nijednoga neovisnog kandidata. Ukrajina je još drastičniji slučaj manipuliranja izbornim sustavima. Nakon što su uveli kombinirani sustav koji je bio preslika ruskoga, pa ga zamijenili razmjernim kao i Rusi, odjednom su 2011. odlučili da vrate stari kombinirani sustav. To je bio izraz volje ustavno jakog predsjednika države, a u tome su mu sekundirale prirepaške stranke, da tamošnji parlament učini što fragmentiranijim, ideološki polariziranijim i nesposobnijim da se suprotstavi volji i samovolji državnog poglavara.
Iza naoko rutinskih rujanskih parlamentarnih izbora u Njemačkoj zbiva se prava drama s tamošnjim izbornim sustavom koji slovi kao arhetip kombiniranog sustava. Desetljećima je “proizvodio” stabilan stranački sustav i bio zaslužan za “izborno čudo” koje je u politici bilo neka vrsta parnjaka privrednom čudu. A onda je počeo proizvoditi učinke – prevelik broj takozvanih prekomjernih mandata – koji su ugrozili prirodu onoga što Nijemci nazivaju personaliziranim razmjernim izborima. Pritom, prekomjerne mandate nisu osvajali neovisni nego stranački kandidati. U proteklih šezdeset godina u Bundestag nije izabran nijedan jedini nestranački kandidat. Savezni ustavni sud u nekoliko je navrata naredio Bundestagu da mijenja izborni zakon kako bi uklonio deformirajuće učinke izbornog sustava. Bundestag nije znao što bi učinio, rasplamsale su se političke strasti i znanstvene rasprave, te je zakonodavac u posljednji trenutak unio neke izmjene kojima nitko nije zadovoljan. Nijemce tek čeka rasprava o izbornoj reformi.
Analitičari kažu da su kombinirani izborni sustavi bili zamišljeni kao spoj najboljega iz oba svijeta, iz svijeta razmjernih i svijeta većinskih izbora, a da su se praktično prometnuli u spoj najgorega iz ta dva svijeta. To se ponajviše dogodilo zato što su većinski izbori u njima počeli proizvoditi perverzne političke učinke: nisu personalizirali izbore, kao što se očekivalo, nego su ih proporcionalizirali, što se nije očekivalo. U parlamente nisu ulazili nestranački i neovisni kandidati nego kandidati malih stranaka koji su unutar izbornih koalicija iznudili pravo da postavljaju svoje kandidate u jednomandatne okruge kao zajedničke koalicijske kandidate i tako se probijale u parlament upravo kroz većinske izbore. Danas kombinirani sustavi slove kao pretežno azijski fenomen, premda ih napušta i sve više azijskih država te su to nedavno učinili Azerbajdžan, Kirgizija i Istočni Timor. No možda će Peđa Grbin i SDP pronaći neku inačicu koja će doista biti spoj najboljega iz dva svijeta i zaskočiti sve skeptike. Jedva čekamo da i to vidimo.
>> D. Kosor: Na prošlim izborima propalo je čak 25 posto glasova!
