Svi se proteklih tjedana pitaju prepoznaje li se Franjo Tuđman u ovom novom spomeniku ili je stasita figura momčine koju odljev reprezentira neki sasvim drugi lik koji ni utjelovljuje DNK general-predsjednika ni naroda koji je vizionarski vodio prema pobjedi.
Isforsiran diskurs rasprave dosegao je crveni art-alarm do te mjere da je i sam autor spomenika u valovima tumačio nerastumačive vlastite vizije i emocionalne namjere dlijeta i čekića pa se sve više čini da smo dobili spomenik neznanom junaku-pobjedniku. Kojeg bismo mirne duše mogli eksportirati i na Avalu.
Pravo pitanje koje se treba postaviti jest treba li nam u ovom trenutku ovakav spomenik čiji se umjetnički tečaj vrlo lako može u povijesnoj mjenjačnici izraziti u milijunima, bez namjere da se uopće propituje, premda je i to legitimno, zaslužuje li Tuđman toliku posvetu ili zaslužuje li ovaj narod tolikog Tuđmana. Dati napraviti Tuđmanov kip i nije neka posebno velika ideja kao što ni iskipati kip nije neka velika umjetnost da oba ova čina nehotice ne otkrivaju frojdovsku karakteristiku hrvatskog političkog i društvenog trenutka u kojem nam je zbog pomanjkanja bilo kakvog sadržaja preostalo grozničavo hvatanje za formu. I što sadržaja bude manje, što manje bude izoštreno znati definirati prioritete i strategije našeg kretanja u globalnom političkom univerzumu koji ulazi u dramatičan kaos, što se manje budemo znali nositi s izazovima vremena čiji smo nijemi promatrači i sitni žicari, to će nam formalne iluzionističke akcije aktivnog činjenja biti grandioznije.
Spomenici od 50 metara, adventi koji će uskoro uključivati aglomeracije gradova pa će se zagrebački advent uskoro, i ne posve bez logike sinkroniciteta, proširiti i do Imotskog, jer mora biti najveći u Europi, kao da se s nama netko u toj kategoriji i natječe. Što znači da smo, sve u svemu, upravo uletjeli u onu fazu koju Cioran navodi kao „prelazak od logike do epilepsije“.
Zato nam i jest puno važnije koliko su predsjednica i premijer smršavjeli nego koliko „debelu“ po sadržaju politiku vode. Zato je moguće da ministar obrane primitivno i bahato podcjenjivački novinaru na legitimno pitanje odgovara oslovivši ga s “ti” misleći da će time izazvati povlačenje novinarske strane, a kad ga isti novinar upozori da nisu dosegnuli tu razinu intimnosti, kukavički bijedno povuče se u svoju ionako ispraznu nedosljednost, izbezumljena pogleda i potpuno nedorastao voditi obranu obične mjesne zajednice.
No ministar obrane, jasno, nije izuzetak. Kako bi i mogao biti pored, recimo, Pantovčaka koji već odavno nije središte političkih zbivanja, nego više nacionalni lunapark u kojem se svako malo, od narodnih nošnji do sportskih dresova, održavaju kostimirane veselice, gdje se nazdravlja i poje u slavu doma i Boga i gdje se ideja države svela na razinu proštenja, smjesu gvirca, medenjaka i znojnih pazuha.
Politički nesadržajna, ali pompozno narodnosno prihvatljiva predsjednica odgovara društvenom kontekstu zajednice kojoj je puno važnije da je deklarativno nego sadržajno demokratski hrvatska. Kratkotrajna je dilema izvire li nesadržajna politika iz društva ili je nesadržajno društvo posljedica istoimene politike. A možda smo samo pomireni sa svojom nemoći jer „kaj ti nemre biti da kmet neje moral na tlaku hoditi, na vojščinu iti... da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjaki siti...“
Pretpostavka da smisao i jest u tome „da su kmeti gladni, a tabornjaki siti“ sadržana u Krležinim baladama ni u kom slučaju ne znači da su istine očite i da nam je život balada, da se ideja svijeta i vrti oko toga da jedan posto bogatih u nerazmjeru raspolaganja materijalnim odlučuje o sudbinama onih „kaj mu moraju morta nositi“.
Vječna podjela na tabornjake i kmetove, na one koji se vesele na brijegu vlasti, u dvorcima sazidanima od našeg znoja i dobrovoljnog odricanja od suverenosti naših osoba, dovedena je do trganja preostalih ligamenata društvenog tkiva koji su mu osiguravali kakvu takvu mobilnost.
U trenutku pomanjkanja unutrašnjih ideja „tabornjaki“ su pokušali s globalizacijom, ali kako ona očito nije donijela očekivano umrtvljenje, nego je proizvela neočekivane dinamične procese, kao bumerang vratila se autarkična populistička forma koja će u proizvodnji neprijatelja i straha, a na „najsvetijim tradicijama i čuvanju našeg načina života“ socijalnu tragediju adaptirati u nacionalno skazanje prepuno lažnih heroja i još lažnijih svetinja.
Zato se i ne treba pitati je li ovjekovječeni Tuđman vjerodostojan, nego je li Tuđman spomenik zaslužio kao „tabornjak“ ili „gladni kmet“. U pomanjkanju te fizionomije možda leži i poteškoća vjernog prenošenja u broncu ili kamen Tuđmanova lika, što ne govori mnogo o njemu, nego svjedoči o pomanjkanju intelektualne hrabrosti njegovih suvremenika koji ga uporno odbijaju promatrati kao čovjeka s vrlinama i manama, kojem su u ruke dali poluge moći i sad bi se trebali osmjeliti procijeniti kako ih je ovaj koristio.
Bijeg od suočavanja s pravim Tuđmanovim licem bijeg je od suočavanja s nama samima, sa situacijom pobjedničkog naroda „z repom podvinutim kakti kusa“. Neodrživa je to situacija, kao što je i neodrživa ideja da nam je vlast mršava zato što gladuje. Pa na dijetu moraju ići samo oni koji otrove i previše koriste.
Pogledajte specijal o dr. Franji Tuđmanu:
