Ante Knešaurek imao je samo pet godina kad je odlučio o svojoj budućnosti u dogovoru sa svetim Nikolom. Tek naučenim slovima svecu je napisao pismo s jednom željom: da postane orguljaš.
O tome što to znači imao je vrlo jasnu predodžbu, u slici i zvuku. Orgulje su u stanju izazvati silno oduševljenje ili strahopoštovanje i kod odraslih, a zamislite kako tek izgledaju i zvuče petogodišnjaku. I to ne bilo koje, nego jedne od najvećih zagrebačkih orgulja, one u isusovačkoj bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj ulici, na kojima je u vrijeme Antina djetinjstva svirao svećenik i skladatelj baš orguljaški impoznatnog imena Lorand Kilbertus. U Palmotićevoj ulici, gotovo u sjeni same bazilike, Ante Knešaurek je odrastao i tata ga je tamo nedjeljom vodio na misu, najčešće na kor, pokraj zbora i orgulja. Otac, inženjer strojarstva, nije ni slutio da svom sinu doslovno utabava životnu stazu dok ga za ruku vodi gore-dolje tim crkvenim stepenicama.
Stepenice prema nebu
Već prije tristo godina Bach je volio ponavljati pobožnu izreku da onaj tko pjeva dvostruko moli, a onaj koji svira i trostruko. Crkveni se pjevači i orguljaši u svakom slučaju prema Bogu svake nedjelje uspinju više nego običan vjernički puk. Stepenicama.
I sam ponešto znam o toj vrsti uspinjanja, kao i onom što od tamo slijedi, prema nebu, po glazbenim ljestvicama. Biti orguljaš u sebi sadrži i poneku pokoru. Na koru nije ugodno ni zimi, ni ljeti. Uvijek je i hladnije i zagušljivije i sparnije i vlažnije nego dolje. O tomu Ante Knešaurek danas zna sve, jer on je već godinama orguljaš bazilike uz koju je odrastao, i to baš i ne kao mirno i pobožno dijete. Sveti se Nikola pošteno namučio dok mu nije ostvario želju.
Sam Ante kaže da je bio nemoguće i divlje dijete. U muzičkoj školi skupljao JE same dvojke i iz klavira i iz solfeggia. Učenje i vježbanje najmanje ga je zanimalo. Ništa bolje nije išlo ni ono redovno školovanje, a na prijemnom ispitu u srednju glazbenu školu bio je glatko odbijen. Pa onda primljen preko veze, što sam priča s neskrivenom zahvalnošću prema svojoj profesorici i kumi koja je, kaže, klečeći molila komisiju da uvaže nadarenost njenog kumčeta. Što su oni, srećom, i učinili. “U pubertetu se nešto u meni prelomilo i ja sam se uozbiljio”, kaže Ante. Uz teoriju i klavir u glazbenoj školi na Institutu za crkvenu glazbu počeo je studirati orgulje, a nastavio na Muzičkoj akademiji. Postao je najbolji orguljaš-improvizator. Ne samo u Hrvatskoj. U Bachovom Leipzigu pobijedio je na velikom međunarodnom natjecanju u kategoriji polifone improvizacije. To znači da je u stanju, baš kao i najveći majstori iz prošlosti, na licu mjesta, na temu koju mu je netko upravo zadao, odsvirati troglasnu ili čak i četveroglasnu fugu. Pavao Mašić, rođen u Šibeniku 1980. i dvije godine mlađi od Ante, bio je mirniji i pobožniji dječak, kako i priliči jednom ministrantu. Ali, do orgulja je stigao još duljim i obilaznijim putem.
Više o ovoj zanimljivoj temi pročitajte u današnjem Obzoru
bach je bio protestant....