– Što sve u ovoj Indiji neću doživjeti – promrmljao je tog jutra na Štefanje prije točno deset godina sebi u bradu Zaprešićanin Mladen Malkoč dok je u gradiću Kanyakumariju, najjužnijoj točki Indijskog potkontinenta, zurio u pedesetak tona težak trajekt koji je stajao nasukan na vrhu lukobrana. Isti trajekt nepuna tri sata ranije nalazio se u moru, a na njega se s još 2000 ljudi trebao ukrcati i Malkoč. Planirao je posjetiti Vivekanandinu stijenu, minijaturni otočić udaljen stotinjak metara od obale gradića koji je tog jutra pogodio jedan od najrazornijih tsunamija u povijesti.
Šutke čučali i promatrali
Tog 26. prosinca 2004. živote je izgubilo više 230.000 ljudi u čak 14 država južne i jugoistočne Azije. Žrtve su bili uglavnom siromašni ribari koji su živjeli u malim selima duž obala Tajlanda, Indije i Indonezije, ali valovi koji su se dizali i do 35 metara u zrak uništili su i brojne gradove, zgrade... Ova najveća prirodna katastrofa u novijoj ljudskoj povijesti odnijela je čak deset puta više života nego sve druge prirodne katastrofe zajedno u razdoblju od 1997. do 2004. U njoj je život izgubila i trogodišnja Zagrepčanka Vivian, a osim nje teže je ili lakše ozlijeđeno još petnaestak Hrvata.
– Dugo sam zurio u nevjerici, ne mogavši naći odgovora na to kako je ta hrpetina željeza dospjela na vrh lukobrana. Brodovi, barke, čamci ležali su razbacani po plaži na kojoj su se nekoliko sati prije gužvale stotine, tisuće ljudi. Osvrnuo sam se oko sebe i ugledao stotinjak Indijaca kako stisnuti jedan do drugoga čuče i šutke zure u taj krš i lom – prisjeća se Malkoč. Njegova je priča neobična jer je tu katastrofu stoljeća – prespavao! Kada se zbog dugog reda za trajekt, umora uzrokovanog time što oka nije sklopio duže od 24 sata te gladi odlučio vratiti do oko kilometar udaljenog hotela, ni slutio nije da je doslovno okrenuo leđa smrtonosnom valu. Usnuo je malo poslije deset sati, a oko podneva probudila ga je vika lokalaca pod njegovim prozorom. Što se zapravo dogodilo, shvatio je tek sutradan kada je iz Kanyakumarija stigao u svoje iduće odredište, dvjestotinjak km udaljenu Varkalu.
– Kada sam vlasnici pansiona u kojemu sam odsjedao rekao odakle sam stigao, razrogačenih očiju kao u duha zagledala se u mene. Tutnula mi je u ruke njihove novine koje su bile pune fotografija ove katastrofe. Zanijemio sam jer mi je postalo jasno što sam to preživio – završava Malkoč.
Nepredvidljiva sila
– Potrese ne možemo predviđati, tako da danas pomak u tome koliko možemo umanjiti uzroke ovakvih tragedija nije velik, a svodi se uglavnom na način komunikacije među državama. Da jednostavno objasnim, ako se u Hrvatskoj dogodi snažan potres, mi nećemo najprije obavještavati Rumunje da se taj potres širi prema njima – objašnjava seizmolog Ivo Allegretti. Ipak, u državama jugoistočne Azije razvijen je sustav uz pomoć kojega bi informacije brzo trebale stići do svih zemalja regije, što je velik pomak.
Mala Vivivan je živjela u Nizozemskoj, pa ne znam koliko je Zagrepčanka. Ali to nije ni bitno, bitno je da opet lešinarite.