- Nama je običan dan. Supruga je bila na poslu, sad je stigla kući. Ne vjerujete? Tripoli je potpuno miran - govori Zagrepčanin Darko Merlin koji 22 godine živi u Tripoliju pa bi se mogao smatrati domaćim. Sa suprugom i mlađom, šestogodišnjom kćeri, ostao je u svom gradu i nakon masovne evakuacije stranaca, a i sada, kad traju savezničke operacije.
Svi pretjeruju
- Danju je potpuno mirno, ali su se prošle noći ipak čule detonacije u daljini –- kaže njegova supruga. Primalja je i radi u bolnici “11. lipnja”. Ujutro je službeni minibus došao po nju, odradila je svoju ranojutarnju smjenu i vratila se kući. Na putu do bolnice ih nitko ih nije zaustavljao, nije tražio papire. Kretanje nije ograničeno, nema kontrola, napominju.
Darko objašnjava noćne događaje:
- Oko pola tri čuli smo protuavionce, protuavionske topove. Savezničke snage gađale su radarska postrojenja, ali ona se nalaze izvan grada, uz more. To vam je kao da gađaju aerodrom Pleso, toliko su ta postrojenja udaljena od Tripolija, kao zagrebački aerodrom od Zagreba, više od 10 kilometara.
Mediji pretjeruju, smatra. I to svi odreda.
- Gledam na televiziji, javljaju da je bombardiran Zeleni trg. Hm, pa tamo nam žive prijatelji. Nazovem ih, pitam jesu li u redu, a prijatelj mi kaže: “Ma kakvo bombardiranje, evo baš gledam Trg, žene hodaju okolo s torbama, idu po trgovinama, kupuju”.
Dućani su otvoreni, nema nestašice hrane, većina škola radi. Kako je u drugim dijelovima, ne zna, jer su svi prijatelji otišli iz Libije, pa tako i oni iz Benghazija.
I da, dodaje, događa se nešto zanimljivo.
– Ujutro oko 9 odjednom nas je trgnula buka. Ali ne bilo kakva, nego glazba. Pogledam kroz prozor, prolazi povorka, ljudi plešu i pjevaju. Tko zna što su slavili –- kaže, i dodaje da svako malo neki automobil zatrubi.
– Čim čuješ sirenu, znaš da se nešto slavi –- smije se. Doduše, priznaje, osjeti se lagana napetost. Nije to toliko strah, nego neizvjesnost i neznanje što ih čeka. Priznaje da nema toliko prometa kao inače, na ulicama je manje automobila. No najviše ih smeta što je prije dva, tri tjedna, internet jednostavno nestao. Tko ga je blokirao, ne znaju. No, telefoni rade, pa komunikacije nisu prekinute, a i gledaju sve televizije - od CNN-a, BBC-ja, Al Jazeere, libijske državne...
Usto, i u mirnom Tripoliju postoje nekakva nepisana pravila ponašanja. Nema policijskog sata, kako su neki javljali, ali noću građani izbjegavaju izlaziti na ulicu.
- Jednostavno, noću se klonimo ceste, i to je to –- kaže. Da stanje nije normalno vidi se i po tome što je doma. Radi u stranoj tvrtki koja je u susjednom gradu, zbog sukoba i nesigurne situacije, privremeno prekinula posao. Čekaju da se vrate i - barem zasad - ne namjeravaju otići iz Tripolija.
Masovno bježanje
- Kad je krenulo masovno bježanje, ušao bih u neki dućan, a prodavač me pitao: “A vi niste otišli?” Pa zašto bih – nasmijao sam se. Iznimno su ljubazni i pristupačni prema strancima, nikada, ni prije ni sad, nisam doživio ni najmanju neugodnost –- kaže.
Na pitanje hoće li zaista milijun civila uzeti oružje, kako najavljuju, sumnjičavo odmahuje glavom.
- Činjenica jest da prije nitko doma nije imao oružje, osim lovaca. Tripoli je, po tom pitanju, jako siguran grad. Uostalom, i ranije su imali problema pronaći regrute, jer nitko nije htio u vojsku. Nisu ratoborni –- kaže.
Ili, kako je sažela Darkova starija kćer Asja:
- Pušku sam prvi put u životu uživo vidjela ne u Tripoliju nego u Pragu.
Pa naravno, NATO-vi avioni lete tamo negdje na Burundi, sto bi trazili u ovako visoko sredjenoj i demokratskoj drzavi koja nema niti svoj ustav vec \'zelenu knjigu\' napisanu od nekog mirotvornog vojnicica. ...A Darkic malo folira, neka da svoje pravo porijeklo, odmah ce biti sve jasnije, he...