Čini se da je migracijska kriza ubrzala neke procese unutar Europske unije koji će značajno izmijeniti izgled te tvorevine. Poziv Angele Merkel migrantima, izbjeglicama, tražiteljima azila da dođu u Njemačku izazvao je kaos na europskom kontinentu. Prije šest mjeseci, kancelarka Merkel bila je glavna politička ličnost u Europi, mogla je određivati sudbinu drugih članica, prije svega Grčke, a danas je izložena pritisku i ucjenama Grčke, ali i Turske. Već je promijenila retoriku o mogućem članstvu Turske u EU, a stranka Pravde i razvoja (AKP) turskog predsjednika Erdogana uživa apsolutnu većinu nakon nedavnih izbora. Turska je postala glavni partner u rješavanju krize, a Merkel je sada spremna izdvojiti značajna sredstva da bi izbjeglice iz Sirije ostali u Turskoj. Budući da je Grčka na udaru migracijskog vala zbog svoje vanjske granice, možemo očekivati da će premijer Tsipras maksimalno iskoristiti tu poziciju u razgovorima s Merkel. Tko zna, možda zatraži i oprost dijela duga, što donedavno nije dolazilo u obzir.
Druga dinamika odvija se u Velikoj Britaniji gdje rasprava o mogućem izlasku iz EU (Brexit) više nije vođena ekonomskom logikom nego je u središte pažnje došlo pitanje imigranata i kontrole granice. Čak i neki političari koji su čvrsto bili za ostanak u EU, poput ministra financija Georgea Osbornea, sve su kritičniji prema Bruxellesu i ideji da se produbi europska integracija. Migracijska kriza vrlo jasno razotkriva sve rizike koje politika dublje integracije uključuje, jer članice gube mogućnost da suvereno odlučuju tko im i u kojem broju ulazi preko granice. U tome ima mnogo ironije jer su Britanci prilično zaštićeni od migracijskog vala, a od svih članica su najodgovorniji za nastanak te tragedije jer su zajedno s Amerikancima vodili ratove u Afganistanu i Iraku. Nedavno je bivši premijer Blair prvi put javno izrazio žaljenje za odluku da se napadne Irak 2003. godine i priznao svoju odgovornost za posljedice koje je ta nerazborita odluka izazvala.
Treća se dinamika odvija u središnjoj Europi gdje Poljska, Češka, Slovačka i Mađarska čine jedan blok koji je sve odlučniji u svom protivljenju odlukama iz Bruxellesa. Mađarska, Češka i Slovačka se žestoko protive ideji Europske komisije da se izbjeglice premješta prema kvotama. Poljska će uskoro dobiti novu konzervativnu vladu koja će također biti vrlo bliska mišljenju svojih srednjoeuropskih partnera. Sve to ukazuje da se odnos snaga u EU mijenja u korist onih koji ne žele dublju integraciju i federalizaciju Europe nego žele zaštititi nacionalni suverenitet i moć odlučivanja o vlastitoj sudbini. U tom preslagivanju bi Njemačka mogla ispasti glavni gubitnik jer će ostati sve usamljenija u zagovaranju politike dublje integracije.
Zagovornici dublje integracije tvrde da je potrebno prenijeti sve više ovlasti na Bruxelles kako bi Europska unija mogla ispuniti svoju svrhu na globalnoj razini. Govori se da u natjecanju s velikim igračima poput SAD-a i Kine Europa mora imati jednu, usuglašenu politiku jer će inače biti u nepovoljnijem položaju u odnosu na svoje konkurente. Ista logika vrijedila je pri uvođenju eura, kojim je bivši kancelar Kohl htio učiniti europsku integraciju nepovratnom. Međutim, iskustvo pokazuje da ta odluka nije donijela Europi u cjelini velike prednosti. Zemlje koje su izvan eurozone, poput Velike Britanije i Poljske, imaju veće stope gospodarskog rasta od članica koje imaju euro za valutu. Istodobno, članice poput Grčke, Italije i Španjolske teško izlaze iz ekonomske stagnacije jer nemaju više mogućnosti da vode vlastitu monetarnu politiku, nego se moraju snalaziti u istim uvjetima kao zemlje koje imaju konkurentnija gospodarstva.
Demokracija podrazumijeva da javno mnijenje velikim dijelom određuje političke procese. To ističem jer ne postoji europsko javno mnijenje, nego samo javno mnijenje pojedinih članica. U Velikoj Britaniji, primjerice, još se mogu čitati naslovi u tamošnjim tabloidima koji vrlo grubo vrijeđaju Nijemce i podsjećaju na Drugi svjetski rat. Vlasnici najvećih novinskih izdanja ne plaćaju porez u toj zemlji, a poznata je činjenica da preziru Europsku uniju. U tim okolnostima, kako možemo uopće govoriti o zajedničkim vrijednostima, solidarnosti itd.? Takve fraze možda dobro dođu u govorima europskih političara u povodu nekih svečanih obljetnica, ali su daleko od stvarnog života. Kao što je Hrvatska to sama morala iskusiti u vrijeme Domovinskog rata kad smo očekivali da će Europa prepoznati našu borbu za slobodu, ali smo na kraju ostali prilično sami, a velike riječi i obećanja tadašnjih političara nisu bili velika utjeha.
>> Austrija i dalje prima migrante, Slovenija se priprema za oštrije kontrole
EU-ropska unija je kavez za male narode i zoološki vrt za zabavu tvoraca novog svjetskog poretka.