Na pozornici je sjedio veliki orkestar, gotovo cjelokupan sastav Zagrebačke filharmonije, a iza svirača još stotinu dvadeset pjevača.
U jedan golemi pjevački ansambl za tu su prigodu bili združeni Zbor Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu i Akademski zbor Ivana Gorana Kovačića. Ispred orkestra sjedilo je četvero solista.
Internacionalne pjevačke zvijezde sopranistica Krasimira Stojanova i mezzosopranistica Elena Židkova dirigentu slijeva, a tenor Tomislav Mužek i bas Marko Mimica zdesna. Prepuna velika dvorana Lisinskog pozdravila je osobito srdačnim pljeskom maestra Ivana Repušića koji je posljednji zauzeo svoje središnje generalsko mjesto na čelu tolike glazbeničke vojske.
Mirno je stajao nekoliko trenutaka čekajući da se potpuno utiša žamor publike, da se iskašlju sva prehlađena grla. A kad je polako podignuo ruke i dao znak za početak, ta tišina nije bila dovoljna. Neki su možda na trenutak pomislili da su oglušili jer su vidjeli da gudači pomiču svoja gudala preko žica, a nisu čuli ništa.
Trebalo je ne samo dobro naćuliti uši nego i doslovno prestati disati. Čak je i odjek krvotoka koji u potpunoj tišini čujemo kao šum u svojim ušima bio poput šumećeg vodopada u odnosu prema gotovo nečujnim tonovima koji su plaho, nesigurno, bojažljivo i drhtavim korakom silazili u dubinu sa žica violončela.
Violine i viole, upotpunivši u sljedećim taktovima akord a-mola, nisu umnožile zvuk, nego sablasnu tišinu u kojoj se jedva moglo razabrati kako najprije muški glasovi, a nakon njih poput jeke i ženski, šapuću “sotto voce” riječ “Requiem”.
Iz dubine prema kojoj su se na početku klecavih koljena zaputila violončela kao daleko gunđanje probuđenih divova potom se uzdiže jednostavna melodijska linija kontrabasa, dok cijeli zbor jednako tiho, ali s uzbuđenjem koje više osjećamo na svojoj koži nego što ga čujemo ušima, recitira “Requiem aeternam”... (pokoj vječni...) na što se nadovežu glasovi tek nekoliko soprana koji propjevaju usrdni vapaj “dona, dona eis, Domine”... (daruj im, daruj im, Gospodine...).
I već smo uvučeni u samo središte i srž velikog Rekvijema, Mise za mrtve Giuseppea Verdija, a prošlo je tek sedamnaest taktova... Ono što će se sljedećih sat i pol vremena zbivati – tutnjati, grmjeti, sijevati, jecati, plakati i propinjati nas poput orahove ljuske na olujnim valovima od ponora tjeskobe i očaja do utjehe svepraštajućeg i sveobuhvatnog milosrđa – uglazbljena je drama po umjetničkoj snazi nalik na onu koju je zaustavljenu u oblicima i bojama u svom “Posljednjem sudu” na oltarnom zidu Sikstinske kapele kao otisak genija ostavio Michelangelo.
Kao potpuna suprotnost početku uvodnog stavka koji pozornost slušatelja i glazbenika izoštrava glasovima na rubu čujnosti, na početku sljedećeg otvori se grotlo glazbenog vulkana koji riga vatru dostojnu naslova i početnog stiha latinskog srednjovjekovnog himna “Dies irae” koji je genijalno na hrvatski prepjevao pjesnik isusovac Milan Pavelić: “U dan onaj, u dan gnjeva / Ognjem svijet će sav da sijeva...”
Nijedan skladatelj nije od tog stavka napravio takvu dramu, takav niz snažnih slika i unutarnjih dijaloga čovjeka ustrašenog, zapanjenog i zadivljenog pred tajnom života, smrti i vječnosti. Glazba Verdija, koji je bio sve samo ne pobožni crkvenjak, taj kršćanski tekst čini bliskim i razumljivim svakom čovjeku bez obzira na vjeru, sumnju ili nevjeru.
Niz je prizora u Verdijevu Rekvijemu koji predstavljaju trijumf glazbene umjetnosti i genija. Zato je svaka izvedba Verdijeva Rekvijema i sličnih monumentalnih djela glazbene umjetnosti trenutak u kojem se ono mjesto na kojem se događa uzdiže i stapa s veličanstvenom strujom onoga što nazivamo europska kultura i duh.
Ovog prosinca u koncertnom ciklusu Lisinski subotom ta je izvedba imala i poseban povod, desetu godišnjicu prerane smrti u domovini i svijetu poznatog i omiljenog dirigenta Vjekoslava Šuteja. Ostao sam još jednom zadivljen i očaran ostvarenim zajedništvom i prenošenjem svih nas te večeri u velikoj dvorani u neku drugu dimenziju, kako to već može samo glazba.
Nekoliko dana prije koncerta ušuljao sam se na prvi pokus koji je samo s orkestrom Zagrebačke filharmonije imao maestro Repušić. Ušao sam upravo u trenutku kada je dirigent, poput urara koji na radnom stolu pred sobom slaže i razgledava kotačiće rastavljenoga skupocjenog sata, na sastavne dijelove rastavljao veliku dvostruku fugu iz Verdijeva Sanctusa.
Limeni pa drveni puhači, onda gudači, svaka dionica posebno svirala je te brze taktove koji od svakog svirača zahtijevaju virtuozno vladanje vlastitim glazbalom. Svaki taj dio treba izvaditi iz cjeline, dobro ga izbrusiti i ulaštiti i onda vratiti u veličanstveni mozaik kamenčić po kamenčić, stakalce po stakalce, notu po notu.
Upravo slaganjem mozaika kao metaforom poslužio se i maestro Repušić kada sam ga pitao kako dirigent s orkestrom postiže zajedništvo. Naglasio je i kako je cilj svih tih proba onaj vrhunac, prelazak u drugu dimenziju koji se može dogoditi samo na koncertu kada orkestar, dirigent i publika zajedno dišu i kada nam se svima otvara put do zvijezda.
Postoje note prema kojima dirigent stvara svoju koncepciju izvedbe, oblikujući naglaske, stil, dinamiku izvedbe. Utoliko je, rekao mi je maestro Repušić, u redu i potrebno da dirigent dođe pred orkestar s vlastitom koncepcijom.
Ali, nastavio je, da bi se ostvario taj skok u drugu dimenziju, potrebno je da u toj koncepciji ostane dovoljno prostora za svakog glazbenika da se u njoj prepozna, ostvari i izrazi sa svim svojim posebnostima i jedinstvenošću.
Svaki, pak, glazbenik, mora svoje note savršeno poznavati i svirati da bi istodobno mogao i slušati, čuti i razumjeti sve ostale dionice.
>>>> Pogledajte što o drugom krugu izbora kaže bivši predsjednik Ivo Josipović
G. Pofuče, za koga se i što vi borite? Za povratak u prošlost? Rasipati tako velik talent lijepog pisanja na bezsmislene novinarske članke, je zločin.