Euro i reforme dvije su teme koje hrvatski ekonomisti-političari bace među narod kao kost među pse, da se narod njima zabavi, uvijek kad ga treba spriječiti da se upita nešto sasvim drugo: a što zaista treba učiniti da se Hrvati odlijepe s dna europske ljestvice proizvodnosti po stanovniku?
Je li to zaista euro? Jesu li to zaista “reforme”, svaki put sve dublje i sve teže?
Svaka rasprava o euru potpuno je besmislena iz najmanje dva razloga: prvi je da se Hrvatska ugovorom obvezala prihvatiti euro. Drugi je fundamentalan: mali narodi poput Hrvata ne može imati vlastiti pravi novac, takav koji bi služio i kao sredstvo za pohranu vrijednosti, odnosno štednju, novac pričuve (eng. reserve money), i prisiljeni su koristiti novac nekog velikog naroda kao vlastiti – ili njegovim preuzimanjem, ili kroz neki oblik valutnog odbora, što za sada ima Hrvatska. Prisjetimo se, zadnji put kad su Hrvati emitirali vlastiti novac, hrvatski dinar, 1. siječnja 1992. godine jedna njemačka marka službeno je stajala 55,00 hrd, a zadnjega dana iste godine 495,00 hrd.
A “reforme”? Naravno da bolje školstvo, zdravstvo, sudstvo, mirovinsko itd., povećava potencijale za gospodarski rast, no oni koji u svijetu znaju o tome nešto više, koji su proučavanju tog problema posvetili cijeli život i o tome napisali glavne knjige (a među njima nema nikoga iz Hrvatske) odavna su upozorili: nemojte provoditi reforme kao šoping-listu. Tada je sasvim sigurno da zaista nećete provesti nijednu. Identificirajte ono jedno, glavno, sputavajuće ograničenje rastu – i njega otklonite. Ne sve odjednom! Samo jedno! A kad to čovjek pročita i nauči, shvati koliko je neprekidno hrvatsko ustrajanje na stotinama istodobnih reformi anakrono i promašeno, gotovo na rubu debiliteta.
A koje je to jedno, jedino, glavno sputavajuće ograničenje hrvatskom gospodarskom rastu? Zašto Hrvati ne uspijevaju u svijetu više zaraditi? A koliko malo Hrvati zarađuju, zorno nam ovih dana pokazuje američko društvo za upravljanje poduzećima KKR koje je uz televiziju N1 kupilo i hrvatske kanale Novu TV i Doma TV. KKR ima oko milijun zaposlenih, otprilike kao i Hrvatska, no oni imaju ukupni godišnji prihod od 200 milijardi dolara, dok je hrvatski BDP samo 50 milijardi dolara. Prosječni KKR-ov zaposlenik stvara četiri puta veću vrijednost nego prosječni zaposleni Hrvat. Kako je to moguće? Zašto i milijun zaposlenih Hrvata ne proizvodi godišnje 200 milijardi dolara? Nešto ih sputava, a otkriti što, ozbiljna je znanstvenoistraživačka zadaća koje se hrvatska ekonomska politika nikada nije željela prihvatiti. Docirati o reformama puno je lakše.
A možda bi ekonomistima-političarima bilo dobro da za početak pitaju Neretljane zašto ovih dana motornim pilama sijeku stabla bresaka, a dinje poklanjaju uz cestu. Pa će čuti da se u Hrvatskoj danas ne isplati ni proizvodnja najbolje hrane na svijetu na najplodnijoj zemlji na svijetu. A mogu li to reforme školstva, zdravstva ili vojske promijeniti? Možda i mogu, ali ne za našega života.
Uračunajte minimalac i sve će vam biti jasno.