Čuveni francuski filozof, povjesničar i književnik François Marie Arouet, poznatiji kao Voltaire, čuven je i po svojoj izreci: „Ja se ne slažem ni s jednom riječi koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ih izgovoriš.“ Ta je izjava i bit suvremene zapadne demokracije. Znači, ne moramo se slagati ni oko čega, možemo biti posve drukčijih svjetonazora, ideologija, pogleda na život i svijet oko sebe, ali se moramo uvažavati, moramo jedan drugome dopustiti da u potpunoj slobodi kažemo sve što mislimo. Bez isključivosti i bez mržnje. To bi trebalo vrijediti i u Hrvatskoj koja je Ustavom zemlja zajamčenih sloboda, i usto zemlja Europske unije koju krase isto takve europske vrijednosti.
Stoga je premalo bilo reakcija i premalo javnih osuda istupa glavnog tajnika HDZ-a Milijana Brkića koji je Miloradu Pupovcu javno poručio kako može ići tamo gdje se ne osjeća ugrožen, odnosno da može otići iz Hrvatske. Takva je izjava krajnje nedopustiva u demokratskoj zemlji, a sva kasnija Brkićeva razjašnjenja bila su samo pokušaj vađenja iz kaše koju je zakuhao sebi i stranci, ali koja nisu ništa razriješila. Jer je jasno i glasno rekao to što je rekao, svi su to čuli i ne može se ta izjava nikako drukčije tumačiti nego poziv svima koji se ne slažu s Brkićem i njemu sličnima da napuste Hrvatsku. Sramotno što si jedan političar stranke koja se diči demokršćanstvom dopusti, i usto političar koji hoće biti praktični katolik i koji se diči svojim ratnim putem i braniteljskim statusom. Nema što, krasna referenca!
Zar su se branitelji u ratu borili da u Hrvatskoj imamo neke nove oblike totalitarizama? Zar su se branitelji borili i ginuli za slobodu na svakom polju ili će nam danas netko opet dirigirati kako tko smije misliti? I što i gdje smije govoriti? To, nažalost, govori i o Brkiću, kojemu svaka čast na njegovu ratnom putu, ali mu on ni na koji način ne daje pravo da danas određuje tko će gdje živjeti i što će govoriti. Ali to govori o njegovu političkom i ideološkom profilu, o njegovim podupiračima u stranci, pri čemu se Tomislav Karamarko ni na koji način nije od Brkićeve izjave ogradio. No da se vidi da je pošast takvog razmišljanja uznapredovala, dovoljno je otići dalje na desnicu pa vidjeti kako je upravo Karamarkova i Brkićeva retorika i prije izbora i do danas vjetra dala upravo grupacijama s desnice koje svaku priliku koriste za kontaminiranje javnog prostora izjavama koje nemaju veze s vrijednostima zapisanima u Ustavu kao i s europskim vrijednostima kojima bismo valjda trebali svi mi težiti. Da, sloboda govora, ali i odgovornost za izrečeno!
Dakako, ni Pupovac nije ništa bolji političar. Nije Brkić prvi koji ga je nazvao etnobiznismenom, a Pupovac je odmah išao plakati u srpske medije i tako dodatno dizati međunacionalne i međudržavne tenzije. Prvi mu je to spočitnuo, podsjećam, bivši šef države Ivo Josipović koji ga je žestoko napao u kolovozu 2012. godine, kada je u javnom pismu napisao da se Pupovčeva politika odavno pretvorila u etnobiznis, a ne kvalitetnu manjinsku politiku. Bio je to jedan od rijetkih svijetlih trenutaka Josipovićeva mandata, iako uvjetovan osobnim razlozima jer su Pupovčevi medijski talibani Josipovića napali zbog ZAMP-a. Josipović je tada rigao vatru na Pupovca: „U vrijeme kada je njegova stranka i formalno bila u Vladi, za Srbe je učinio vrlo malo, za sebe iznimno puno. To mi se, kao građaninu i predsjedniku svih građana, ne sviđa. Pupovac mi je zamjerio moje negativno stajalište o izbornom zakonodavstvu koje je izrazito preferiralo njega i njegovu stranku na parlamentarnim izborima. Srećom, Ustavni je sud ukinuo nakaradne odredbe kojima je nedostajala samo fotografija g. Pupovca kao izabranog kandidata.
Ukinuo je odredbe koje su nastale ‘reketarenjem’ tadašnjeg koalicijskog partnera čija je parlamentarna većina uvelike ovisila o g. Pupovcu. Pupovac ni izbliza nije veliki zagovaratelj pomirbe Hrvata i Srba kako to nekada želi pokazati. U mnogim područjima Hrvatske vodi politiku nacionalnih sukoba niskog intenziteta. Tek toliko da Srbima pokaže da trebaju zaštitnika poput njega.“ I Brkić, i Pupovac, i svi drugi imaju mjesta u Hrvatskoj, i jedan i drugi imaju mjesto u političkom ringu. Ali i jednom i drugom treba dati do znanja koje su to granice preko kojih ne bi smjeli ići, što je doista sloboda govora, a što je uzurpacija slobode i govor mržnje.
>>Milijan Brkić jedini je kandidat HDZ-a za ministra branitelja i na njegovu imenovanju inzistiramo
>>Milijan Brkić: Nisam nikoga tjerao, posebno ne zato što je Srbin
"Ali i jednom i drugom treba dati do znanja koje su to granice preko kojih ne bi smjeli ići, što je doista sloboda govora, a što je uzurpacija slobode i govor mržnje." Tako kaže gospodin Despot! Ali nam ne kaže tko je taj koji bi to trebao dati do znanja. Zaista, gospodine Despot, tko to određuje granice? Donedavno smo sve znali. Učili su nas roditelji, učitelji, svećenici, nastavnici, profesori, škola, društvo... Svi smo znali što je normalno, svi smo znali što je nenormalno. Svi smo znali što je zdravo a što bolesno. Svi smo znali koje su granice uljudnosti i građanske pristojnosti. Svi smo znali što je ljubav a što mržnja. Sve je bilo sažeto u onoj koja je temelj vjere: "Ne čini drugome ono što ne želiš da drugi učini tebi". Sve je bilo jasno dok se nisu pojavili oni koji nam kažu da je sve to pogrešno i da će nas oni naučiti što je ispravno. I sada nas svi mediji, kulturnjaci, filozofi, bivši komunisti i njihova djeca svakodnevno podučavaju "novom vjeronauku, političkoj korektnosti, prihvatljivom govoru..." a, budimo iskreni, sve se to suprostavlja onome što smo tisućljećima učili. I imali postavljene granice! A Vi, gospodine Despot, sada tražite postavljanje novih granica. Tko bi ih to trebao postavljati? Ili se opet vraćamo na onu: "Što je za cara, nije za vola". A svi mi dobro znamo tko je danas car a tko vol. Ili bar znamo tko bi to želio određivati. Molim Vas, poštedite nas. Borite se protiv granica a sami biste ih određivali. Pustite nas da živimo svoje male živote onako kako su nas učili prije nego ste se vi pojavili. I vaš nauk!