Godina 2014. u Hrvatskoj je bila prozvana godinom Ivana Mažuranića, prvog bana pučanina, važnog reformatora hrvatskog društva, slavljenog književnika, poliglota, erudita. Obilježavalo se točno dvije stotine godina od njegova rođenja, okrugli jubilej koji na sreću nije ostao nezapažen. U to je ime održano nekoliko stručnih skupova, između ostaloga i u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti i na zagrebačkom Pravnom fakultetu, na kojem se pojavio i predsjednik Republike. Uglednici su redom žalili što današnja hrvatska politika ni izdaleka nema čovjeka Mažuranićeva kova i Mažuranićeve vizije.
Mažuranićev prapraunuk Teodoro Darko Mažuranić, trenutačno zaposlen u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova, održao je i predavanje u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, u kojoj je upriličena i izložba o Mažuranićevim knjigama. Hrvatska pošta predstavila je i prigodnu poštansku marku. Uostalom, Mažuranić je našao svoje mjesto i na hrvatskim novčanicama i to onima od stotinu kuna. Ovih je dana upućeni akademik Mirko Tomasović u novom broju Vijenca široj javnosti otkrio i da se najpoznatije djelo Ivana Mažuranića, spjev „Smrt Smail-age Čengića“ može pohvaliti petim po redu prijevodom na francuski jezik!? Riječ je o prijevodu Jugoslava Gospodnetića koji je baš ove godine objavio Dominis Press iz Ottawe. Akademik Tomasović Gospodnetićev prijevod naziva najtočnijim, najsavjesnijim i najpoetičnijim. Pri tome treba reći da je taj Mažuranićev spjev, prema Tomasovićevim tvrdnjama, preveden na mađarski, češki, njemački, poljski, slovački, slovenski, engleski, švedski, španjolski, esperanto, latinski, moravski, ruski (i to više puta), talijanski i makedonski. Podaci vrijedni divljenja i pažnje. Pri tome akademik Tomasović ističe da je „Smrt Smail-age Čengića“ u Hrvatskoj doživjela i do 230 izdanja, čime se ne može pohvaliti nijedno djelo u hrvatskoj poeziji.
Mažuranićev spjev hvalio je i čuveni španjolski književnik Miguel de Unamuno, koji je o tome ostavio i pisani trag. Tomasović ističe da je i čuveni sorbonski komparatist Paul van Tieghem Ivana Mažuranića smatrao europskim epskim klasikom. Hvalili su Mažuranića i talijanski slavisti, uvrštavajući ga u ugledne književne edicije. Svijet je, dakle, već odavno prepoznao Mažuranića kao važnoga pisca, a prepoznaje ga i dalje. Objavljuju se recentni prijevodi u recentnim bibliotekama. A u Hrvatskoj se o Mažuraniću, na žalost, govori samo prigodno. Na prigodnim skupovima. Tu i tamo javljaju se i glasovi koji bi baš Mažuranića izbacili iz lektire. Pa bi umjesto spjeva „Smrt Smail-age Čengića“ hrvatski školarci u okviru lektire, prema jednoj glasnoj inicijativi, čitali mlade pisce. Znači li to da bi se tu mogla naći pomodarska literatura o vampirima, Harryju Potteru ili pak nogometno-seksualna sjećanja hrvatskih putenih ljepotica, ali i nagrađivanih spisateljica, sve kako bi se čitanje približilo mladoj generaciji koja uglavnom čita (i piše) poruke s Facebooka? Tako Hrvatska ponovno propituje Ivana Mažuranića i njegovo djelo, pa će možda ubuduće školarci i studenti zainteresirani i za hrvatsku literarnu baštinu Mažuranića čitati na francuskom ili talijanskom, jer će im ta izdanja biti dostupnija. Stoga Mažuranića nikako ne bi smjelo prepustiti samo akademicima, stručnjacima i političarima. Mažuranić mora ostati u narodnoj svijesti, pa onda i u lektiri.
>>Do kada će Srbi svojatati Dubrovnik i dubrovačke književnike?
>>'Iz gradiva hrvatskog izbacila bih Mažuranića, a uvela naše mlade pisce'
