Prigodnim programom i polaganjem vijenaca podno ostataka Borovo Commercea danas je obilježena 30. obljetnica stradanja vukovarske četvrti Borovo naselje.
Riječ je o dijelu grada gdje se nalazi i tvrtka Borovo, a čiji su branitelji dan poslije položili oružje. Upravo su se u podrumima objekata tvornice Borovo nalazila skloništa s civilima, a u podrumu Borovo Commercea nalazilo se sklonište i pričuvna bolnica. U vrijeme sloma obrane u podrumu Borovo Commercea nalazilo se oko tisuću civila i branitelja. Bilo je tu i žena i djece. Preživjeli branitelji kažu kako je na današnji dan, prilikom izlaska iz podruma, uslijedilo odvajanje. Neki su odmah tu ubijani.
Toga 19. studenoga iz Borova naselja nestalo je 167 branitelja, a ubijena je 51 osoba. Ulaskom u Borovo Commerce ubijeno je 115 osoba. Na popisu zatočenih i nestalih iz Borova naselja nalazi se još 56 branitelja i civila.
Jedan je od onih koji je preživio zarobljavanje je i pripadnik 204. vukovarske brigade Boško Marin koji je toga dana zarobljen kod Borovo Commercea.
– Došao sam tu sa skupinom suboraca spašavati ranjenike i civile iz zgrade Commercea koja je gorjela. Dočekali su nas i zarobili. Odmah je uslijedila selekcija. Prislonili su nas uz zgradu, pretresli i natjerali me da se skinem gol. Uzeli su novac i sve što sam imao uz sebe. Rekli su kako mi to više neće trebati. Odveli su nas potom u tvorničku halu gdje su ubijali ljude. Preda mnom su ubili jednog čovjeka. Tada je naišao jedan časnik JNA i rekao da nas izvedu i tako sam spasio glavu – prisjeća se Marin.
– Potom me na izlazu iz Borova naselja, na mjestu gdje je već ubijeno četvero, petero ljudi, spasio drugi vojnik kada je čuo da se zovem Boško.
Poslije svega toga završio je u logoru Stajićevo.
– Proveo sam u Stajićevu mjesec i deset dana tijekom kojih sam smršavio 25 kilograma. Bio sam među zadnjima koji je ušao, tako da, tkogod je ulazio da vidi zarobljene "ustaše", tukao je nas – prisjeća se Marin.
Prisjećajući se 19. studenoga 1991. godine predsjednik Savjeta za branitelje gradonačelnika Vukovara Tomislav Josić rekao je kako preživjeli branitelji i civili trebaju iz dana u dan pripovijedati o tome što se dogodilo kako se neke stvari ne bi zaboravile.
– Sve nas je manje i ne smijemo odustati od toga da iznosimo istinu. Toga 19. studenoga bio sam u blizini, ali ne i na gašenju Borovo Commercea jer smo imali neke druge zadaće. Međutim, znam kako je izgledalo. Zapalili su Borovo Commerce i rekli da će zapaliti i Obućaru ako ne položimo oružje – rekao je Josić.
Dodaje i kako mu je žao što se kao dan sloma obrane Vukovara uzima 18. studeni iako su se u gradskoj četvrti Borovo naselje i 19. studenoga branitelji još borili. Prema njegovim riječima, još 400 branitelja odolijevalo je neprijatelju.
– Mi smo se organizirano predali 20. studenoga, odnosno dva dana nakon službene okupacije grada – istaknuo je Josić.
Govoreći o Vukovaru i Hrvatskoj danas, Josić je rekao kako treba gledati naprijed da bi se neke stvari promijenile u društvu.
– Želimo da bude stvorena država po mjeri onih koji su dali svoje živote kako bi ona bila stvorena, da zadržimo mladost. Nismo se borili za to da nam mladost odlazi – rekao je Josić.
Dodao je i kako je pitanje ratnih zločina i nestalih trebalo odavno riješiti, a ne da se o tome govori 30 godina poslije. Prema njegovim riječima, Hrvatska je prostorno mala država i mogla se prekopati do sada. Kada je riječ o ratnim zločinima, kazao je kako nismo bili u stanju osuditi ni vojni vrh JNA za sve što je učinio.
– Ako je za Knin rečeno da je bio prekomjerno granatiran, što onda reći za Vukovar – rekao je Josić.
Među onima koji su položili vijence bila je i srbijanska udruga ''Žene u crnom'' čije su predstavnice i ove godine 19. studenoga došle u Vukovar. Ova udruga i ove je godine u Beogradu, na dan 18. studenoga, upozorila na razaranje Vukovara i počinjene ratne zločine.
Gledajućii dokumentirana svijedočanstva ne mogu razumijeti da ni nakon toliko godina nisu dočekali osudu onih koji su takva zvijerstva protiv svojih nekadašnjih susjeda činili pa ni onih koji su ka tome pripomogli , scena razmijene pokazuje svu razliku izmedju dvau dva naroda , srpski ratni zarobljenici , uredni sa kutijama vrečicama siti i nasmijani a naši izgladnjeli , jedva hodaju preplašeni u nevjerici da su se spasili nakon tortura koje se mogu usporediti sa onima u ww2 koje je ćinio gestapo.