Sve ono što sam svjedočio u Remetincu, više-manje nije bilo točno.
Obećali su mi brda i doline, a zaštićeni svjedok bio sam samo deset
minuta.” Te je rečenice, prije nekoliko mjeseci, na ponovljenom suđenju
Davoru Zečeviću, zbog ubojstva Željka Šobota, rezignirano izgovorio
Zoran Miletić, nekadašnji zaštićeni svjedok broj jedan sa suđenja tzv.
zločinačkoj organizaciji.
Povukao iskaz
I te rečenice ne bi bile toliko čudne da upravo zahvaljujući među
ostalim i Miletićevu iskazu, četvorica okrivljenika s jednog od
najrazvikanijih suđenja u Hrvatskoj posljednjih godina nisu osuđena na
dugogodišnje zatvorske kazne. No, kad su se svjetla medijskog cirkusa
ugasila, Miletić, koji je bio među prvim zaštićenim svjedocima u
Hrvatskoj, promijenio je ploču.
Na ponovljenim suđenjima, zaostalim iz glomazne optužnice tzv.
zločinačkoj organizaciji, nijekao je sve što je kazao prije nekoliko
godina. Svoje nove iskaze opravdao je razočaranošću u državu i njena
neispunjena obećanja. Jer, kako je nekoliko puta ponovio, obećavalo mu
se svašta, a nije dobio ništa.
No dok je Miletić na neki način bio pokusni kunić, danas su mnoge
stvari vezane uz zaštićene svjedoke drukčije. Od 1999., kad je on bio
zaštićeni svjedok, pa do danas, u Hrvatskoj je doneseno nekoliko zakona
koji točno reguliraju tko i pod kojim uvjetima može ući u program
zaštite svjedoka te je ustrojena i Jedinica za zaštitu svjedoka.
– Onog trenutka kad netko uđe u program, njegov identitet, podaci o
njemu i njegovu vlasništvu, postaju tajni. Ulazak u program dobrovoljan
je i s osobom koja u program ulazi sklapa se ugovor. U nekim je
državama taj ugovor doživotan, u Hrvatskoj nije. Koliko će dugo netko
biti u programu zaštite te kakve će se mjere zaštite primjenjivati,
ovisi o procjeni svjedokove ugroženosti – kaže Željko Cvrtila, načelnik
Jedinice za zaštitu svjedoka.
Objašnjava da odluku o nečijem ulasku u program zaštite donosi
povjerenstvo, a na prijedlog glavnoga državnog odvjetnika. Glavni
državni odvjetnik je taj koji ocjenjuje je li nečiji zahtjev za ulazak
u program zaštite opravdan. Onog trenutka kad povjerenstvo odobri
nečiji ulazak u program zaštite, svjedok prelazi u nadležnost Jedinice
za zaštitu svjedoka, koja određuje vrstu i razinu zaštite.
Bitka s kriminalom
Prema potrebi u program može biti uključena i svjedokova obitelj te, u
skladu s međunarodnim ugovorima, svjedok može biti premješten i u neku
drugu zemlju. Je li takvih slučajeva dosad bilo, podatak je koji se
smatra službenom tajnom. Jednako tako tajan je i podatak o broju osoba
koje su trenutačno u programu zaštite.
– Bez instituta zaštićenog svjedoka država teško da se može boriti
protiv organiziranoga kriminala. Takav je sustav možda skup, no
jeftiniji je od, primjerice, 24-satnog čuvanja ugrožene osobe. Svjedoci
koji uđu u program, i s promijenjenim identitetom i na drugoj lokaciji,
mogu nastaviti svoj život. Uostalom, oni su dužni i financijski se
osamostaliti. Istina, nekim svjedocima promjena životnih navika teško
pada, pa oni sami znaju izaći iz programa. No, model koji se
primjenjuje u Hrvatskoj je dobar, svjedok je u njemu siguran koliko bi
bio siguran u bilo kojem drugom takvom programu u Europi. Ako se
svjedok pridržava dogovora, gotovo je nemoguće da ga netko pronađe, da
njegov život na bilo koji način bude ugrožen. Čim, primjerice, dođe do
slučajnoga kontakta s osobama iz njegova prijašnjeg života, sve se
prekida i za svjedoka se radi nova životna situacija – kaže Cvrtila.
Dodaje da se u taj program zasad ne uključuje onoliki broj ljudi koliko
bi trebalo, s obzirom na kvalitetu programa. A da je hrvatski model
dobar, svjedoči i to što su ga preuzele i neke susjedne zemlje,
primjerice, Srbija, BiH i Crna Gora.
Dragan Novosel: Dosad smo imali šest-sedam pokajnika
Prema riječima Dragana Novosela, zamjenika glavnoga državnog odvjetnika, od 1998., kad je u Hrvatskoj uveden institut pokajnika, Hrvatska je imala šest do sedam pokajnika. – Prema našim zakonima, pokajnik može biti član zločinačke organizacije, ali ne može biti šef te organizacije. Da bi netko postao pokajnik, mora dati formalni iskaz pred sucem. Tek tada tužiteljstvo odustaje od kaznenog progona te osobe – kaže Novosel. Objašnjava da pokajnik ne može biti osoba koja je, primjerice, počinila ubojstvo. Jedan od prvih pokajnika u Hrvatskoj bio je Tomislav Marinac, koji je svjedočio na suđenju tzv. zločinačkoj organizaciji. Inače, u Italiji i Americi, pokajnici mogu biti i sami šefovi mafijaških organizacija.
