Dugogodišnja ravnateljica Gradskog muzeja Vukovar Ruža iliti Ružica Marić krajem ožujka otišla je u više nego zasluženu mirovinu. Na čelu vukovarskog muzeja koji je niz godina djelovao i u progonstvu bila je punih trideset godina. U međuvremenu je postala simbol najvećeg hrvatskog grada na Dunavu, pa ne čudi da ju je vukovarski gradonačelnik Ivan Penava odmah nakon umirovljenja postavio na savjetničko mjesto u gradskoj upravi. Nema hrvatskog novinara koji proteklih desetljeća barem jednom nije bio u kontaktu s Ružom Marić. I koji od nje nije tražio i dobio izjavu ili intervju na temu obnove vukovarskog gradskog muzeja, smještenog u dvorcu Eltz na samoj obali moćnog Dunava. Ruža Marić proteklih desetljeća zasigurno je bila osoba koja je, barem što se tiče hrvatske javnosti, dala najviše izjava i intervjua i nebrojeno se puta pojavila na televizijskim ekranima i u radijskom eteru. Neposredna, pristupačna i direktna. Zbog svih tih osobina cijenili su je novinari u potrazi za novinarskom temom, ali i za zrncem optimizma u vremenima kada su mnogi oko sebe vidjeli samo crno. Ali Ruža Marić rođeni je optimist. I vjerojatno je samo netko kome je u prirodi biti pozitivan iz razrušenog i devastiranog, temeljito opljačkanog Vukovara, u kojem su istočni okupatori temeljito uništili i posmrtne ostatke sv. Bone iz tamošnje franjevačke crkve, mogao i svojim sugrađanima dočarati viziju obnovljenog grada koji će u dvorcu Eltz ponovno okupljati muzejsku publiku, ali i koji će svojim gostima ponuditi i novoizgrađeni Muzej Vučedola. Vučedola na čijem je sustavnom istraživanju s profesorom Aleksandrom Durmanom radila i Ruža Marić, još prije rata.
Na mjesto ravnateljice vukovarskog muzeja postavljena je 1993. godine kada je muzej djelovao u progonstvu. Tih je godina Ruža Marić krstarila Hrvatskom kako bi brinula o Zbirci donacija hrvatskih likovnih umjetnika za Muzej Vukovara. Osnovala je i Zbirku narodnih nošnji hrvatskih županija, jer je tradicijsko narodno ruho također iznimno stradalo u ratu koji je geografski pokrio gotovo dvije trećine Hrvatske. A kada je Vukovar s okolicom integriran u Hrvatsku bez ispaljenog metka, Ruža Marić vratila se u grad i počela mukotrpan posao obnove muzeja, ali i gradskog, urbanog tkiva. I materijalne i nematerijalne baštine. I zidova i zidina, ali i ruševina u ljudskim dušama. Pod pokroviteljstvom Muzeja grada Vukovara u tim tužnim vremenima, kada su mnogi Vukovarci morali progutati ponos i svoja sjećanja, a neki od njih svoje najmilije nisu pronašli ni do današnjih dana, Ruža Marić u suradnji s brojnim dobronamjernim pojedincima na čelu muzeja pokretala je dobrodošle projekte kao što su to Vukovarske adventske svečanosti, Vukovarski festival komorne glazbe, Vukovarski salon, Nebo nad Vukovarom, Memorijal Stjepana Petrovića...
S Brankom Šulc Ruža je blisko surađivala i na povratu muzejskih zbirki koje je Srbija otuđila za vrijeme Domovinskog rata. Uključila se i u projekt hrvatske Vlade i Razvojne banke Vijeća Europe Ilok – Vukovar – Vučedol u kojem je bila koordinatorica tehničkog, muzeološkog i financijskog područja. Tim smo projektom dobili obnovljeni dvorac Eltz, Arheološko-turistički park na Vučedolu (kojemu je uz prof. Durmana bila suautorica koncepta stalnog postava) i obnovljen muzej grada Iloka. Uz kustose Gradskoga muzeja Vukovar radila je i na stalnom postavu Muzeja koji je javnosti konačno predstavljen 2014. godine. A samo godinu poslije otvoren je i Muzej vučedolske kulture. U sve je to utkana i nesebična radišnost Ruže Marić koja je u vukovarskom muzeju radila pune četrdeset i četiri godine! Zbog toga je njen odlazak u mirovinu svehrvatska i tema od nacionalne važnosti.
S Ružom Marić prvi put komunicirao sam u listopadu 1997. godine kada je u Borovu naselju otvoren Mjesec hrvatske knjige. Vrlo simbolično. I u okolnostima kada su autobuse s knjižničarima iz cijele Hrvatske do Borova naselja, a onda i po Vukovaru, pratile vojne snage UN-a. Bila je to knjižničarska karavana u kojoj su bili i Vukovarci Pavao Pavličić (koji je predstavio knjigu "Vodič po Vukovaru") i Krešimir Zidarić, vjesnik novog vukovarskog buđenja. Ispred otprilike 200 knjižničara pred razorenim dvorcem Eltz, čije je pročelje bilo prepuno rupa od granata, Ruža Marić rekla je da je obnova počela, ali bez stranih donacija. Te 1997. Hrvatsku se još uvijek tretiralo ne kao žrtvu, nego kao krvnika. Danas je situacija drukčija, a za to je zaslužna i Ruža Marić, žena koju bi predsjednik Republike trebao odlikovati najvišim hrvatskim odličjem koje mogu dobiti civilne osobe.
Gospođi treba odlikovanje dodijeliti netko normalan, dodjela od ovog slučajnog je omalovažavanje normalnih ljudi.